Biografija koja je razgnjevila Poljake: Kapuscinski je lagao, pa što?

Poljaci su prošli tjedan pohrlili u knjižare i s polica doslovno razgrabili novu biografiju Ryszarda Kapuscinskog, jednog od najznačajnijih novinara 20. stoljeća koji u svojoj rodnoj zemlji uživa status nacionalnog heroja. Prva naklada knjige pod naslovom “Kapuscinski Non Fiction” prodana je u samo nekoliko dana, a njezin autor Artur Domoslawski, za razliku od uobičajenog panegiričkog tona kojim Poljaci običavaju pisati o legendarnom reporteru preminulom prije tri godine, Kapuscinskog je opisao u nešto nepovoljnijem svjetlu.

Novinarstvo ili literatur

Novinar liberalnog dnevnog lista Gazeta Wyborcza tako je u biografiji na 600 stranica svojega bivšeg mentora opisao kao novinara koji je svoje slikovite reportažne opise političkih i društvenih zbivanja iz zemalja Trećega svijeta, po kojima je postao poznat u cijelome svijetu, znao ukrasiti detaljima koji su bili - izmišljeni. Domoslawski tvrdi da se neki od najdramatičnijih momenata novinarske karijere Kapuscinskog - poput susreta s revolucionarom Ernestom Che Guevarom ili spašavanja u zadnji tren od streljačkih odreda u Kongu - jednostavno nisu dogodili.

Fikcionalna je i reportažna slika o ribama u jezeru Victoria u Ugandi “koje su se udebljale od jedenja tijela žrtava diktatora Idija Amina”? “Slikovita i zatrašujuća metafora”, kaže Domoslawski, “ali ribe su bile veće jer su jele manje ribe”.

Unatoč tome, novinar Gazete Wyborcze i dalje tvrdi kako Kapuscinskog smatra velikim i važnim autorom, koji često “nije bio svjestan da prelazi crtu koja odvaja novinarstvo od literature”.

Ryszard Kapuscinski rođen je 1932. u nekadašnjem poljskom, a danas bjeloruskom gradu Pinsku. Odrastao je u siromaštvu, a kada je kasnije izvještavao iz Afrike, jednom je prigodom napisao da se na tome kontinentu osjeća kao kod kuće “jer nema hrane i svi hodaju bosi”. U Varšavi je završio studij povijesti, a potom je počeo raditi kao novinar u omladinskim partijskim glasilima, nakon čega je dobio posao u državnoj novinskoj agenciji PAP. Njegov ga urednik 1956. šalje u Indiju i time Kapuscinski postaje prvi strani izvjestitelj agencije, što mu je idućih desetljeća osiguralo veliku povlasticu putovanja po inozemstvu. Godine 1962. bio je imenovan dopisnikom PAP-a iz zemalja Trećeg svijeta. Pokrivao je 50 zemalja. Dugo je bio jedini strani izvjestitelj agencije, a najviše je putovao po Africi, Latinskoj Americi i Aziji. Prema nekim statistikama, novinarski je “pokrio” čak 27 državnih udara i revolucija u zemljama diljem svijeta, bio pritvaran 40 puta i četiri puta bio osuđivan na smrt. Komunistički režim zabranio mu je reportažna putovanja kada je početkom osamdesetih otvoreno stao na stranu sindikalnog pokreta Solidarnost i vratio svoju partijsku knjižicu. Dojučerašnji partijski kolege ipak ga nisu strože kažnjavale, jer je već tada uživao međunarodnu slavu.

Slavu je stekao prijevodima knjiga o dramatičnim zbivanjima kojima je prisustvovao na svojim novinarskim zadacima - “Nogometni rat” (iz 1978.) knjiga je koju je napisao o ratu između El Salvadora i Hondurasa kojemu su povod bili sukobi navijača na utakmici između njihovih nogometnih reprezentacija. “Vladar” opisuje pad režima Haile Selasja, a “Šah šahova” (1982.) islamsku revoluciju u Iranu. “Imperij” (1993.) zbirka je putopisa s dvogodišnjih putovanja po južnim republikama bivšega SSSR-a (Gruzija, Azerbajdžan, Armenija...) u kojemu je Kapuscinski dao nenadmašivu socijalnu i psihološku sliku tamošnjih naroda u vrijeme raspada sovjetskog “carstva”.

Čarobnjak reportaže

John Le Carre nazvao ga je “čarobnjakom moderne reportaže”. Salman Rushdie rekao je kako “jedan Kapuscinski vrijedi više nego tisuću cmizdravih i fantazirajućih piskarala”. Za Poljake nema dileme - oni su ga već proglasili najvećim novinarom 20. stoljeća.

- Koliko je u njegovu djelu bilo fikcije, a koliko stvarnosti, to je sporedno pitanje - rekao je ekskluzivno za Jutarnji list poljski pisac Andrzej Stasiuk.

- Pisanje, to je bavljenje fikcijom. Objektivna priča vjerojatno ne postoji. Svaka priča je zanimljiva, jer je govori konkretan čovjek svojim originalnim jezikom. Kapuscinskog je jednostavno bilo lijepo slušati jer je govorio važne stvari na zanimljiv način. Stvorio je zanimljivu viziju svijeta siromašnih, odbačenih i marginaliziranih koja je bila jako privlačna za ljude. Kapuscinski je imao ljevičarske poglede u političkom i društvenom smislu i to se u njegovu pisanju vidjelo - kaže Stasiuk koji se, braneći knjigu, aktivno uključio u žestoku javnu raspravu u Poljskoj koja je prethodila objavljivanju biografije.

Zabrana knjige

Naime, Alicja Kapuscinski, udovica slavnoga reportera, sudski je pokušala ishodovati zabranu knjige o preminulom suprugu, tvrdeći kako će ona svojom netočnošću naškoditi sjećanju na njega. U tome nije uspjela, ali je njezin zahtjev pokrenuo pravu lavinu komentara sa svih mogućih strana. Od kritičkih komentara svi su citirali političara Wlady-slawa Bartoszewskog, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova i preživjelog zatvorenika Auschw-itza, koji je zaprijetio kako će raskinuti ugovor s izdavačkom kućom koja je objavila biografiju, a objavljuje i njegove knjige.

- Postoje izdavačke kuće koje objavljuju i vodiče po bordelima, ali nisam siguran da želim da se moje povijesne knjige pojavljuju među njihovim izdanjima - rekao je Bartoszewski, aludirajući na one dijelove biografije koji se bave ljubavnim životom Kapuscinskog i koji su, tvrdi političar, napisani na “tabloidni način”. Protiv knjige izjasnio se i nadbiskup Lublina Jozef Zycinski, jedan od glavnih intelektualnih autoriteta u biskupskom zboru utjecajne Katoličke crkve.

- Mislim da smo mi Poljaci jednostavno malo djetinjasti. Stvaramo svoje imaginarne idole, klanjamo se božanstvima koje smo stvorili u našoj svijesti. A onda, kada se pokaže da su ta božanstva samo živi ljudi, uhvati nas djetinji bijes - obja-šnjava Stasiuk žestinu napada na knjigu Domosla-wskog.

- Osim toga, Poljaci su puni kompleksa inferiornosti u odnosu na svijet. Njihov je glavni emocionalni problem to što misle kako ih svijet ne uzima dovoljno ozbiljno. I kada Poljak ostvari svjetski uspjeh, kao Kapuscinski, postaje poput sveca u kojem se sažimaju sve želje, frustracije i nadanja cijeloga naroda. Na neki perverzan i nerazuman način tvrdi se da je uspjeh te osobe uspjeh svih nas. Kapuscinski je bio izuzetan novinar i reporter, ali ovdje, kraj rijeke Wisle, smatra ga se mudracem, “kraljem svih reportera”, skoro svecem. I ako netko kao Artur Domoslawski pokuša liku Kapusincskog dati duboko ljudski smisao, onda se to doživljava kao bogohuljenje - analizira Stasiuk.

Suradnik režima

Biografija se dotiče i za Poljake iznimno bolne teme - moguće suradnje poznatoga reportera s komunističkim tajnim službama.

Andrzej Stasiuk o tome nema dileme: - Riječ suradnja zvuči grozno, ali u to vrijeme svi koji su željeli putovati morali su ‘surađivati’. Nije se dalo drukčije. To je bila norma. U svim do sada objavljenim dokumentima nema ničega što bi dokazalo da je Kapuscinski nekoga cinkao, ili bilo kome učinio nešto loše - zaključio je Stasiuk.