Ja čekam da dođu moji roditelji - tvrdoglavo je odgovorio teti koja ga je nagovarala da uđe u zgradu. Bio je petak ujutro, potencijalni posvojitelji trebali su doći tek nakon posla. Marko to zna. Ali ostao je stajati ispred zgrade.
Čekao je dugo. Čekat će još nekoliko sati. Bit će ispred zgrade, da ih vidi čim dođu. I da oni odmah vide njega.
Marko ima deset godina. Već osam godina ima sve pretpostavke za posvojenje. Njegovim roditeljima oduzeta je roditeljska skrb zbog zlostavljanja i zanemarivanja djece dok je bio mali.
Izrada profila
Zajedno s godinu dana starijom sestrom Janom, Marko je dosad bio smješten u domu i tri udomiteljske obitelji. Posvojitelja nije bilo.
- To su ranjena, izrazito traumatizirana djeca, koja su dosad prošla iskustva koja niti jedno dijete ne bi trebalo proći. Tolika odbacivanja - prvo od strane biološke obitelji, a onda i od nekoliko udomitelja - na njima su ostavila dubok trag. Jesu li ponovno bili izloženi i nekom obliku nasilja, ne znamo, ali traume su i danas, dvije godine nakon što su došli k nama, jake - priča Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Doma za djecu Zagreb.
Po dolasku u dom, djeca su reagirala potpuno različito: Jana je kategorički zatražila da ostane u domu zauvijek i da nikada više ne ode ni u kakvu obitelj. Dosta joj je obitelji kojima se uskoro prestane sviđati, rekla im je.
Marko je, pak, čeznuo za prihvaćanjem, za roditeljima.
Međutim, djeca su već velika, pripadaju u grupu teško posvojive djece, one za koju potencijalni posvojitelji rijetko pokazuju interes.
Foto: Sandra Šimunović / EPH
- Vjerovala sam, a sada sam u to uvjerena, da za svako dijete postoje roditelji, samo ih treba pronaći. U hrvatskom registru posvojitelja nalazi se 650 parova ili pojedinaca koji žele postati roditelji. Centar za socijalnu skrb zadužen za neko konkretno dijete kontaktira neke od njih, ali koliko se god trudio, ne može ih kontaktirati sve. I tako neka djeca godinama ostanu u instituciji, a da ih nikad ne posjeti niti jedan posvojiteljski par - priča Ćurković Kelava.
Ne želeći se pomiriti s takvim scenarijem, ovog je proljeća odlučila poduzeti za našu sredinu radikalan korak: na internetskoj stranici Doma objavila je anonimizirane profile djece koja su praktički od rođenja u domu i kojima iz dana u dan vjerojatnost da će pronaći obitelj radikalno opada. Nisu objavljene njihove fografije, dijagnoze niti identitet - Marko i Jana i druga djeca koju spominjemo također se u stvarnosti ne zovu tako - objavljena im je dob i one informacije koje bi roditelji podijelili s drugima o svojoj djeci: što vole, kako se osjećaju, kakvog su karaktera. Marko, a kasnije i Jana, bili su među njima.
- Marko nam je danas u postupku posvojenja, a Jana udomljenja - s ponosom priča Ćurković Kelava.
Telefoni su počeli zvoniti čim su obavljeni prvi profili. Među onima koji su zvali bio je i par iz Zagreba.
Topli ljudi
- Raspitivali su se o Marku. Radi se o jako dragim, toplim ljudima s neiscrpnim strpljenjem. Jako se trude, blagotvorno djeluju na njega, a on je strašno motiviran. Kod njega su se počeli javljati poremećaji u ponašanju, no s njima ih uspijeva kontrolirati. Za sada sve uspijeva, izvanredno smo zadovoljni - kaže ravnateljica.
Jana, koja je do te mjere odbijala bilo kakvu ideju o odlasku u obitelj da je inzistirala da i tijekom blagdana, kad sva djeca odlaze barem privremenim udomiteljima, ostane u domu - i to sama - upoznala je udomiteljicu. Radi se o ženi koja je dugo bila volonterka u domu, a potom prošla potrebnu edukaciju i dobila udomiteljsku licencu.
- Jana ju je prihvatila, a dugo nije prihvaćala nikoga. Sada povremeno, za vikend, odlazi kod nje i čini nam se da će uskoro željeti potpuno se preseliti - priča ravnateljica.
Foto: Sandra Šimunović / EPH
Iako su brat i sestra, Marko i Jana bit će razdvojeni. Njihove su potrebe, objašnjava ravnateljica, toliko različite da ih je nemoguće pomiriti: njemu nasušno treba obitelj što prije, a Jani, upravo obratno, treba polagana prilagodba.
- Njihove se obitelji poznaju i održavat će redovite kontakte - objašnjava Ćurković Kelava.
Marko i Jana dvoje je od ukupno osmero djece čiji su profili krajem ožujka objavljeni na internetu. Do sredine prosinca njih sedmero pronašlo je obitelji.
- Postigli smo uspjeh koji je i nas same iznenadio. Dulje smo vrijeme razmišljali na koje bismo načine mogli pomoći djeci koja su predugo u sustavu, a mi smo u tom trenutku imali osmero takve djece. Gledati ih kako odrastaju u instituciji, kako postaju djeca institucije, čija se djeca nerijetko vraćaju u instituciju kad sami jednom postanu roditelji, strašna je frustracija - priča Ćurković Kelava, obilazeći tromjesečnu djevojčicu čija je majka također odrasla u Domu.
Negativne reakcije
- Doživljavamo to kao svoj osobni neuspjeh. Ljut si na sustav, na zakone, na cijeli svijet. Mi u domovima svakodnevno živimo s tom djecom, znamo njihove priče, znamo što su prošla, gledamo ih kako rastu i razmišljamo o tome što ih još čeka. Ne možemo pobjeći od spoznaje da mi u sustavu odlučujemo o životima tih malih ljudi i da budućnost te djece ovisi o tome koliko ćemo i hoćemo li išta poduzeti - objašnjava ravnateljica.
Kad su odlučili objaviti profile djece na internetu, na što hrvatska sredina nije naviknuta, očekivali su niz negativnih reakcija. Na njih su, kaže, bili spremni.
- Ali, svjesno smo odlučili da je perspektiva te djece i njihovo sigurno zbrinjavanje neusporedivo važnije od možebitnog zdvajanja nad načinom zbrinjavanja. Danas, kad smo pronašli obitelj za sedmero od osmero djece, nadamo se da će naše iskustvo biti prihvaćeno na razini cijelog sustava, u kojem je trenutno 450 teško posvojive djece, odnosno djece s teškoćama u razvoju ili starije djece. Sustav skrbi o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi ima samo jedan jedini cilj - pronaći im adekvatnu obitelj. Ako ovakav način daje rezultata, a očito je da daje, i ako, prema ocjeni pravobraniteljice za djecu, ne krši nijedno djetetovo pravo, zašto ga ne bismo primijenili na svu djecu koja traže obitelj - pita se ravnateljica Ćurković Kelava.
Foto: Sandra Šimunović / EPH
Na njezinoj listi ostalo je još jedno dijete. Šestogodišnji Boris jako voli slušati glazbu, igrati se loptama i balonima, obožava tjesteninu s umakom bolognese i, na čuđenje svih, ne voli slatkiše. Kuštravi dječak širokog osmijeha, koji svako malo pljesne i glasno se nasmije sam sebi, u ustanovi je od rođenja. Maloljetna majka od samog poroda naglasila je da se ne može i ne zna brinuti za dijete. Nikada ga nitko nije posjetio niti kontaktirao. Čist je za posvojenje i gladan obiteljskog života - makar i povremenog, udomiteljskog, tijekom vikenda i praznika.
- Boris je naša maza. Ima blaži poremećaj iz autističnog spektra i ne govori, ali sve razumije i jako je taktilan, voli se grliti, voli kad ga se mazi i češka - priča Jelica Belošević, voditeljica Odjela skrbi o djeci do sedam godina u zagrebačkom Domu. Jako napreduje i sa svakim je danom sve samostalniji.
Njegov je profil još na internetu i stručnjaci Doma uvjereni su da je pitanje dana kada će telefon zazvoniti i za njega. Obiteljsko okruženje ključno je za njegovo napredovanje, stabilnost i životnu sigurnost. Vjeruju da će se uskoro pridružiti drugoj djeci, poput Ivice, petogodišnjaka s blažim teškoćama u razvoju, koji je - nakon nekoliko posvojitelja koji su ga posjetili i odustali - našao obitelj.
- Ivica je također od rođenja kod nas. Četiri je puta puhao svjećice u domu, što je predugo za bilo koje dijete. Peti je rođendan proslavio s mamom i tatom, posvojiteljskim parom iz Dalmacije koji nam se javio kad su pročitali da ih u domu čeka dječak koji voli autiće i vlakiće, svoju rutinu i poznate ljude, manja društva. Prema informacijama koje imamo, sve odlično klapa - priča voditeljica Belošević.
Udomiteljsku obitelj pronašao je devetogodišnji Damir, dijete bez teškoća koje je nekoliko godina provelo u Nazorovoj. On nije bez roditeljske skrbi, njegova majka redovito dolazi i brine, ali zbog vlastitih problema nije u stanju samostalno se brinuti o njemu.
- Damir je jako vezan za mamu i ona mu je važna, ali mu domski život stvara teške frustracije, koje su se počele pretvarati u poremećaje u ponašanju. Vrlo je bistar dečko, jako dobar u školi. Bio je zadnji čas da mu pronađemo obitelj. I uspjeli smo. Pronašli smo udomiteljicu iz Zagreba, vrlo strukturiranu i mirnu ženu, koja je kliknula s Damirom, a nadamo se da će i s njegovom mamom pronaći zajednički jezik. Damir je udomljen još tijekom ljeta - kaže ravanteljica.
Udomiteljsku obitelj pronašao je i dvoipolgodišnji Teo, s manjim motoričkim i intelektualnim smetnjama, čijim roditeljima nije oduzeta roditeljska skrb, ali im je, zbog zanemarivanja, oduzeto pravo da žive s djetetom.
- Udomljen je na području s kojeg dolazi, tako da je i roditeljima lakše posjećivati ga, jer je mnogim roditeljima predaleko i preskupo dolaziti u Zagreb - priča.
Mali nogometaš
Po petogodišnjeg Maksa, plavokosog, nježnog dječaka koji pomalo zaostaje u razvoju za vršnjacima, došli su baka i djed. Majci ovisnici oduzeta je roditeljska skrb, no baka i djed redovito su ga posjećivali. Sada će se za njega trajno brinuti.
- Posebno smo, pak, sretni zbog našeg Leona, koji je udomljen u široj okolici Zagreba, u obitelji koja ga je sjajno prihvatila, a on ih zove mama i tata - priča Ćurković Kelava.
Leon je također u dom stigao iz rodilišta. Mentalni razvoj mu je uredan, jako je bistar, šarmantan i duhovit, no motorički zaostaje.
- Bio je to vrlo težak porod, imao je Apgar 1/1, oživljavali su ga u rodilištu. Posljedica je cerebralna paraliza. Međutim, izvrsno je reagirao na rehabilitaciju i danas se na njemu gotovo ni ne primijete teškoće: on hoda, trči, skače i obožava igrati nogomet. U šest i pol godina, koliko je ovdje, njegov matični centar za socijalnu skrb, koji vodi posvojenja i spajanja posvojitelja i djece, nikada mu nije poslao nijedan posvojiteljski par - kaže ravnateljica Ćurković Kelava.
Foto: Sandra Šimunović / EPH
Teško je objasniti, kaže, zašto je tako. Ističe da Leonove dijagnoze, napisane na papir, izgledaju puno strašnije od problema koje dječak zaista ima: kad bi ga posvojitelji samo vidjeli, bila je uvjerena, ne bi bilo problema.
- Ubrzo nakon objave na internetu javili su se udomitelji, simpatični, iskusni i dragi ljudi s vlastitom odraslom djecom, koji su ga izvrsno prihvatili i odlično o njemu skrbe, i u emocionalnom i u rehabilitacijskom smislu - kaže Ćurković Kelava.
U emocionalnom smislu, nastavlja, Leona je spasila njegova volonterka Maša Davidović, koja je prije dvije godine za svoj rad nagrađena i volonterskim Oscarom.
- Nju je najviše volio. Ona mu se stvarno posvetila i bavila se njime, naučila ga što je to privrženost, što su osjećaji, što je povjerenje. To je ono što djeca u domu, ma koliko se svi mi ovdje trudili, ne mogu dobiti. To mogu samo u obitelji - priča Ćurković Kelava.
Leptir-mašna
Leon je bio i poseban gost na nedavnom Mašinu vjenčanju: uz pozivnicu, stiglo mu je i odijelce s leptir-mašnom.
- Bio je glavna faca - priča.
Leonovi udomitelji redovito kontaktiraju s Domom, koji im pruža stručnu podršku te savjet kad im treba. No, za Leona bi ipak bolje rješenje bilo posvojenje: ono je trajno i neraskidivo, što udomiteljstvo nije.
- No, i udomiteljska obitelj, makar i povremena, neusporedivo je bolje rješenje od stalnog života u domu - objašnjava Ćurković Kelava.
Na internetskoj stranici Doma, na kojoj se u rubrici “Traži se obiteljska skrb” sada nalazi samo Boris, dječak s poremećajem iz autističnog spektra koji voli pljeskati i maziti se, uskoro će se naći i profil jednoipolgodišnjeg Davida, dječak s motoričkim poteškoćama koje su posljedica krvarenja u mozgu tijekom poroda. Roditelji ovisnici nalaze se u komuni, dijete ne posjećuju, niti se o njemu raspituju.
Foto: Sandra Šimunović / EPH
- On jako dobro napreduje, redovito vježba, kreće se, komunicira i reagira. Vjerujemo da će se za njega brzo pronaći obitelj.
Objavit ćemo profil svakog djeteta za koje procijenimo da mu se tradicionalnim putem neće pronaći udomitelji ili posvojitelji.
Jer smatramo da je svaki dan koje je dijete provelo u domu, a nije trebalo, previše - poručuje Jasna Ćurković Kelava.
Na listi Jasne Ćurković Kelava ostalo je još jedno dijete. Šestogodišnji Boris jako voli slušati glazbu, igrati se loptama i balonima, obožava tjesteninu s umakom bolognese i, na čuđenje svih, ne voli slatkiše. Kuštravi dječak širokog osmijeha, koji svako malo pljesne i glasno se nasmije sam sebi, u ustanovi je od rođenja. Maloljetna majka od samog poroda naglasila je da se ne može i ne zna brinuti o djetetu. Nikada ga nitko nije posjetio niti kontaktirao s njim.
- Boris je naša maza. Ima blaži poremećaj iz autističnog spektra i ne govori, ali sve razumije i jako je taktilan, voli se grliti, voli kad ga maze i češkaju, kaže Jelica Belošević, voditeljica Odjela skrbi o djeci do sedam godina u zagrebačkom Domu. Jako napreduje i sa svakim je danom sve samostalniji.
Njegov je profil još na internetu i stručnjaci Doma uvjereni su da je pitanje dana kada će telefon zazvoniti i za njega.
Na fotografiji ravnateljica Nazorove Jasna Ćurković Kelava grli malog Borisa
(Foto: Sandra Šimunović / EPH)