Četnik iz osvete kreće ubiti Antu Pavelića

* * *

Buenos Aires, četvrtak, 13. prosinca 1956.

Nakon detaljnog pregleda i nakon što je argentinskoj pograničnoj policiji kao i svaki došljak iz zemalja s komunističkom vladavinom morao ostaviti otiske prstiju, Šiljo je promijenio tristo dolara u aerodromskoj banci.

Onda se, pod prije dogovorenim imenom Roko Antunović, javio Predragu Grabovcu, koji mu je potvrdio da ga čeka rezervirana soba u Castelaru. Rekao mu je neka uzme taksi koji ga neće doći više od osam dolara, ali neka prethodno ipak utanači cijenu. Predrag će za dva i pol sata doći k njemu u hotel, donijeti mu ono što je ponio iz Zagreba i izvesti ga na pravi argentinski ručak.

Iz telefonske govornice Šiljo je ugledao crnku iz zrakoplova, koju je pričekao nabildani momak i od nje kavalirski preuzeo škripava i razgođena teretna kolica s dva kabasta kovčega. Gurajući ih, poveo ju je prema parkiralištu.

Polazeći ususret čovjeku s kojim se zagrlila i poljubila u obraze, crnka koja je u New Yorku ušla u zrakoplov Aerolineas Argentinas ugledala je u telefonskoj govornici na Ezeizi pristaloga suputnika s brkovima i bradicom. Od svih sedamdesetero koji su se ukrcali u zračnoj luci Idlewild i krenuli u Havanu, Rio de Janeiro i Buenos Aires njega je najdulje snimala. Kopkalo ga je odakle je i što radi?

Rekla bih da smo u istome obrtu - pomislila je i pitala momka koji ju je dočekao poznaje li tipa u telefonskoj govornici. Kad joj je uvjerljivo odgovorio da ga nikada nije vidio, zasramila se zbog pretjerane sumnjičavosti, no to mu nije pokazala: “Tko sve danas nije špijun!” namještajući nemirni uvojak narugala se nečujno sebi Mossadova operativka Sulamit Šula Kišak Cohen, kodnog nadimka Perla.

A momak koji je došao pred Šulu, 25-godišnji Benajahu Altarac, rodom je Splićanin, a 1947., u šesnaestoj, kao Marin Altarac, s roditeljima i sestrom optirao je u Izrael. U Jafi je skončao školu. Čim je odslužio vojsku, primili su ga u Mossad.

Predrag Grabovac stigao je u Castelar sa zamašnim Šiljinim papirima o Operaciji Pavelić i čekovima Banco de credito de Cuyo, s pokrićem na 20-000 dolara. Vozač ga je dovezao do glavnoga ulaza u hotel i vratio se u ambasadu.

Šiljo se, napokon, oporavio od želučanih tegoba i ogladnio. Odustao je od Predragove zamisli da odu u obližnji restoran pa su ručali u konobi hotela Castelar.

Izvijestivši Predraga da će Petar Rak, kao što je predviđeno, doletjeti iz Čilea 16. siječnja, predstojeće 1957., nakon božićnih i novogodišnjih blagdana koje će provesti kod svojih u Valparaisu, Šiljo ga je pitao ima li štogod novoga oko Pavelića?

Po dojavama mojih doušnika iz ustaške jezgre Ante Pavelić se tri do četiri puta tjedno kasno poslijepodne sastaje s nekolicinom Hrvata u modernoj kafeteriji Nocturno, u najživljem središtu Buenos Airesa, na uglu avenija Callao i Corrientes. Iz kuće, koju je sam podigao, u tridesetak kilometara udaljenom mjestašcu Lomas del Palomar, u elitnome naselju Ciudad Jardin, dakle Vrtnome gradu, u Gran Buenos Airesu, krene autobusom, colectivom, broj 5, iz ulice Alas Argentinas, zatim presjedne u podzemnu željeznicu, subte, i iskrca se na postaji San Martin, u blizini kafeterije. Obično ga prati tjelohranitelj, ali dogodi se da kojiput svrati i sam. Da ti usporedim koliko je Ciudad Jardin u Gran Buenos Airesu udaljen od središta, to je, uzmimo, kao od Lovrana do Rijeke”, govorio je Predrag, a Šiljo zapisivao:

“Tko je s Pavelićem u društvu?”

“Prilično ih je...”

“Reci mi imena svih koji dolaze u tu kafeteriju. Moram vidjeti poznaje li me netko od njih kako bih izbjegao da se sretnemo.”

Predrag Grabovac je čitao, a Šiljo opet zapisivao: “Vjekoslav Vrančić, Jozo Dumandžić, Stjepan Hefer, Ivo Asančaić, Marko Sinovčić, Srećko Pšeničnik, Božo Veić, liječnik Milivoj Marušić, Emil Klaić, Marijan Brodarić, Josip Sturmer, Marijan Gudelj, Josip Subašić, Josip Marković, Jozo Galić, Petar Krilanović...”

Dogovorili su se - nakon što se Šiljo ispava i kako-tako se aklimatizira - da se sutradan poslijepodne, u 16.30 sati, nađu kod Predraga u ulici Suipacha, nedaleko od Obeliska. Stanuje na drugome katu, na broju 1105. Pored zvona na vanjskim vratima zapisano je stanodavčevo prezime: Garcia Perez. Sigurnosni razlozi.

Predrag Grabovac napustio je Šilju poslije dva sata. Rekao mu je da je u hitnji kako bi kod kuće dočekao intelektualku našega podrijetla, koja je stalno nastanjena i imućno udana u Argentini. Predrag sluti kako je na putu da je privoli na suradnju, to prije jer je u Jugoslaviji, iz koje se uselila 1947., bila članica Partije:

“Posreći li mi se, ta bi nam veza silno koristila. Nije za baciti ni to što je neviđeno zgodna mačka”, zatreptao je usiljeno i zavjerenički dodao da koristi idealnu prigodu što mu je supruga sa sinom u Sinju, pa će je primiti kod kuće.

Šiljo, obijeljenih očiju, sve nesuzdržanije zijevajući i vrludajući na granici sna, rekao je da će se smjesta baciti u krevet, a uspije li se probuditi i prevariti vremensku razliku, navečer će skoknuti u kino da pogleda “Diva”, ovogodišnjega dobitnika Oscara za režiju Georgea Stevensa, u kojem blista James Dean.

Unatoč napol oborenim kapcima, odložio je u sef fascikle o Operaciji Pavelić, i pogledom klizio po Predragu Grabovcu dok se ispred hotelskoga ulaza uvlačio u taksi. Pričekao je koju minutu u hodniku, a onda i on sjeo u taksi. Naložio je vozaču neka ga povede do Suipache, ali se zaustavio na uglu, pet zgrada udaljen od Predragove.

Taj blok Suipache je elitni, pretežito s uredima poznatih i uspješnih tvrtki, i tu su najamnine visoke. Među nazivima institucija i imenima stanara kraj zvona na kući s brojem 1105 je i Garcia Perez. Preko puta je parkić, osvojen vonjem nadolazećega ljeta. Smolavi borovi ispred podzida su kao naručeni zaklon. Iza njih Šiljo će iz polumraka promatrati Predragovu posjetiteljicu.

U minutu do sedam, ispred peterokatnice, meka koraka izletjela je iz taksija zlatokosa s punđom, kakvu je klupčala Evita Peron. Uočljivo nemirna, usplahireno je provjeravala ima li u blizini opasnih svjedoka te je pritisnula gumb na zvonu. Jednom kratko pa dvaput dugo i još jednom kratko. Do Šilje je dopro prozukli cvilež nakon kojeg je do maločas zagonetna žena užurbano odbravila nepodmazana čelična vrata.

Jer od sada ona za nj više nije zagonetna. Upravo se obistinila njegova luda slutnja koja kad je najpotrebnija, kao zov nadahnuća, proklija i zazuji u glavama policajaca ekstra klase. Osjetio ju je nakon što je razmetni Predrag Grabovac u konobi Castelara rekao kako mora požuriti jer očekuje posjet bogato udane žene, neshvatljive i nemoguće zamislive ljepote, koja je emigrirala prije više od devet godina i u Jugoslaviji bila članica Partije!

Njeno lice nije Šiljina halucinacija i utvara. I nije posljedica zamornoga leta iz Europe u Ameriku, promjene vremena za šest sati unatrag, nagloga prijelaza iz snjegovite i hladne zime u početak dugoga, vrućeg ljeta. Nije fatamorgana, nego ipak stvarnost koja mu ledi krv u žilama.

Ivanka Rakalović, partizanska poručnica Ivanka Tomičić, odbjegla supruga majora Udbe Ilije Rakalovića Rumbe, kojima je Šiljo u ljeto 1946. svjedočio na vjenčanju u Našicama i s kojom se sljedeće godine oprostio u Zagrebu prije nego što je krenula vlakom teti u Italiju, na putovanje bez povratka.

Šiljo sebi ne uspijeva objasniti nelagodu koja ga je začudno zahliknula dok je gledao Ivanku kako otvara vrata i ulazi. Nije mu bilo pravo. Satrto je uskipio, osjećao se kumovski iznevjeren, ranjen u dušu i opljačkan do gole kože. Predrag mu se, mada bez krivice kriv, iznebušeno zamjerio. Umalo da u srdžbi baci i zgazi privjesak, crveno srce s potkovicom, koji je našao u čekaonici u Frankfurtu.

Ako ga je u Ivankinu slučaju predosjećaj odveo na pravi put, odlazak na drugu kontrolnu točku bio je korak u krivome smjeru.

Odustao je od nakane da čeka svoju našičku kumu dok ne izađe i tako sazna koliko se dugo zadržala kod Predraga. Umjesto da u parku stoji nepomično kao spomenik i u praznome vremenu bdije na mrtvoj straži, taksijem se uputio u Nocturno, uvjeren da će ondje zateći Pavelića.

U kafeteriji, koja je ugodno zamirisala po kavi, kuhanu mlijeku i lavandinoj vodici, kojom su konobari osvježavali natkriti dio, nije bilo poglavnika. Ali četvrt sata poslije Šilje ušli su crnka iz zrakoplova i momak koji ju je dočekao na Ezeizi. Lecnula se kad ga je primijetila. Došljaci su pronašli stol i naručili oranžade. Crnka je poluotvorenih usta nešto otegnuto objašnjavala mladiću u košulji boje šipka i oprezno se okretala prema Šilji. Trseći se da iz žamora i graje očisti njihove riječi koje su mu se dokotrljale do uha, Šiljo je odgonetnuo da govore hebrejski.

Na njen nagovor momak priđe Šilji i nakloni se marinski ukrućeno:

“Oprostite, senor, jeste li vi iz New Yorka?” pitao ga je na kastiljanskome. Da je znao ono što nije, progovorio bi hrvatski.

“Ne, nisam iz New Yorka!” Šiljo je prenevoljno izrigao zmajevsku vatru i jasnom porukom koju je bilo lako shvatiti makar i bez izgovorenoga teksta osiono navijestio kako želi biti pošteđen daljnjih pitanja: “Ne zamaraj me, momče, i briši natrag onoj koja te je poslala!” vidjelo mu se iz pogrdnoga pogleda.

“Ispričavam se što sam vas uznemirio, ali gospođa koja je sa mnom očekuje gospodina kojeg, na nevolju, ne poznaje!” povlačio se mladić ukiseljena osmijeha.

“Klasični glupi štos iz naivnih špijunskih romančića!” zaključio je za se Šiljo i pohvalio svoju pobjedničku intuiciju. Dakle, ipak nije bio paranoičan kad je u čekaonici u New Yorku na sebi ulovio napopriječene oči crnke svijetle puti (pretkazao je da je Palestinka) i koja se, dok ga je proučavala, prenavljala da se zanijela u The New York Times.

Naišla je kao kob u zlo vrijeme, u New Yorku, i od tada će ga poput sjenke slijediti u njegovu poslanju. Kao da su im se počeli ukrštati puti.

Platio je cortado i čašu port, i brže nego što je smjerao ispario.

Sa stola u Nocturnu, za kojim su sjedila petorica bučnih naklapala, prenuo ga je hrvatski opori govor. Pavelićevi su se druzi nadglasavali iz sve glave, a sjećanja su ih odvlačila u tužnu prošlost. Na smrtni križni put, u Bleiburg, Kočevski Rog i Dravograd, u ukleto proljeće četrdeset pete.

Šiljo nije prepoznao nijednoga iz toga skupa slonova, kako ga je nazvao.

* * *

Buenos Aires, petak, 14. prosinca 1956., u stanu Predraga Grabovca

Šiljo snažnim osjećajem otkriva dvanaestmilijunski Buenos Aires. Drugačije, ljepše i otmjenije izgleda od velegrada koji je dotle površno upoznao s novinskih snimaka i požutjelih razglednica.

Ponovno je pred vratima Suipache 1105, ali sada usuglašeno najavljen, a ne kao sinoćnji fantomski pritajeni uljez. Pozvonio je na tasteru s imenom Garcia Perez. Jednom kratko, dvaput dugo i opet jednom kratko.

Razvalina od dizala miljela je užasno sporo, puževski, kao da je klon onoga prvog na svijetu, na parni pogon, koji je izumio Amerikanac Elisha Graves Otis. Proći će domalo stoljeće kad ga je 1857., čudotvorno pokrenuo u robnoj kući u New Yorku.

Otključao mu je poškropljeni i zalizani Predrag u kratkome kućnom svilenom tamnozelenom haljetku, kojemu je iz džepića virio trokutasto složeni rupčić iste boje, u krojački savršeno izglačanim hlačama i u platnenim papučama bez čarapa.

“Što je bilo?” nestrpljivi Šiljo nije izdržao i odmah poslije pozdrava pitao ga o ishodu sinoćnjega dvoboja. Trudio se da mu glas zazvuči nehajno.

“Došla je”, potvrdio mu je Predrag.

“Pričaj, baćo, jesi li je zveknuo?”

“Ti si, Šiljo, isti kao i moj ambasador Đera”, ražestio se. “Prva njegova jutros bila je: jesam li je sredio? To je jedino što ga je mučilo...”

“A ti kao da je nisi, ha?”

“Ne ide to samo tako, moj druže! Pa nisam toliko sišao s uma da već u startu pokvarim planove! Ženska bi se ohladila i poslala me u tri materine kad bih je snubio da odemo u krevet!”

“Što si onda radio s njome?”

“Dosljedno i strpljivo, koračić po koračić, navodio sam je i još ću je navoditi da surađuje s nama. Možeš li zamisliti, druže, kakav je skandal izazvala ta žena kad je pobjegla iz zemlje...”

“Kakav skandal, jebote...”

“Ma bila je udana za majora milicije i načelnika Službe državne sigurnosti u Osijeku. A ona, demobilizirana partizanska poručnica i članica Partije!” policijski ćudoredno prenemagao se Predrag i upoznao Šilju s nesvakidašnjim slučajem argentinske državljanke Ivanke Galić, koja je telefonski, iz Mar del Plate, u rujnu pozvala ambasadu. Provjeravala je: postoje li izgledi da joj mati, koja živi u Našicama, dobije putnicu kako bi je posjetila u Argentini. Ivanka je čula s više strana da državljani FNRJ danas pod liberalnijim uvjetima putuju u tuđinu, što nije bio slučaj u njeno vrijeme kad si se morao postaviti na glavu dok se vlasti ne smiluju i puste te nakon desetak sumnjičavih provjeravanja. A puštale su na kapaljku, tek svakoga pedesetog molitelja, rekla je: “Ivanka Galić bez okolišanja iskreno se povjerila konzulu da je 1947. emigrirala i ovdje dobila politički azil. Ne dvoji da joj je zbog toga grijeha ime dvaput podvučeno na našim popisima nepoželjnih. Nakon što mu je otkrila da je Hrvatica, taj naš konzul, Crnogorac Veljko Ćipović, prebacio je vezu meni. I čim sam je čuo, zaintrigirao me je njen tih i staložen glas.”

“Tvoja priča, baćo, postaje sve uzbudljivija”, nadgovarao se s njime Šiljo.

Šiljo je ispodmukla igrao bezobraznu prizemnu igru. Nakon Predragove histrionske ode, njega je, tobož, neobično zainteresirala poručnica iz Osijeka.

A Predrag je neskriveno uživao u tek započetoj predstavi u kojoj mu je, tako je bar mislio, pripala naslovna uloga velikoga maga špijunske strategije i taktike i suvlasnika buduće Mate Hari iz Mar del Plate. Gutnuo je i uz pomoć podsjetnika od A do Ž opširno prenio Šilji što je saznao od Ivanke Galić:

Stric njezina muža, Ljubušak Jozo Galić, bio je i još je fanatično zadojeni ustaša. Nakon što je prije tri godine prodao uhodanu putničku agenciju u Mar del Plati, uključio se najaktivnije u djelatnost ekstremne hrvatske emigracije i nije mu teško da se bar jednom mjesečno pojavi u Buenos Airesu jer mu imponira što je u poglavnikovoj blizini. Ivankin muž, magnat Mladen Galić, koga su u Osijeku znali po nadimku Snaga, stigao je ovdje prepun novca, nakon što je u nas rasprodao golemi imutak. Zahvaljujući kapitalu, a s početka i stričevoj pomoći, pokrenuo je i razgranao poslove u građevinskome poduzetništvu.”

Šiljo ga prekine, ne otkrivajući još najjaču kartu. Samouvjereno je svjestan svoje sposobnosti da strpljivo sluša, čeka i sve izdrži:

“Je li ti Ivanka išta rekla zašto je ostavila majora Rumbu - kojega, neka to znaš, poznajem iz službe - i zamijenila ga s tim Snagom?” podbadao ga je.

“Jest, rekla mi je i ne sumnjam da mi se do kraja otvorila”, samohvalno će Predrag. “Ivanka mi je kazala kako se očajnički, kao vjedogonja, odlučila na bijeg iz Jugoslavije nakon što je, u trenucima nepopravljive bračne krize, pronašla utjehu i oslonac u Snagi. S njime je - a da i danas nije pravo svjesna kako joj se dogodilo - kao grlom u jagode uletjela u burnu vezu. Budući da je major Rumba u Osijeku bio svemogući policajac, a sluteći kako će njena ljubavna tajna biti otkrivena, uplašila se da će se ruku pod ruku s ljubavnikom naći na njegovoj osvetničkoj meti.”

Šiljo se sjetio tropskoga osječkog ljeta četrdeset šeste i okolnosti pod kojima je na Dravskome nasipu sklopljena faustovska nagodba, nakon koje su vlasti dopustile Snagi za nj dotle nezamisliv izlazak u inozemstvo. Od 5 milijuna dinara zarade na Dravskom nasipu Snaga im je “dobrovoljno” dao 3 milijuna za nogometne klubove “Proleter” u Osijeku i “Milicionar” u Zagrebu. To bijaše njegovo, a ne, kako Ivanka krivo misli, Rumbino djelo. Zato se i zacerekao.

“Što ti se čini, je li se Ivanka okrenula protiv komunizma?” nizao je pitanja pukovnik.

“Da me to nisi pitao, druže Šiljo, kanio sam ti kazati kako se Ivanka nije odrekla partizanske prošlosti, nego se vrlo ponosi sudjelovanjem u Narodnooslobodilačkome ratu. S naglašenom simpatijom govorila je o drugu Titu.”

“Jesi li siguran u to, Predraže?”

“Ne samo siguran nego kako Argentinci običavaju reći kad su u nešto stopostotno sigurni: cien por cien segurisimo!”

“Bi li nam ta tvoja Ivanka pomogla u Operaciji Pavelić, naravno ako prosudimo da bi to bilo uputno i korisno?”

“Ponovit ću: cien por cien! Sto posto sam uvjeren da bi!”

Pukovnik se podigao, napunio ispražnjene čaše i nakon namjerne stanke naglašeno razvezao:

“Da bez jauka saslušaš ovo što ću ti reći najprije, i to u jednome gutljaju, ispij čašu do taloga. A zatim se čvrsto uhvati naslona fotelje. Da se ne srušiš...”

“Ništa te ne razumijem, druže, ali baš ništa...” petljao je Predrag.

“Odmah ćeš me razumjeti. S time što ostaje uvjet: najprije vino naiskap!”

Dok su se kucali, Predrag je zgrčeno gledao u Šilju i komadao se: kakvu mu igrariju kuha ispod žita? Ali nemoguća zbilja koja, dok je nije čuo od Šilje, po njemu ne bi pristajala da bude ispričana ni djeci za uspavanku, odjeknula je vulkanskom snagom:

“Ivanka i Rumba bili su moji partizani 1944. u Gorskome kotaru. Bio sam im politički komesar brigade. Ona junačko čudo od slabašne i tanke curice, a on, esekerski fakin, komandir njene čete. Ljeti 1946., dakle, prije deset godina, nakon što sam Rumbu uveo u službu u Osijeku, kumovao sam im na vjenčanju u Našicama!” Trupnuo je nogom po sjajno ulaštenome parketu i rekao: “I sada, baćo, pošto je bajka dobila glavu i rep, napokon znaš zašto ne smiješ odati Ivanki da sam u Buenos Airesu, čak i kad bi te bacili na muke. Napose ne zbog koga sam tu!”

Predrag se stresao. I kao da su mu kliješta pritegla grlene žile, zakratko izgubio moć govora:

“To je udes. Fatum”, širio je oči dok ga je pratilo veliko čuđenje.

***

Buenos Aires, petak, 11. siječnja 1957.

U stanu slobodnoga novinara Josea DeFranceschija, predsjednika Društva Jugoslavena u Argentini, pozvonio je telefon:

“Hola, senor DeFranceschi. Zove vas Blagoje Jovović...”

“Živjeli, gospodine Jovoviću. Kad ste došli iz Mar del Plate?”

“Preselio sam se nedavno za stalno u Buenos Aires.”

“Je li? A što je s vašim lijepim hotelom u Mar del Plati?”

“Dočekao sam, napokon, krajem lanjske godine, argentinsko državljanstvo. Trećinu svoga vlasništva hotela, kao što sam vam najavio, prodao sam povoljno dvojici suvlasnika. Sada sam ovdje upravitelj noćnoga kluba u Bolivarovoj ulici. Vlasnik mu je moj Srbin, Boško Marjanović, mislim da ga ne znate...”

“Što vas je navelo, Jovoviću, da se ostavite hotelijerskoga posla kad vam je izvanredno nosio?”

“Navelo me je ono o čemu smo lani razgovarali, sjećate li se?”

“Naravno da se sjećam.”

“Zato vas i zovem. Ima li novosti o tome? Čekao sam, ali niste mi se javili...”

“Ne bih volio govoriti na telefon. Najbolje je u četiri oka. Danas nisam u gužvi i mogli bismo negdje sjesti. Recimo u pola šest...”

“Odgovara mi. Tamo gdje smo se i prošli put vidjeli. U Pappa Deus, na San Telmu, na trgu Dorrego...”

“Dogovoreno, gospodine Jovoviću. Stižem u pola šest.”

Blagoje Jovović trošio je trideset petu. Dvadeset drugo godište, rođen u selu Kosiću kod Danilovgrada, u Crnoj Gori, iz bratstva Bjelopavlića. Zanosita prosrpskoga i monarhističkog opredjeljenja, borio se u četničkim dobrovoljnim postrojbama. Kad je u kolopletu ratnih događanja naslutio da će se uskoro naći na strani potučene vojske, prebjegao je potkraj 1944. u Italiju, a dva ljeta potom obreo se u Engleskoj. Iz Londona se u jesen 1947., kao raseljenik, iselio u Argentinu. Brzo se snašao, uzdigao se kao uspješan trgovac, industrijalac i hotelijer te dopro na glas snalažljiva poduzetnika koji umije stvoriti novac. U Mar del Plati oženio se za Gladu, Argentinku, koja mu je rodila sina Gavrila i kćeri Mariju i Gabrielu. Iz Crne Gore povukao je mlađu sestru Anu, koja se u Rosariju udala za Argentinca.

Blagoje je povezan sa srpskim pravoslavnim klerom u Argentini i novčano, široke ruke, pomaže crkvenu općinu Sveti Sava. Nije tajio da je unatoč ratnoj propasti ostao vjeran četničkome pokretu pa je osnovao boračku udrugu koju je nazvao po generalu Draži Mihailoviću. Još je mecena crnogorskoga društva Njegoš. Odlično je svladao kastiljanski pa ga i ne prepoznaju kako nije izvorni Argentinac.

Sredinom prošle godine u nakladnome dnevniku La Prensa iz Buenos Airesa raširio mu je zjenice prilog Josea DeFranceschija, koji je napao ustaške emigrante zato što su kao plaćenici, predvođeni svojim poglavnikom Antom Pavelićem, obavljali prljave poslove za prošloga predsjednika Juana Perona, a i da su njihove “trojke” ucjenjivale, zlostavljale, pa i ubijale protivnike zbačenoga poretka.

Jovović je istoga poslijepodneva ušao u vlak za Buenos Aires i časkom uspostavio vezu s DeFranceschijem. Našli su se u kavani Pappa Deus:

“Kako ste saznali da je Pavelić ovdje?” zanimalo je Jovovića.

“To nije tajna. Pavelića često možete vidjeti usred Buenos Airesa! Uopće se ne skriva”, odgovorio je Jose DeFranceschi i opisao mu kraj u kojem je nastanjen poglavnik s obitelji. Onda je pokazao da je i on znatiželjan: “Gospodine Jovoviću, ne mogu odoljeti da i ja vas nešto ne upitam: zašto vas zanima Pavelić?”

“Svakako ću vam reći, senor Jose, ali vas molim da mi prije toga kažete: možete li me povezati s jugoslavenskim ambasadorom?”

“Poznajem sve u jugoslavenskoj ambasadi, a napose sam u odličnim odnosima s dvojicom najvažnijih: s ambasadorom Slavoljubom Petrovićem i prvim savjetnikom Predragom Grabovcem. To znači da vas mogu preporučiti bez poteškoća. No da bih vas najavio ambasadoru, morali biste mi reći: zašto vam je potreban? Jasno vam je da će me pitati: koji je razlog što tražite sastanak s njime?”

“Jamačno da ću vam reći zašto ustrajavam na žurnome susretu s gospodinom ambasadorom. Zato što ste me vi, senor Jose, naveli na to!”

“Zašto ja? Kako ja?” zbunio se prosijedi novinar.

“Pročitao sam vaš članak u La Prensi, koji me je potresao i natjerao na besana razmišljanja. Pošto sam razmislio, neopozivo sam odlučio da ubijem Antu Pavelića”, rekao je Jovović i zatim ubrzao da ga novinar ne prekine: “Zato bih veoma želio da ambasador čuje od mene što sam namjeran učiniti”, reče vrlo samosvjesno.

Jose DeFranceschi preneraženo odmakne glavu i, osjetivši da mu se oduzela riječ, upeo je dugi pogled u Blagoja Jovovića, koji je poderao vrh vrećice sa šećerom i lagano ga sipao u kavu. Kad se donekle oporavio od čuda koje je upravo čuo i nakon što su svježe okrečeni zidovi prestali plesati pred njegovim izbezumljenim očima, stari novinar mršavom rukom prijeđe preko čela i obzirno počne:

Vidim, gospodine Jovoviću, da niste pijani. I ne izgledate mi kao da ste utekli iz umobolnice. Ipak vas molim da zbog mene ponovite što ste rekli. Ponavljam: zbog mene. Jer poslije onoga što sam čuo sumnjam da sam vas ispravno razumio.”

“Dobro ste me čuli i razumjeli, senor Jose. Ubit ću Antu Pavelića!”

Sada je i novinar, primjetno nervozan, sipao šećer u svoju kavu:

“Da sam ambasador, pitao bih vas: zašto o toj svojoj odluci - koja će, budete li ustrajali i proveli je do kraja kako ste naumili, silovito odjeknuti u svijetu - želite prethodno obavijestiti njega? Poznato vam je da jugoslavenska vlada evo jedanaestu godinu zahtijeva da joj bude izručen poglavnik Ante Pavelić kako bi mu za ratne zločine sudio i pravedno ga osudio jugoslavenski sud. Na Petrovićevu mjestu moje bi bilo da saznam zašto se postavljate iznad suda i uzimate pravdu u svoje ruke da biste mu - ne kažem nezasluženo - vi presudili, gospodine Jovoviću?”

“Senor Jose, da je svijet želio, ne bi oklijevao jedanaest godina, nego bi odavno predao Pavelića maršalu Titu. I tko zna koliko će još oklijevati i rugati se pravdi. Prije bih rekao kako u Argentinaca ne postoji raspoloženje da ga izruče komunistima. Bojim se da i Amerika ne pokazuje volju za to”.

“Bit ću vrlo izravan kako se ne bismo igrali skrivača. Hoćete li vi, za to što namjeravate učiniti s Pavelićem, zatražiti novac od jugoslavenske vlade?” - upita DeFranceschi tiho da ga ne čuju osamljeni bradonja i smeđolasa konobarica dobroćudna lica kao u pastirice.

Uvrijeđeni Jovović spontano je zgužvao rub stolnjaka od gruboga bijela platna s izvezenim cvjetićima od crvenoga, plavog i žutog konca.

“Ako mislite da bih smaknuo Pavelića zbog para i da sam vam se obratio kao plaćeni ubojica, onda smo nas dvojica, senor Jose, stotinama kilometara daleko jedan od drugoga. Na suprotnim valnim dužinama”, grstio se, smrknuto nabrao guste obrve i sebeljubivo rekao: “Zaradio sam pošteno, hvala Bogu, dovoljno novca, a imat ću ga i više kad uskoro budem prodao svoju trećinu hotela u Mar del Plati...”

“Onda uistinu ne znam što tražite od ambasadora?” povišena tona turobno upita DeFranceschi.

“Jedino revolver kalibra 9,65 milimetara sa zatrovanim mecima.”