BAUK LIBERALIZMA KRUŽI SDP-OM Komadina i Picula u bajci o povratku korijenima socijaldemokracije

Potaknut najnovijim raspravama o socijaldemokraciji, tj. o upitnoj i neizvjesnoj sudbini socijaldemokratske politike (ili politikâ) u ovome današnjem tzv. neoliberalnom vremenu, i u Europi i u Hrvatskoj, razgovarao sam, proteklih dana, s dvojicom profesora Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, dr. Zdravkom Petakom i dr. Tončijem Kursarom, a sastao sam se i s Antunom Vujićem, aktualnim ravnateljem Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” (ujedno i članom SDP-a), kojega možemo nazvati ocem socijaldemokracije kod nas jer je u onim uzbudljivim i pomalo već zaboravljenim danima stvaranja višestranačja u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (1989. - 1990.) prvi osnovao autentičnu SD stranku, s odgovarajućim imenom i sadržajem.

Moji kontakti i razgovori s tom trojicom intelektualaca dodatno su me uvjerili u ono što sam, zapravo, već i sam i te kako dobro znao, a to je da je socijaldemokracija i kod nas i u svijetu u velikoj krizi, čak mnogo većoj i ozbiljnijoj nego što se u javnosti govori i piše.

Najviše mi je, ako mogu tako reći, otvorio oči profesor Zdravko Petak, koji me upoznao s vrlo važnim detaljem za koji, moram priznati, dosad nisam znao. Osnovne koordinate znanstvenog (intelektualnog) promišljanja o socijaldemokraciji u suvremenome svijetu zadane su, i to poprilično čvrsto, još 1988. u raspravi koju su vodila dvojica vrlo istaknutih lijevih intelektualaca, sa svjetskim pedigreom. Jedan od njih bio je Adam Przeworski, a drugi Gosta Esping-Andersen.

‘Rasprava na ljevici’

O toj dvojici (pa i o samoj raspravi) nešto se, iako ne previše, može pročitati i na Wikipediji. Przeworski (r. 1940.) Amerikanac je poljskoga podrijetla i najpoznatiji je po svojoj knjizi “Kapitalizam i socijaldemokracija”, objavljenoj 1985. u New Yorku. S druge strane, Esping-Andersen (r. 1947.), Danac, najviše se bavio preispitivanjima mjesta i uloge tzv. države blagostanja u kapitalističkim ekonomijama.

Ukratko: u spomenutoj “raspravi na ljevici” potkraj 80-ih Przeworski je bio nešto veći pesimist pa je tvrdio (što se na lijevoj intelektualnoj sceni u to vrijeme moglo čak činiti bogohulnim) da je smisao postojanja SD stranaka da reformiraju kapitalizam i čine ga socijalno održivim. A Esping-Andersen bio je nešto veći optimist (možda pomalo i “revolucionar”) pa je ustrajao na stajalištu da je bit socijaldemokratskih stranaka da kapitalizam postupno pretvaraju u neku vrstu socijalizma.

O tome je svojedobno pisao i jedan od, recimo, desetak vodećih svjetskih politologa današnjice, američki Skandinavac Sven Steinmo. Prof. Petak uputio me na njegovu studiju u kojoj on na dvije-tri stranice detaljno komparira argumente Przeworskoga i Esping-Andersena u toj diskusiji. Moju je pozornost osobito privukao stav Przeworskoga da europski socijaldemokrati neće biti kadri uvesti europsko društvo u socijalizam, a ako bi na tome baš inzistirali, da će, zapravo, uplašiti kapitaliste i prouzročiti ekonomsku krizu povećih razmjera.

Kad sam sve to pročitao i analizirao, nazvao sam prof. Petaka i rekao mu da je moj konačni zaključak da je Adam Przeworski imao pravo, te da je u toj raspravi pobijedio svog intelektualnog suparnika. Petak se složio sa mnom. Pritom je još istaknuo da ni on ne vjeruje u neke radikalnije iskorake u socijaldemokraciji, osobito u današnjem vremenu, te da je njegov najveći ideal među europskim socijaldemokratskim političarima bio i ostao nekadašnji njemački kancelar (u službi od 1974. do 1982.) Helmut Schmidt.

Novi proletarijat

I eto - kad samo taj vrlo znakovit detalj iz ne tako daleke prošlosti uzmemo u obzir, tek onda počnemo postajati svjesni koliko je apsurdna i besmislena inicijativa nekih vrlo istaknutih pripadnika, pa i čelnika, hrvatske Socijaldemokratske partije (SDP) o nekakvu povratku tzv. izvornim socijaldemokratskim ili socijalističkim vrijednostima, odnosno o “povratku korijenima”, što će reći - stavovima, vrijednostima i načelima koje zastupa tzv. novi proletarijat, što god taj pomalo nezgrapni i nejasni izraz značio.

Sudeći po njihovim najnovijim nastupima u javnosti, takva stajališta zastupaju dvojica (mogućih ili pretpostavljenih) kandidata za novog predsjednika SDP-a, Tonino Picula i Zlatko Komadina - što im svakako još više daje na važnosti. Doduše, moram priznati da me Antun Vujić upozorio da on osobno ne vjeruje da bi Picula takvo što mogao misliti i zagovarati (čime je indirektno rekao da se njegovi stavovi i poruke u našim medijima ipak pomalo iskrivljeno interpretiraju). Ali da bi Komadina takvo što mogao govoriti - to mu se, s obzirom na Komadinin “lik i djelo”, već čini logičnim i očekivanim.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista