BITKA ZA ČELNO MJESTO SDP-A BIH Je li Lagumdžija zauvijek ukrao budućnost SDP-u?

Demokracija ima smisla kao sustav u kojem birači kažnjavaju i nagrađuju političare s obzirom na njihov učinak. Niste valjali, pod vašim vodstvom pada broj zaposlenih i ljudi žive sve lošije, uklonite se i predajte vlast drugima! A sad zamislite demokraciju u kojoj su uvijek iste stranke na vlasti: kakvi god bili rezultati izbora, uvijek isti! Tako je otprilike u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, gdje se vlast dijeli između nekoliko bošnjačkih, srpskih i hrvatskih stranaka. I nekoliko lidera: tek kad netko umre ili završi u zatvoru, zamijeni ga novo lice.

Kao jedina alternativa postavljala se Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, SDP BiH, predstavljajući se kao nadnacionalna, multietnička svebosanska stranka. S jedne su strane bošnjačka Stranka demokratske akcije (SDA), Hrvatska demokratska zajednica (HDZ BiH) i Srpska demokratska stranka (SDS), tri dominantno nacionalne stranke koje su na prvim višestranačkim izborima 1990. zajedno vezale zastave, kako bi porazile bivši Savez komunista. S druge je strane nasljednica te partije, današnji SDP. (To je pojednostavljena verzija: u stvarnosti je među Srbima dominaciju u međuvremenu preuzela SNSD Milorada Dodika, nekadašnjeg socijaldemokrata i člana reformista Ante Markovića, a bošnjački glasovi se podijelili na nekoliko stranaka, uz dominaciju SDA).

S najjačom izbornom bazom u urbanim, nekadašnjim radničkim i većinski bošnjačkim sredinama, SDP je dominantno bošnjačka, ali ne i isključivo bošnjačka stranka; u svojim redovima i dalje imaju i Srbe i Hrvate, s ograncima i u pretežno hrvatskim i u pretežno srpskim dijelovima BiH. Od 1995. su s više ili manje uspjeha figurirali kao alternativa nacionalno isključivom modelu vlasti u BiH, uz dva izuzetka: od 2001. do 2002. i od 2010. do izbora 2014.

Miljenik stranaca

SDP BiH vječna je nada zapadnih diplomata, nada da će kad jednom oni dođu na vlast, stvari u Bosni i Hercegovini konačno krenuti nabolje, državne će vlasti konačno početi ispunjavati svoje obaveze, i one koje proizlaze iz navodno željenog približavanja Europskog uniji, i one koje proizlaze iz potrebe očuvanja integriteta zemlje i svakodnevnog funkcioniranja. SDP je najbolje i funkcionirao tako, kao miljenik stranih diplomata i stranka-nada, vječno u oporbi. “Javnost za zbivanja u SDP-u BiH pokazuje veliki interes, izraženiji nego za sve ostale stranke. Kod ljudi postoji osjećaj da je to stranka koja bi trebala biti utopijska nada za BiH, što se uporno ne događa”, tumači za Jutarnji Nerzuk Ćurak, sveučilišni profesor iz Sarajeva, nekadašnji novinar i politički analitičar.

Prevratnička snaga

Zahvaljujući tome što su malo bili na vlasti - u petnaest poslijeratnih godina samo godinu i pol dana 2001./2002. - u SDP-u BiH dugo su uspjeli očuvati svoj simbolički potencijal prevratničke snage. Nisu se proslavili u svom prvom dolasku na vlast 2001., kad je međunarodna zajednica pod svaku cijenu htjela “promjene” i pritom osim SDA izgurati HDZ, pa čak i tenkovima, prepravljanjima izbornih pravila i uništenjem Hercegovačke banke. Ali na njihovu sreću, ta je epizoda kratko trajala pa su 2010. trijumfalno osvojili vlast. Ta druga prilika preskupo je koštala SDP i dovela stranku u dosad najveću krizu.

U listopadu 2010. SDP BiH, na čelu sa Zlatkom Lagumdžijom, osvojio je 266.023 glasova: to je samo 16 posto od 1,6 milijuna važećih glasova birača, ali u zemlji podijeljenoj na dva entiteta i tri naroda to se smatralo velikim uspjehom. U Hrvatskoj SDP je i prvi i drugi put došao na vlast u koaliciji nekoliko stranaka, u Srbiji je Slobodan Milošević srušen velikom koalicijom 18 stranaka DOS-a, Demokratske opozicije Srbije na čelu sa Zoranom Đinđićem. Tamo gdje su prodemokratske snage Srbije i Hrvatske svjesne da samo u širokim koalicijama mogu rušiti nacionalističke stranke snažno ukorijenjene u devedesetima, Lagumdžiji u kudikamo složenijoj Bosni i Hercegovini nije padalo na pamet gnjaviti se s koalicijama, ni 2000. kad je došao na vlast uz pomoć međunarodne zajednice, ni 2010. kad je dobio glasove na valu nezadovoljstva birača dotad vladajućim strankama.

Nakon uspjeha na izborima 2010. Lagumdžija je sebi izabrao mjesto ministra vanjskih poslova i putovao svijetom, dok je Federacija grcala u blokadi, najveći dio vremena bez funkcionalne vlasti. Četiri godine kasnije birači su im se krvavo osvetili: umjesto 266.023 glasa iz 2010., na izborima 2014. SDP je dobio 92.906 glasova (od ukupno 1,6 milijuna važećih glasova u BiH), kao peta stranka po redu po glasovima za Parlament BiH iz Federacije. Prije četiri godine bili su prvi u Federaciji, a sada peti. Ispred njih su i SDA Bakira Izetbegovića, Stranka za bolju budućnost osnivača Dnevnog avaza Fahrudina Radončića, pa čak i HDZ BiH, ograničen svojim biračkim tijelom. Izgubljene glasove SDP-a preoteo je otpadnik iz njihovih redova Željko Komšić, čija je Demokratska fronta osvojila 142.203 glasa ili 15,33 posto u Federaciji BiH. Ili praktično sve ono što je izgubio SDP.

Šteta koju je Lagumdžija napravio SDP-u je velika, šurovanje s nacionalistima zbog golog interesa razorila je temeljnu filozofiju stranke, integrativni stav prema državi, tumači za Jutarnji Slavo Kukić, sveučilišni profesor iz Mostara. Birači su kaznili SDP zbog koalicije sa SDA, zbog Lagumdžijine bahatosti i arogancije i antidržavničkih poteza. Ako se za “nacionalne” stranke tvrdilo da su korumpirane i privatiziraju vlast radi vlastitog interesa, SDP se nije pokazao ništa boljim. Afere su se samo nizale.

Poraz je bio potpun. Stranka je na izvanrednom kongresu prije godinu dana smijenila Zlatka Lagumdžiju, koji je 17 godina bio na čelu SDP-a BiH. Za novog predsjednika izabran je dugogodišnji tajnik stranke i bivši federalni premijer Nermin Nikšić, sa zadatkom da pripremi teren za nove unutarstranačke izbore.

Utvrda SDP-a

Za tjedan dana, 20. rujna, 27.000 članova SDP-a BiH u svojim će ograncima tajno glasati za jednog od pet kandidata. Ako nitko ne osvoji više od 50 posto glasova, pobjednik će biti izabran tjedan dana kasnije, 27. rujna. Prvi put u BiH tako se bira jednog stranačkog šefa: kampanja je javna, kandidati obilaze ogranke. U utorak je održana televizijska debata sa svih pet kandidata, do 20. rujna bit će održano pet tribina na kojima će se suočiti svih pet kandidata za predsjednika: u Travniku, Zenici, Tuzli, Bihaću, Prijedoru i Livnu. Pažljivo izabrano: Prijedor je u srpskom entitetu, Livno većinski hrvatsko.

Prvi put će predsjednika birati glasovima svih članova, onako kako je izabran Zoran Milanović. Favoriti su Nermin Nikšić kao sadašnji predsjednik stranke i Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle, tradicionalne utvrde SDP-a. Nikšiću se uzima kao minus to što je godinama bio prvi Lagumdžijin suradnik, ali kandidirao se i Svetozar Pudarić, član stranačkog predsjedništva koji također godinama radi u centrali stranke u Sarajevu. Jaki sarajevski ogranak mogao bi dati glasove Miri Lazoviću, ratnom članu Predsjedništva BiH, koji je izguran iz stranke pa se nedavno vratio. Jedino novo ime je Emir Đikić. Zbiljska promjena bila bi da pobijedi Emir Đikić, koji je postao poznat javnosti kao predstavnik nevladine organizacije Transparency International, smatra Nerzuk Ćurak. Doslovno je išao od općinske organizacije do organizacije i tako zaradio dosta nominacija, pokazujući ljudima da ih ne gleda s visine nego im ide ususret, kaže Ćurak. Isto misli Selim Bešlagić, ratni gradonačelnik Tuzle koji je prije godinu dana s nekoliko glasova razlike izgubio od Nikšića. Lagumdžija je od stranke napravio interesnu skupinu i zbog svoje narcisoidnosti doveo je do ruba propasti, dijagnosticira on.

Nermin Nikšić je u jednom intervjuu rekao kako vjeruje da jedino SDP ima znanje i spremnost za politiku ujedinjenja BiH kao europske države, u kojoj će svi biti jednaki i gdje će biti mjesta za sve. I da se zato kandidirao. Stranka je na izborima kažnjena, kaže bivši premijer, jer su smanjili plaće administraciji, smanjili povlaštene penzije kako ne bi propao mirovinski fond, skinuli s proračuna 10.000 lažnih invalida. I drugi protukandidati kažu da je Nikšić bio dobar premijer. Osim što se ne zna je li SDP-ova vlada dulje radila ili bila u blokadi. I sad je BiH u blokadi, vlada Federacije nema većinu. Zakon i ustav ne poznaju prijevremene izbore. Da bi promijenili zakon, stranke bi se prvo morale dogovoriti…

Izgubljeni potencijal

Glavno je pitanje je li SDP zauvijek izgubio potencijal druge i drugačije stranke, je li mu Lagumdžija zadao smrtni udarac svojom blažom verzijom bošnjačkog nacionalizma i klijentelizma. Jasmin Imamović je uvjeren da stvari nisu nepopravljive. Iza njega je 15 godina na čelu Tuzle i tri direktna izbora za gradonačelnika. Nada se da bi model Tuzle mogao biti uzor za čitavu BiH. “Ako dobijem povjerenje članova, pokazat ću da je SDP partija nacionalne ravnopravnosti, partija svih nacija, jer imamo model Tuzle koji možemo preslikati na sve gradove u BiH, pa i na samu BiH”, kaže Imamović koji je poznat izvan BiH kao književnik. U Tuzli će ga zapamtiti vjerojatno najviše po “Panonskom moru”, stvaranju slanog jezera u centru grada.

- Mislim da je SDP dosad griješio što je nacionalno pitanje prepustio nacionalistima. Moramo mu suprotstaviti aktivni antinacionalizam i potencirati antifašizam - ističe Jasmin Imamović. Na pitanje je li to ono kad se Željko Komšić obraća prije svega bošnjačkom biračkom tijelu kako bi dobio mjesto hrvatskog člana predsjedništva, pa predizborni skup u Mostaru organizira na Musali a ne u većinski hrvatskom dijelu grada, Imamović kaže da nije, ali jesu glasovi koje je Željko Komšić dobio u Tuzli. “U gradu ne znate tko gdje živi, ali po selima znate. Hrvati Tuzle tradicionalno glasaju lijevo”, kaže, ističući da je redovito pobjeđivao i u većinski hrvatskim i srpskim selima, i naravno, bošnjačkima. Ovdje u zadnjem ratu nije bilo sukoba Hrvata i Bošnjaka, a ostao je i dio Srba.

Bez karizme

Ovo je posebna sredina, ističe on. Za demonstracije nezadovoljnih radnika koji u Tuzli ne prestaju, kaže da nisu uperene protiv gradske vlasti, jer je njihove tvornice privatizirala ili kantonalna ili državna agencija za privatizaciju. I drugdje su radnici nesretni pa ne prosvjeduju. Ponosan je na to što Tuzla otvoreno i hrabro izražava nezadovoljstvo, podsjećajući na tradiciju otpora od Husinske bune, štrajka i pobune rudara 1920. Tuzla se prva digla protiv diktature Aleksandra Karađorđevića, Jure Kerošević je osuđen na smrt, u njegovu obranu je pisao Krleža i lijevi tisak širom Europe pa je na kraju smrtna kazna zamijenjena zatvorom. Rudare je naslijedila Husinska četa koja je 1941. osnovala ustaški tabor, i za Veliku Gospu pokupila puške i otišla u partizane. NDH je raspisala potjernicu za 10 Hrvata iz Husinog, među njima tri narodna heroja: Petar Marković, iz pjesme Konjuh planinom, Petar Miljanović i Jure Kerošević, rođak onoga iz Husinske bune.

Uostalom, zašto bi bratstvo i jedinstvo bilo prihvatljivo samo kad ga u Sarajevu zaziva papa Franjo?

I Slavo Kukić i Nerzuk Ćurak smatraju da je ključno pitanje za SDP BiH hoće li se vratiti na pozicije političke ljevice. Ćurak pritom najveću opasnost vidi u samom političkom sustavu u BiH, koji bi od bilo koga napravio nacionalista. Za Kukića je glavno pitanje lidera, jer misli da nitko od kandidata nije dovoljno karizmatičan da bi mobilizirao članstvo i birače. Idući izbori, oni općinski, već su 2016., i brzo ćemo vidjeti rezultate ovogodišnje rekonstrukcije stranke koja je dugo obećavala da bi previše razočarala.