BORIS DEŽULOVIĆ Sokratova smrt ili Tragédia do Sarriá: Kronika smrti najavljene prije 30 godina

Tako se, Ehekrate, predstavio naš prijatelj: to je bio završetak čovjeka koji je, kao što mi smijemo tvrditi, od svih suvremenika koje smo upoznali bio najbolji.

Tim riječima u glasovitom je Platonovom djelu o besmrtnosti duše Fedon iz Elide završio svoju pripovijest o Sokratu i njegovoj herojskoj smrti u tamnici, gdje je slavni filozof ispio otrov odlučivši umrijeti svojom voljom, a ne slovom nepravičnog zakona, osuđen od Atenjana zato što im kvari omladinu i ne štuje bogove. Nepravda, a ne čaša s otrovom - jasno je to i Fedonu i Platonu - ubila je staroga Sokrata. “Bolje je trpjeti nepravdu, nego je kome činiti”, govorio je cijeli život poštujući zakon nad sobom, a traživši pravdu nad zakonom.

Dvije hiljade i četiri stotine godina kasnije, u Săo Paulu umrijet će drugi najpoznatiji Sokrat u povijesti. Nije njemu, kažu, glave došla nepravda - pričat će se kasnije da ga je ipak ubila čaša - ali ja u cijelom životu nisam vidio veće nepravde od one koju u Brazilu i danas zovu Tragédia do Sarriá, i koja je brazilskom Sokratu označila život i započela dugo, tiho tridesetogodišnje umiranje.

Živim bojama pamtim: bilo je sedam manje kvarat toga ponedjeljka, 5. srpnja 1982. godine, kad je na Easpanyolovom Estadio de Sarriá u Barceloni Marco Tardelli jednu loptu iz okreta zapucao ravno prema brazilskom vrataru Valdiru Peresu, prepredeni je talijanski prevarant Paolo Rossi skrenuo u mrežu, a stasiti, bradati Brasileiro Sampaio de Souza Vieira de Oliveira krsnog imena Sócrates potrčao za izraelskim sucem Abrahamom Kleinom visoko podignutom rukom tražeći ofsajd.

Ista je to bila visoko podignuta lijeva ruka s pruženim kažiprstom upozorenja kakvu ću koju godinu kasnije, kao student povijesti umjetnosti, vidjeti kod umirućeg, zapanjujuće identičnog stasitog i bradatog filozofa, okruženog uplakanim Platonom, Apolodorom, Kritonom, Fedonom i ostalima iz grčkog veznog reda, na onoj glasovitoj slici francuskog klasicista Jacquesa-Louisa Davida - “Sokratova smrt”.

Tada sam shvatio da sam Sokratovu smrt već vidio nekoliko godina ranije, na stadionu Serriá u Barceloni. Samo što tamo nije bilo ni nepravičnog zakona, ni ofsajda, već samo Sokrata, Atenjana i Rossija, i Rossijeva trećeg gola toga poslijepodneva. U odlučujućoj utakmici za polufinale Mundijala u Španjolskoj, jednoj od najvećih u povijesti, Italija je pobijedila Brazil rezultatom 3:2, a uplakani je Arthur Antunes Coimbra znani i zvani Zico ožalošćenom svijetu i široj rodbini objavio kako je “umro nogomet”.

Tupo smo, sjećam se, zurili u ekran, zbunjeni poput legendarnog Manuela Francisca dos Santosa, zvanog Garrincha, “ptičica”, koji nikad nije znao za rezultat niti gledao u semafor, već samo igrao. S brazilskom reprezentacijom u životu nije izgubio utakmicu, sve dok nakon jedanaest godina i pedesetak mečeva konačno na Mundijalu 1966. nisu poraženi od Mađarske, nakon čega je Garrincha - pričao mi Sinan Gudžević - u djetinje iskrenom čudu gledao suigrače kako mu plačući tumače nekakav nerazumljivi koncept rezultata i poraza. Bili smo tako, baš poput Garrinche, posve sigurni da je riječ o nesporazumu, nečijem grubom previdu, ili nekom od onih filmskih trikova, kao u tada popularnom horroru “Petak, 13.”, kad na kraju filma gledatelji u kinu već ustaju i oblače kapute, a Jason odjednom iskoči iz vode i povuče Alice u jezero. Jednako smo i mi čekali da se na stadionu Espanyola iznenada, usred talijanskog slavlja, pojavi iz svlačionice Sócrates, otme navijačima onu loptu što ju je Dino Zoff nakon posljednjeg Kleinova zvižduka napucao na tribine, pa na stravu i užas Talijana petom proigra Zica za 3:3 i produžetke.

To se, jasno, nije dogodilo, ni tada niti ikad više, na špici visokobudžetnog horrora “Ponedjeljak, 5.” ostao je do kraja rezultat Brazil-Italija 2:3, Sócrates 12., Falcăo 68.; Paolo Rossi 5., 25. i 75., nije bilo produžetka ni drugog dijela, Italija je otišla u polufinale, pa u finale, i sa Rossijevih šest uzastopnih golova uzela svoju treću titulu. A Brazil Telęa Santane u svlačionicu, pa iz nje ravno u legendu, kao najbolja generacija svih vremena - nakon Puskasove Mađarske - koja nikad nije uzela Svjetsko prvenstvo.

Ni do tada niti ikad kasnije, rekoh, nisam vidio takvu sokratovsku, suštinsku nepravdu, negaciju etike same, a ne tek čovječje, sofističke etičke forme. Nije Brazil, naime, izgubio zbog atenskih sudaca i njihovih zakona - sudac je, najzad, pred kraj čisti Antognonijev gol za 4:2 poništio zbog ofsajda, iako su čak dva Brazilca bila ispred lopte, i da onaj Isidorov udarac glavom u 89. minuti nije završio na gol-liniji, u najčudesnijoj obrani života velikog Dina Zoffa, u polufinale bi umjesto Talijana otišli Brazilci.

Nije, dakle, bila riječ o običnoj ljudskoj, dakle razumljivoj nepravdi. Da je Santanina momčad, uostalom, izgubila sudačkom krađom, da je u posljednjoj sekundi onaj Zicov balun izravno iz kornera, recimo, umjesto na gredi završio u mreži, a Klein svirao kraj dok je još letio prema šesnaestercu - kao što mu je četiri godine ranije u Argentini čuveni velški sudac Clive Thomas poništio pobjedonosni gol glavom protiv Švedske, svirajući kraj utakmice dok je lopta išla prema mreži - bilo bi nam svakako lakše.

Kad imaš sedamnaest i navijaš za Brazil, treba ti neki Clive ili Klein, nekakav ti Maksimović treba da bude kriv što je Brazil ispao. Kad imaš sedamnaest, ne razumiješ još Sokratovu etiku, ne shvataš da je pravda sva čovjekova i da je nema u bogova. Po njihovom zakonu, a ne po ljudskom, Brazil Telęa Santane, koji je do tada nanizao četiri impresivne pobjede postigavši trinaest golova, svakako najbolja jedanaestorica koju sam vidio - Peleovih jedanaest ne pamtim, a Guardiolina Barcelona će se pojaviti dvadeset pet godina kasnije - ispao je od grozne Bearzotove Italije, koja je do odlučujuće utakmice četvrtfinalne grupe s Brazilom stigla s bijedna četiri gola iz četiri bijedne utakmice, prošavši prvu fazu Mundijala bez pobjede, s tri unjkava remija, zahvaljujući tek jednom golu više od nesretnih Kamerunaca.

Zato takve nesreće fatalisti pripisuju “na pravdu boga”, zbog takvih utakmica, najzad, postoje filozofi. Tko bi ih drugi mogao objasniti, tko bi ih, kako ono reče Marx, mogao promijeniti? Zato je valjda, bogovi će znati, onaj siromah iz malog brazilskog gradića Beléma do Pará, što je od neimaštine bježao u djela antičkih filozofa, svoja tri sina nazvao Sófocles, Sóstenes i Sócrates, dodavajući im, da ne bi bilo zabune, pridjev Brasileiro, “brazilski”.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista