'Britanija nije bila spremna za premijera homoseksualca, zato sam ostao treći čovjek'

U turbulentnom političkom životu Ujedinjenog Kraljevstva ne čudi činjenica da svakih nekoliko godina neki od političara objavi knjigu u kojoj iznese što se događalo “iza kulisa” otočne velesile. Kada je to netko od bivših aktera Blairova kabineta, čiji dani upravljanja Britanijom uza se vežu kontroverze i politički spin, to dobiva posebnu pažnju medija.

Ovoga je tjedna objavljena knjiga Petera Mandelsona koja je očekivana s nestrpljenjem. Ne može se reći da je knjigu tog kontroverznog laburista trebalo dugo čekati s obzirom na to da je objavljena već dva mjeseca nakon Madelsonova obnašanja dužnosti u Brownovoj vladi. Naslov “Third Man” (Treči čovjek) zapravo odlično opisuje Mandelsonovu ulogu u Laburističkoj stranci. Uz oba premijera za koja je radio, Tonyja Blaira i Gordona Browna, njegova uloga bila je de facto “zamjenik premijera”.

Neposredno prije objavljivanja knjige Lord Mandelson je izjavio: “Era koju smo proživjeli bila je vrsta Blair - Brown - Mandelson ere. Nas trojica, u medijima znani kao Tri mušketira, imali smo vrlo intenzivan odnos. No, to je bio i fantastično produktivan odnos koji je stvorio New Labour”.

Više okusa i boja

Osim laskave uloge zamjenika premijera koja mu se pripisivala, Mandelson je neupitno jedan od najzanimljivijih likova britanske političke scene. Nakon školovanja na Oxfordu i nekoliko godina TV produkcije, Mandelson se pridružio laburistima podržavajući Gordona Browna. Međutim, unutar stranke je promijenio mišljenje i priklonio se Blairu, da bi se poslije vratio Brownu. Treči čovjek u britanskim medijima ima nadimak Princ Tame i Mračni Lord, nadimci koji mu, čini se, laskaju.

Smatra ga se jednim od glavnih aktera New Labour ekipe koja je Tonyju Blairu osigurala grandioznu pobjedu 1997. godine. U tom kontekstu uz njega se često veže pojam politički spin. Već deset godina u javnosti ne krije da je homoseksualac i naglašava da je njegov primjer uzor homoseksualcima da se nemaju potrebe sramiti. Zbog afera dva je puta bio prisiljen istupiti iz vlade. Iako često na meti kritičara, gotovo nitko mu ne osporava nadprosječnu inteligenciju i sposobnost da zadobije ljude na svoju stranu. Novinar Daily Maila piše: “Problem u očima većine nas je da on postoji u moralnom vakumu. Ne razlikuje dobro od lošega kao što to ostali ljudi čine. On samo vidi prednosti i pogodnosti”.

Nekoliko dana prije nego što se knjiga našla na policama britanskih knjižara, njeni dijelovi objavljeni su u dnevnim novinama The Times. Otkriveni detalji, poput onih o odnosu Tonyja Blaira i Gordona Browna, te detalji o onome što se događalo iza kulisa nedavnih parlamentarnih izbora osigurali su naslove u svim dnevnim novinama. The Daily Telegraph piše da je “grandiozni, iritantni i magično samouvjereni Lord Mandelson šokirao kolege u kabinetu”, no tvrde da se ovom knjigom zapravo sramoti. Opisuje je kao PR akciju koja pokušava prodati priču koja “nažalost više nikoga ne zanima”.

The Guardian autoru zamjera opsjednutost samim sobom i “depresivni nedostatak” debate o mogućoj budućnosti stranke. “Sve što dobivamo naporna je samohvala s pogledom unatrag”, piše Guardian.

BBC piše da je jedino što se iz knjige dobiva “više okusa i boje i možda malo više objašnjenja”.

Izborne anegdote

Mnogi tvrde da “Treći čovjek” ne otkriva detalje o kojima se prije nije pisalo. Ipak, Mandelson daje uvid u situacije koje su obilježile posljednja dva desetljeća britanske povijesti. Stoga ne čudi da se na premijernom potpsivanju knjige u jednoj od najstarijih londonskih knjižara u neposrednoj blizini Piccadilly Circusa okupilo zavidno mnoštvo. Lord Mandelson nije krio ponos i svoju dobro poznatu samouvjerenost, koju mnogi smatraju arognacijom. U svome stilu knjigu počinje rečenicom: “Jednom davno postojalo je jedno kraljevstvo kojima su godinama upravljala dva moćna kralja. No, ne bi bili na vlasti bez trećeg čovjeka. Zvali su ga Princ Tame. Ne znam zašto”.

Puno pažnje Mandelson je posvetio anegdotama s nedavnih parlamentarnih izbora. Očito ih je brzinski sakupljao s obzirom na to da je knjiga objavljena tek nešto više od dva mjeseca poslije parlamentarnih izbora. Tvrdi da je Gordon Brown bio tvrdoglav, te da ga je bilo vrlo teško uvjeriti da su izgledi za pobjedu na izborima mali.

Lord Mandelson se raspisao o Liberalnim demokratima za koje tvrdi da su manje sveti od onoga kakvima se prikazuju. Iako su se u početku smatrali bližima laburistima nego torijevcima kojima su se naposljetku priključili, nisu mogli odoljeti velikodušnoj ponudi torijevaca da ih podrže u formiranju vlade. Mandelson tvrdi da je prvi među laburistima uvidio da je u pregovorima oko koalicije aktualni premijer David Cameron pripremao nešto “inteligentno i impresivno”, što mu je i priskrbilo ulogu novoga premijera. Liberalne demokrate na čelu s Nickom Cleggom opisuje kao sebične političare, ističući njihovu opsjednutost idejom da se u Ujedinjenom Kraljevstvu uvede takozvani alternativni glasački sustav koji im je i omogućio da formiraju vladu s torijevcima.

Piše da je Clegg molio tada aktualnog premijera Gordona Browna da odstupi. Mandelson ga citira: “Molim te nemoj misliti da osobno imam nešto protiv tebe, ali nemoguće je osigurati legitimnu koaliciju i dobiti referendum ako se ne povučeš na dostojanstven način”. Mandelson piše da je Brown vrlo skoro obavijestio kraljicu da odlazi s mjesta premijera.

Blair protiv Browna

Poznati loši odnosi između dva čelna čovjeka laburista, Tonyja Blaira i Gordona Browna, ovom su knjigom postali još naglašeniji. Blair je Browna smatrao “ludim, lošim i opasnim”. Mandelson opisuje planove, nazvane “Operacija Teddy Bear”, kojima je Blair htio ukloniti Browna s mjesta kancelara, no bojao se da će Brown dati otkaz i postati mu prijetnja. U jednom trenutku Blair je Browna nazvao “mafiozom”.

Mandelson opisuje razdoblje neposredno prije prve, grandiozne pobjede laburista na izborima 1997.

“Osjećao sam jedan oblik čuđenja, osjećaj nerealnosti - i trenutnu jezu. Strahovao sam da će ova zora New Laboura (novih laburista, op.a.), kao i sve ostale prije nje, biti samo iluzija. Nekako će nam izmaknuti Downing Street (ured premijera, op.a.). Promaknut će nam prilika da se postavimo kao stranka u vladi, uobičajena dominacija torijevaca koja je obilježila 20. stoljeće će se vratiti, a naše uspinjanje morat će početi iznova. To nije samo praznovjerni oprez svih političara prije izbornih rezultata: ovo je bilo dublje. Činjenica da se Tony (Blair) jednako osjećao imala je poslije golem utjecaj na način kojim smo vladali u prvom mandatu: ti dani nisu bili obilježeni našim vidljivim postignućima koliko stvarima koje nismo činili, rizicima koje smo odlučili ne poduzimati”.

Odnos s Lady Di

Lord Mandelson izaziva uvriježeno mišljenje da vladajuće stranke znaju što rade i da je svaki potez rezultat dubokog promišljanja.

“Naš nedostatak političke pripreme predstavljao je pravi problem prije nego što smo dospjeli u Downing Street 10. Problem je predstavljao i nedostatak strukture i ozbiljnosti u načinu na koji smo mi i Tony postavljali prioritete, donosili odluke i izvršavali ih.

Samo dva tjedna nakon pobjede na izborima pisao sam Tonyju: ‘Vlada je veća i kompleksnija od opozicije. Običavali smo se oslanjati na brzinske, neformalne načine rada - uključujući dnevna saznanja naših razmišljanja i potreba. To više neće funkcionirati’. Ono što tada, nažalost, nisam rekao, jer nitko to nije prepoznao do nekoliko mjeseci poslije, jest da je Gordonova (Gordon Brown, op.a.) operacija bila potpuno drugačija. Istina je da je lakše biti kancelar, nego premijer - činjenica koju sam pokušavao naglasiti Gordonu godinama poslije, s malo uspjeha.”

Peter Mandelson tvrdi da je Gordon Brown vrlo naivno gledao na ekonomsku situaciju Ujedinjenog Kraljevstva. Komentira da je bio preoptimističan ne samo po pitanjima rasta, nego i po pitanju mogućnosti države da pokrije rastući deficit. “Bili smo u hrpi dugova. I nastavljali smo kopati”, piše.

Očekivano, piše i o kraljevskoj obitelji. Iako se smatralo da su članovi stranke New Labour izražavali određenu kritiku prema nepotrebnom glamuru visokih klasa, Mandelson, i sam s titulom lorda, ne krije svoju privrženost članovima kraljevske obitelji i ostalim bogataškim krugovima.

“Uvijek sam smatrao da je Diana ugodno društvo i osjećao sam da je njen smisao da dotakne srca javnosti modernizirao imidž kraljevske obitelji na isti način na koji se New Labour spojio sa životima britanskih glasača. No, bili smo poznanici prije nego prijatelji - moji osjećaji nikada nisu bili ni blizu tinejdžerske simpatije koja je, čini se, bila prisutna kod Alistaira Darlinga kada god bi se vratio sa sastanaka s Lady Di.”

Premijer tinejdžer

Nekoliko dana nakon njene smrti susreo se s princom Charlesom. “S obzirom na poguban javni kolaps njegova braka s Dianom, rekao sam mu da me čudi nova otvorenost njegove veze s Camillom, koju su mnogi smatrali prebrzom. Inzistirao je da nemaju planova vjenčati se i da samo žele voditi normalan život. …

Bio je jako zabrinut zbog svog imidža u medijima… Osobno, ubrzo mi se počeo sviđati, a Camilla mi se činila toplom, stabilnom, inteligentnom i idealnom za njega. Bila je zabavno društvo, bez traga pompoznosti ili arogancije.”

Osim ozbiljnih političkih kretanja svojih šefova premijera, Mandelson opisuje i neobavezne, pomalo komične situacije, poput susreta Tonyja Blaira s Mickom Jaggerom na kojem se premijer ponašao poput tinejdžera, “prisjećajući se svojih frustrirajućih studentskih snova da postane rock-zvijezda”.

Lord Mandelson svojim pisanjem daje do znanja da je egocentrik, ne krije da se smatra važnim dijelom svih događanja novije britanske povijesti. To dokazuju i njegove slike s bogatima i slavnima i naglasak na ispravnosti njegovih mišljenja.

Nekoliko je Mandelsonovih kolega koji su objavili slične publikacije u posljednjih nekoliko godina. Jedan od njih, Lance Price, usko je surađivao s Peterom Mandelsonom vodeći komunikacije u Blairovoj vladi. Za Jutarnji list komentirao je novu Mandelsonovu knjigu. - Možda će vas iznenaditi, ali ne mislim da će knjiga imati utjecaj kojemu se nada Peter Mandelson. Ne govori nam puno novih stvari i većini su ljudi te priče već dosadile. Naravno, Gordon Brown nije sretan, ali nije ni iznenađen - kaže Price.

Dodaje da knjiga potvrđuje puno stvari koje su Britanci ranije čitali, u doba kada su se one odvijale, a dolazile su iz anonimnih izvora. Tvrdi da to ne čudi s obzirom na činjenicu da je “anoniman izvor” često bio sam Peter Mandelson. - Činjenica da je te događaje sada potvrdio čovjek koji je bio gotovo zamjenik premijera važna je i zanimljiva za povjesničare. No, za javnost - nisam tako siguran - navodi Price.

Ustrajan u krizi

U jednom od svojih članaka Lance Price, danas novinar i pisac, o Mandelsonu je napisao da je “ustrajan u kriznim situacijama, s jakim smislom za komunikaciju i humor i da odbija očajavati”. No, navodi kako je i on sam svjestan da je za njega uloga “trećega” uvijek bila najpovoljnija. “Da se borio za mjesto premijera, svašta bi se moglo upotrijebiti da ga mediji unište. Njegova povijest spina, prijevara i seksualnost. Desno orijentirani tabloidi našli bi način da prikažu kako Britanija nije spremna za premijera homoseksulaca”, piše Price.

Još je jedan insajder komentirao knjigu - Matthew Taylor, bivši strateški savjetnik Tonyja Blaira.

- Knjiga Petera Mandelsona na depresivan način osvjetljava disfunkcionalne odnose u srcu New Laboura. To je još jedna oluja za laburiste i dat će protivnicima puno snage. Ne sumnjam da će godine koje dolaze donijeti mnoštvo memoara individualnih političara s ciljem da na brzinu zarade i poprave svoju reputaciju na račun reputacije stranke. Osobno mislim da su jedine iskrene političke biografije one posthumne - komentirao je za Jutarnji list Matthew Taylor.