Bez ljubavi tijelo postaje stroj, a ljubavnik inženjer strojarstva. Tad život postane besmislen...

Mani Gotovac (76) uvijek iznova pobuđuje zanimanje, čime god se pozabavila: bilo da je riječ o novom kazališnom komadu, kritici ili samo izjavi o aktualnim događajima, svojim emotivnim, jezgrovitim, strastvenim, hrabrim i izazivačkim stilom plijeni svekoliku pozornost. Interesantan novi moment je da, iako je znamo kao uvaženu kritičarku, dramaturginju, teatrologinju i intendanticu, u ovoj priči naglasila da se želi predstaviti prvenstveno kao spisateljica jer je to, uz prethodno spomenutu bogatu karijeru, cijeli život željela biti. U tom smislu, uz teatrološke eseje, najširoj poblici poznat je njen autobiografski roman “Fališ mi”, a upravo ovih dana na 38. međunarodnom sajmu knjiga Interliber u Zagrebu, u izdanju Profila, promovirala je svoj novi roman “fikciju” naslovljen - “Snebivaš me”. Predstavljanje će kulminirati 10. prosinca u 19 sati u zagrebačkom Profil Megastoreu, uz sudjelovanje urednika knjige Velimira Viskovića, spisateljice Irene Matijašević i drugih. U najavi možemo otkriti da se radi o mješavini različitih žanrova, satkanoj od stvarnosne proze i dramskih dijaloga, lirskih pasaža, smješnica, bajke i elemenata trilera, ali prije svega, “Snebivaš me” je punokrvan ljubavni roman, a podsjetimo li se da je napisan iz pera Mani Gotovac, čitatelju sladoksucu s pravom je to preporuka za uranjanje u storiju u kojoj ne nedostaje ljubavi i seksa, suza i smijeha.

“Ispisivala sam stranice svog prvog romana, dakle ‘fikcije’ više od četiri godine. Željela sam ga nasloviti ‘Samo da razgovaramo’. Vjerujem da je - razgovor jedina zbiljska komunikacija među živim ljudima. A mi svjedočimo vremenu kada za razgovor više - nema vremena. Ta me misao opsjeda. I ona se provlači kroz cijeli moj roman. Na primjer: priča najmlađe od triju žena kojima se bavim posve nalikuje bajci. Ona je poput ‘Male sirene’. U susretu sa svojim dečkom - tinejdžerka je nijema. I sada pazite, jednako je tako nijem i - njezin ‘princ’. Oni više ne znaju razgovarati. Roman je bio već u tisku kad sam shvatila da se taj motiv prepliće kroz cijelo štivo i da ga ne smijem ponoviti u naslovu… e onda…”

Onda se autorica očito u zadnji čas odlučila za tako neobičnu složenicu kao što je “Snebivaš me”.

“Točno kažete - složenicu. To je zapravo nepravilan oblik povratnog glagola ‘snebivati se’. Ali, u fikciji je sve dopušteno. Već je Schiller rekao: ‘Ingerencija pozornice počinje tamo gdje završava djelokrug pravosuđa’”, podsjeća i nastavlja objašnjavati zašto baš - snebivati.

Šokirana i zgranuta

“’Snebivaš me’ zato što se glavni lik mog romana, Nuša, doslovce - snebiva. To znači: šokirana je, užasnuta, zgranuta. Ali to istodobno znači da zna biti zadivljena, krajnje iznenađena, opčinjena. Dakle, živa je! Tijekom svog dugog života Nuša se snebiva pred svim mogućim društvenim i ljudskim poremećajima koji se događaju za njezina života. Po profesiji je filmska i kazališna glumica osrednjih uloga. Tako je zabezeknuta ljepotom Vanesse Redgrave dok igra Isadoru Duncan ili duhovitošću i upornošću Vinka Brešana kada režira. S druge strane, kao žena, Nuša je opčinjena mobitelskim razgovorima što ih vodi s likom kojeg je sama prozvala Val, prema morskim valovima. Ona tvrdi da je more najodaniji ljubavnik. Val je bez zaposlenja s diplomom komparativne književnosti. Nušu zadivljuje njegova upornost u stalnom fizičkom radu kako bi mogao preživjeti. S druge strane, Nušu doslovce šokiraju postupci lika koji se, po uzoru na Gogolja, naziva Dobroslav. A čista je suprotnost svakom - dobru. Taj lik vuče korijene iz Shakespeareova Jaga. To je onaj koji se zbog moći, slave i novca zavukao čak u postelju Othella i Desdemone, i rukama Othella zadavio Desdemonu”, kaže nam spisateljica biografskih knjiga, životnih, teatroloških i kazališnih. Ovo je njen prvi roman “fikcija”. Sadrži li autobiografske elemente?

“ Flaubert je za svoju Madame Bovary rekao: ‘Ona, to sam ja’. Hoću reći, neizbježno je, u svakom štivu, kod svakog pisca, prodre i nešto iz autobiografskog iskustva. Svjesno ili nesvjesno. Faktografski podaci u mom romanu i faktografija mojih likova, međutim, demantiraju mogućnost takve pomisli”, odgovara nam o mješavini književnih žanrova kojima opisuje sudbinu triju žena kod kojih se sve nekako vrti oko - ljubavi. Što za nju znači ljubav?

“Nažalost, ona je danas arhaičan pojam. Možete ga naći u požutjelim rječnicima. U svakodnevici umjesto riječi ljubav koristi se riječ - seks. A to su dva posve različita fenomena”, replika je koja nas je pomalo iznenadila od sugovornice, liberalne i širokih svjetonazora, pa smo se upitali ima li nešto protiv seksa.

“Ne, ne, ne, zaboga. Ljubav uključuje i seks kad je riječ o parovima, ali on, taj seks, nije ni jedini niti presudni čin u odnosu dvoje ljudi koji se vole. Tko samo o tome sanja, eto mu pornografskih filmova. Meni je osobno pun kufer bilo koje vrste pornografije”, priznaje, pa se vraća na svoj doživljaj ljubavi u različitim aspektima, prema partneru, tj. muškarcu, prema djeci...

“Kada budem jednom rečenicom znala odgovoriti na pitanje o ljubavi, uvjeravam vas, neću više imati neodloživu potrebu da pišem ili da smišljam kazališne predstave. Mogu samo reći da ljubav prema djetetu, muškarcu, prijatelju… doživljavam i danas kao temeljnu energiju ljudskog života. Njezin gubitak za mene predstavlja kraj zapadne civilizacije. Bez ljubavi sve postaje besmisleno. Tijelo poprima funkciju stroja, a ljubavnik funkciju inženjera strojarstva. Ljubav, naime, nadilazi pitanja i seksa i osjećajnosti, ona je iznad svega, uvijek okrenuta Drugom. Moj roman traga za njom u svijetu u kojem nje više nema. Ali opet, svatko je u sebi nosi i svatko za njom čezne. Interesantno, češće ima opise nesretnih ljubavi. Istinska ljubav ne postoji izvan patnje. U današnjem vremenu patnja se ne priznaje”, veli. Kakvi su danas njeni stavovi ili prve misli o roditeljskim odnosima i materinstvu?

“Prva misao jest - sreća. Kolike li sreće u njihovim malim ručicama ili u njihovim prvim razmišljanjima u životu. Druga je misao - stvarnost, to jest život svakodnevice. Pogledajte, draga moja, kako žive roditelji danas svugdje u svijetu. Svijet je strukturiran tako da roditeljima ostaje jako malo ili ništa vremena kako bi se mogli cijelim svojim bićem posvetiti svom djetetu, kako bi mogli pokrenuti u njemu sve ono što će mu omogućiti da se - ne boji! I da - živi svojom glavom. A prije svega - da ne bude manipuliran! Ponajprije od roditelja samih, zatim od škole, pa od društva. Svako dijete nosi u sebi jedan samo svoj, neponovljiv, jedinstven svijet. Svako je dijete drugačije, svoje. Svako dijete zato ne možete voljeti na isti način. I kada to kažete, kažete samo još jednu laž, potvrđujete licemjerje u svijetu nepojmljivog licemjerja. Na roditeljima je omogućiti djetetu prostor za vlastitu, samo svoju kreativnost, pa ma kakva ona bila, kao i za njegov osobni put prema radu, strpljenju i osjećaju slobode. O tome pišem i u svom romanu.”

Psihopati svakog spola

Piše i o psihopatima, svejedno kojeg spola, koji se pojavljuju učestalo i uredno na sceni života, osobito u javnim poslovima poput politike, novinarstva, biznisa, stjecanja kapitala i moći u svakom pogledu, a predstavljaju goruću opasnost za svako društvo... Može li nam to malo konkretizirati?

“Bila sam studentica kada me profesor Vladimir Filipović upozorio na Freudov esej o narcizmu. Narcisi će zavladati svijetom. To su oni koji samo sebe gledaju u zrcalu, onako kako se žele vidjeti, samo u najboljem izdanju. Bez trunke samokritičnosti! To je najavljivao Freud. Već kao studentica počela sam otkrivati Narcise i pokušavala sam bježati od njih. Ali kako su prolazile godine, tako su se oni sve više i više množili. U ovom romanu zanima me pojava narcisoidnih psihopata, koji se pojavljuju na raznovrsnim rukovodećim mjestima, u obitelji, na poslu, kod nas i u svijetu. Najgore je što se pojavljuju i u ložnicama. Kažu psihijatri, odlični su ljubavnici/ljubavnice. I pri tome najveće varalice koje kruže svijetom. Toliko su umješni/e da ih je gotovo nemoguće prepoznati, razotkriti. Otkriju se tek kada unište život osoba iz svoje blizine. Tada je već kasno za njihove žrtve, a ponekad i za njih same. Pokušala sam u svom romanu slijediti životni put jednog takvog lika. Željela sam, naime, istražiti taj fenomen.”

U ovome romanu, “fikciji”, spominje i neka non-fiction lica, kao što su Vanessa Redgrave, Vinko Brešan, Angelina Jolie, Judita Franković i njoj omiljeni danski glumac Mads Mikkelsen. Koliko su tu oni vjerni stvarnim osobama i bi li ih spominjanje moglo naljutiti?

“Spominjanje non-fiction lica u romanu nije moja izmišljotina. Ona je već odavno poznata, recimo u francuskim romanima. Non-fiction lica, kod mene, susreće Nuša. Takva je njezina profesija. Ona je, rekla sam, filmska i kazališna glumica, pa je to samo po sebi logično. Njezini kratki i usputni komentari o njima samo su njezini. Dakle, izmišljeni. Osim toga, riječ je o poznatim i javnim licima, koja su već po svojoj profesiji izložena javnim komentarima. To se podrazumijeva u njihovu zvanju. O njima se piše u novinama, spominje ih se u filmovima i u romanima. Po dobru, po zlu. Pa zašto bi se oni, molim vas lijepo, ljutili”, pita se.

Dug i mučan put

O našem aktualnom političkom trenutku, ukratko, smatra da smo u slijepoj ulici iz koje se još ne vidi izlaz, što će se reflektirati na kulturu i život općenito.

“Opstanak malih nacija i njihova identiteta ovisi o kulturi. Svatko tko misli svojom glavom to razabire na temelju povijesnih i životnih iskustava. Naravno, proći ćemo preko još mnogo rijeka i mostova, dok se doista dospije do kulture”, analizira pa dodaje koju riječ o svojim osobnim katarzama što su je pročišćavale i mijenjale.

“Put je bio dug i mučan. Ali svaka je suza vrijedila”, kaže. I nastavlja, kao i redovito, plesati na oštrici. Dojam je da voli rizik i provokaciju. Postoje li neke koje bi voljela zaboraviti i(li) žali za onima koje je eventualno propustila?

“Uvijek iznova pokušavam prenositi istinu iz uma u osjećaj. A to je opasno. Osobito u mojim malim, slabašnim ženskim granicama, unutar jedne konzervativne zemlje. Da, usuđujem se riskirati. I svjesno, a vjerujem i nesvjesno. Ja, naime, i ne vidim mogućnost života bez rizika. Ponekad su razboriti, ponekad ispadnu blesavi.”

Blesavi? “Da, ponekad pogriješite. To je u ljudskoj prirodi. Mi smo još uvijek ljudi, nasreću, nismo kompjutori. Za sada. Bez rizika, to hoću reći, osjećala bih se kao da uvijek stojim na istom mjestu, uglavnom u crnoj rupi. Ništa ne bih željela zaboraviti. Ali bila bih sretnija da sam ponekad bila hrabrija. Recimo, u vrijeme odlaska iz Rijeke, mogla sam odmah, jasno i izravno, reći koja će ruševina uskoro postati riječki teatar pod bešćutnim i novcoljubljenim vodstvom Nade Matošević i Ozrena Prohića. To sam znala i kada sam odlazila. A objavila sam tek nekoliko godina poslije. Kada mi se ništa više nije moglo dogoditi. Već sam bila u mirovini. Eto, to bih promijenila”, tvrdi. No, radije se prisjeća lijepih uspomena pa otkriva koji joj je bio i ostao najsretniji trenutak u životu.

“Kada me u Petrovoj, u rodilištu, moja novorođena kćerkica zgrabila tako jako za dojku da sam mislila kako ću svisnuti od bola.”

Je li ipak u svojim teškim trenucima autodestruktivna? “Zapravo, ja sam melankolična. Takva sam bila uvijek. Danas se to zove depresijom od koje pati velik postotak stanovništva u Europi. Ali to nije isto. Melankolici liječe svoju tugu stvaranjem, a depresivci, na svoju nesreću, nemaju mogućnost za takav izlaz”, mišljenja je. Tko ju je u životu najviše razočarao, a tko pak oduševio i daje joj vjeru u ljude?

“Razočaraju vas uvijek oni kojima najviše dajete, a daju vam oni za koje ništa niste učinili i od kojih ništa ne očekujete. U mojem dugom životu bilo je mnogo i jednih i drugih. Nemate vi dovoljno mjesta za jedna i druga imena.”

Smijeh, smijeh i Hamlet

Vraćamo se opet pisanju koje je, veli, za nju danas puno više od katalizatora i njenim ostalim planovima.

“Kao pomoćnica intendanta Mladena Tarbuka, smišljam ovogodišnje Ljetne igre. Radni naslov za dramski program glasi: Smijeh, smijeh i onda Hamlet. Brešan će režirati Kafetariju, bit će niz smiješnih predstava, Dubrovčani bi rekli - smješnica. Ali osim toga, zamislite, u ovoj dobi, namjeravam uskoro otvoriti svoj nezavisni teatar. I raditi u njemu samo ono čemu se stvarno veselim. Pa kud puklo da puklo…”, odgovara uz smijeh. Jesu li to njezine jedine neostvarene, možda i nemoguće, životne želje?

“Da, možda nemoguće. Ali nisu jedine. Nikako. Željela bih napisati roman pod naslovom: ‘A baba? Oćel baba više?’ Misleći ovaj put na samu sebe. Znam da ću time mnoge razveseliti”, autoironično će.

Za kraj smo je priupitali, kad se osvrne unatrag, je li ljubila dovoljno? Može li u životu ikada ljubavi biti previše?

“Ljubila sam i ljubim. Unuka, unuke, kćerke, muškarca, posao. Ljubila sam nekada u mladosti, u punom opsegu te riječi, svog čovjeka. Ljubim i one koji više nisu sa mnom. Mrtvi nikada ne mogu napustiti. Iako više nisu živi. Napuštaju nas živi, svojom smrću, jedino i samo živi. Imala sam i imam dovoljno ljubavi, što znači i dovoljno boli, za jedan život. Ali i dok ljubite, čini vam se da to nikada nije ni previše niti dovoljno.”