Branko Šestan: Kako sam napravio bolnicu koja jedina u Hrvatskoj ne radi gubitke i kako se naš model može prenijeti na cijelo zdravstvo

Profesor doktor Branko Šestan, ravnatelj Klinike za ortopediju Lovran, koliko god to nevjerojatno zvučalo, trenutno je jedini ravnatelj neke bolnice u Hrvatskoj u vlasništvu države i ta činjenica već sama po sebi otkriva mnogo o hrvatskom zdravstvu. Ostale 64 bolnice su, naime, u sanaciji, što znači da umjesto ravnatelja imaju sanacijske upravitelje. U prijevodu, jedino lovranska bolnica ne generira gubitke, ima uravnotežene prihode i rashode te godinu uspijeva zaključiti u pozitivi.

Klinika za ortopediju djeluje na atraktivnoj lokaciji iznad same šetnice uz more, u objektu koji je izgrađen 1903. kao luksuzni hotel za tadašnju aristokraciju. U 2. svjetskom ratu bila je to vojna bolnica, poslije bolnica za liječenje koštano-zglobne tuberkuloze da bi bila prenamijenjena u današnju funkciju. Status kliničke bolnice dobila je 1976. Trenutno ima 100 kreveta i 220 zaposlenih, a u prošloj godini proračun joj je bio 50-ak milijuna kuna, od čega je većina sredstava osigurana limitima HZZO-a.

Impresivni rezultati

U sedam godina, koliko joj je na čelu profesor Šestan, Klinika za ortopediju u okvirima hrvatskog javnog zdravstva bilježi impresivne rezultate, i to ne samo na području medicine, gdje po broju ugradnji umjetnih kukova i koljena prednjače pred svim ostalim hrvatskim bolnicama, s popunjenošću kapaciteta od 90 posto i pacijentima iz cijele države. Liste čekanja s nekadašnje 3 godine, koliko se čekalo za umjetni kuk ili koljeno, svedene su na dva-tri mjeseca. U jeku krize bolnica sve račune plaća u zakonskom roku od 60 dana, uspjeli su vlastitim sredstvima urediti interijere, na plaće odlazi održivih 54 posto proračuna (u drugim je bolnicama prosjek između 70 i 90 posto), a broj zaposlenika optimaliziran je na 2,2 po krevetu, dok je u drugim bolnicama prosjek između 3,4 i 5 zaposlenika.

Po specijalizaciji ortoped, Branko Šestan, rođen 1961., ujedno je redovni profesor na riječkom Medicinskom fakultetu. U lovranskoj bolnici radi od 1989., a po preuzimanju vodeće funkcije krenuo je, kaže, rješavati pitanje javne nabave, čime su financije bolnice prodisale.

- Ono što se sada provodi na razini cijelog sustava mi smo na mirkorazini proveli prije šest godina - kaže ravnatelj Klinike za ortopediju, navodeći da su regulacijom javne nabave osigurali uštede od nevjerojatnih 300-400 posto.

- Ne smatram da je to ikakva genijalnost, ni sam nisam vjerovao da će to riješiti problem ukupnih financija bolnice, ali, eto, ispalo je tako - kaže profesor Šestan.

Što ste konkretno napravili?

- Nedugo nakon što sam postao ravnatelj zaintrigirao me jedan telefonski poziv. Do tada nisam ni znao da moram kontrolirati tehnički opis svakog natječaja, a okidač se dogodio slučajno. Zvali su iz jedne tvrtke i pitali zašto inzistiramo na tome da toaletni papir bude pakiran baš u plavim kutijama. Pokazalo se da su tehnički opisi za javni natječaj pisani točno po specifikacijama određenog proizvođača. Pomislio sam, ako je tako s toaletnim papirom, što tek mora biti s medicinskom opremom, s implantatima koji su u ortopediji izuzetno skupi. Ortopedija je, znate, najskuplja grana medicine. Zatrpao sam stol dokumentacijom i krenuo češljati. Ispalo je da su tehničke opise pisali sami dobavljači. To je bilo kao da pišete natječaj za automobil u kojem stoji svaki detalj, međuosovinski razmak u milimetar, sedam brzina, do toga da na sebi mora imati trokraku zvijezdu, i onda je jasno da na natječaju može konkurirati samo jedna tvrtka.

Što ste tada poduzeli?

- Jednostavno sam prekinuo tu praksu. S obzirom na moje dugogodišnje iskustvo u ortopediji, počeo sam sam pisati tehničke opise. Meni nitko nije mogao mazati oči.

Je li tu ranije bilo korupcije?

- U to nisam ulazio, iako se slažem da sve to skupa otvara prostor spekulacijama. Često se znalo reći u odjelu za javnu nabavu - to mi ne znamo napisati. Ne znamo napisati tehnički opis, a onda ćemo to dati našem poslovnom partneru, proizvođaču s kojim već godinama jako dobro surađujemo, da on to učini i na taj su se način sastavljale ponude. Znalo se, na primjer, govoriti i da se s tim i tim najlakše komunicira, ovi drugi previše kompliciraju i slično. Bilo je tu raznih priča, nisam, moram priznati, ulazio u dublje analize. Da sam krenuo istraživati, vjerojatno bih naišao na isprike tipa ‘mi to sami nismo znali napisati’ i onda bismo se vrtili ukrug a da se ništa ne može dokazati. Ja sam jednostavno rekao dosta.

Što se promijenilo otkad vi pišete tehničke opise?

- Kada se na natječaje gdje smo ranije imali samo jednog počelo javljati 5-6 ponuđača i svi su zadovoljavali tehničke uvjete, znali smo da smo na dobrom putu. Srušili smo cijene, i to drastično, često kod istih proizvođača koje smo plaćali 3 ili 4 puta skuplje. Umjetno koljeno koje nas je prije sedam godina koštalo od 16 do 18 tisuća kuna, a svaki dan ugradimo devet-deset komada, sada plaćamo 4-5 tisuća kuna. Umjetni kuk, koji nas je koštao 10, 12, pa i 14 tisuća kuna, sada plaćamo 2200 kuna. Cementnu protezu koja je ranije bila 7 tisuća kuna sada je kod istog dobavljača tisuću kuna. Novac se odjednom pojavio u sustavu i postali smo uredni platiše. Na račun toga uspjeli smo spustiti cijene i kod drugih dobavljača, ne samo medicinske opreme. Svjestan sam da sve to skupa zvuči nevjerojatno, ali vjerujte mi, i mene je iznenadilo. Nisam to očekivao.

Vaši kritičari tvrde da je pala kvaliteta?

- Normalno je da to tvrde jer lobiji u bolnicama su izuzetno jaki. Kada pišem tehnički opis, dobro znam što pišem. Petnaest sam godina bio u operacijskoj sali prije nego što sam postao ravnatelj, operirao sam nebrojeno ljudi, sveučilišni sam profesor ortopedije i jako sam dobro upućen u sve te ugradbene materijale. S objedinjenom javnom nabavom postoji razina ispod koje se ne ide. Ako je nešto dobro za Europu, tko smo mi u Hrvatskoj da to nama ne valja? Jasno je da se ništa što se ne koristi u EU neće koristiti ni u Hrvatskoj. Sve što stigne u bolnicu mora imati odobrenje za Europu, CE certifikat, kao i odobrenje Hrvatske agencije za kontrolu lijekova i medicinskih pomagala. Standardi su vrlo visoki i ispod njih se ne ide, a koliko će se iznad njih ići, pitanje je opravdava li to visoku cijenu. To vam je kao da uspoređujete Škodu Superb i Passata. Uostalom, činjenica da iste proizvode istih proizvođača sada plaćamo nekoliko puta manje dovoljno govori sama za sebe.

Jeste li naišli na otpore zbog nove prakse pisanja natječaja?

- Otpori su bili strašni, ponekad i neugodni. Dobavljačima sam zabranio da uopće dolaze u krug bolnice, da obilaze računovodstvo, odjel javne nabave. Ako me trebaju, mogu me kontaktirati mailom. Zašto bih ja uopće trebao znati kako oni fizički izgledaju? Zabranio sam bilo kakve donacije dobavljača bolnici, domjenke, odlaske naših liječnika na kongrese o njihovu trošku. Počeo sam dobivati i prijeteće SMS-ove, ali to se stišalo.

Tko vam je prijetio?

- Ne znam, slučaj sam prijavio policiji. Kazali su mi da su SMS-ovi poslani s potrošnih telefona koji su odbačeni. Nakon nekog vremena, valjda kada su svi vidjeli da nemam namjeru odustati, sve je skupa prestalo.

Dobavljači imaju svoje lobije unutar bolnica. Kako to funkcionira?

- U najbenignijem slučaju, recimo, plate liječniku i njegovoj supruzi, ili suprugu ako se radi o liječnici, putovanje na kongres u Hong Kong, San Francisco, Tokio, nije bitno. Obično ciljaju ne šefove, predstojnike klinika, profesore, docente. Na svoje sam oči vidio kako netko nakon takvog putovanja promijeni mišljenje o nekom proizvodu i od osporavatelja postane zagovaratelj. Tu su i odlasci na ručkove, večere. Znali su voditi na ručkove i cijelo osoblje nekog odjela, i one koji rade s tim proizvodom i one, poput tehničkog osoblja, koji ne rade. Na taj se način stvara kritična masa zagovaratelja. O nečemu manje benignom od ovoga što sam naveo ne mogu spekulirati, ali otvara prostor mašti.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista