Moj život je Fellinijev film: svijet cirkusa i svijet žena

Arsen Dedić dočekao me u svom svakodnevnom “uredu”, u Bistrou hotela “Regent” u Zagrebu, u blizini Glavnog kolodvora. Sjedi za prvim stolom uz šank, na desnom stolcu, okrenut leđima prema zidu, ima pregled čitavog lokala i pije neko bezopasno crveno piće. Za tim stolom i baš na tom stolcu sjedi nekoliko sati svakog dana, već punih 49 godina. Sljedeće godine će s osobljem lokala i s obitelji svečano proslaviti 50 godina boravka i “rada” u lokalu. Bistro je, zapravo, neslužbena depandansa njegova stana, sto metara od “Regenta”, danas najboljeg hotela u gradu.

- Točni ste...

Naravno.

- Gdje je taj fotoreporter? Rekli ste...Tomislav...

Krišto. Dolazi za koju minutu... trebamo vaše fotografije...

- Pa, valjda “Jutarnji” ima mojih fotografija u arhivu...

Jamačno ima, ali trebamo svježe... Uostalom, dobro izgledate...

- Da?

Da.

- Evo vam nekoliko mojih knjiga da naučite nešto o meni...

Hvala. Ali, znam dosta.

- Ali, ne znate sve...

Zaista ne znam sve, to je točno. Vi ćete mi reći...

- Neću vam reći sve.

Ovdje je buka, šum, ima ljudi, nećemo moći mirno razgovarati... Da nađemo neki salon?

- Ne. Ovo je moj ambijent. Kakva buka, koji šum? Pa nije ovo bešumna država... Ovdje su upravo okolnosti u kojima ja živim.

Arsen je ustvari - otrov...

- Imate pravo, ipak... Ova dva za susjednim stolom se deru. Možemo otići gore u hotel... Selimo... Evo nas. Jabuke su na stolu. Jabuke su besplatne. Uzmite... Znači, fotograf neće doći? Nećemo ga čekati unedogled...

Arsen je otrov... kako je mami, gospođi Veroniki Mišković, palo na pamet da vam da to ime?

- Valjda je gledala onaj film, Arsen Lupin, džentlmen razbojnik... Ja sam samo džentlmen.

Vaša pjesma govori drugačije:

“Arsen Lupin”

Ne veže me samo ime

uz taj sporni lik

ja sam isto bio

gospar razbojnik

Prirodno sam prema svakom

i pažljiv i fin

ali u suštini

ipak pasji sin

Krao sam srca

otmjenih dama

a poklanjao ga

siroticama

...

- Pa, da. Uostalom, nomen est omen. Ime je - oznaka. Dakle, ima tu neko dvoznačje. Arsen je ljekovit, ako se uzima u razumnim mjerama, čak - vrlo je ljekovit. Ili, ako se pretjera, čujem da ga sada ima u nekim našim rijekama, onda postaje vrlo otrovan. Nitko nema svoje ime bez razloga. To rješava - nebo... Tako je to dopalo i mene. Mama je bila Veronika, koja je Isusu dala bijeli rubac kad se uspinjao na Kalvariju... na Križnom putu.

Mama Veronika je iz Šibenika?

- Nije. Ona je iz sela Rupe pored Visovca, selo silazi na gornji tok rijeke Krke. Tamo je Roški slap. Nacionalni park Krka. Jednom sam s ujakom Josom Miškovićem išao brodicom na vesla od Skradinskog buka, poznatog vodopada, do Roškog slapa. Bio sam klinac. Preveslali smo cijelu Krku. Vrlo sam ponosan na taj pothvat.

Majci ste posvetili svoju pjesmu “Majka Hrabrost”?

- Bože, pa ona je u vrijeme rata... ona je zaista moja Majka Hrabrost. Bio je rat, Drugi svjetski, ja sam bio malešno dijete tada.

“Majka Hrabrost”

Tu gdje zmija kožu svlači

ti si s ovom zemljom srasla

ti si zadnju vatru spasla

jednom ću je naći

U samoći, u koroti

još si jača od svih zala

jedino je katedrala

ravna toj ljepoti

Teško vrijeme

gusti dažd

ti si moja Majka Hrabrost

moja nježna mladost

Mutter Courage

....

Tek mi znamo

moja mila Mati

izdržiš li

grad će izdržati.

- Da, to je pjesma mojoj majci. Njen brat, ujak Joso, onaj s kojim sam veslao po Krki, prvi je iz sela Rupe koji je otišao u partizane, bio je u Prvoj proleterskoj. Kasnije se oženio za Beograđanku i imao je u Beogradu određeni utjecaj pa je pozvao tamo i mog brata Milu. Tamo je diplomirao povijest umjetnosti. A ja, ja sam došao ovdje, u Zagreb.

Na studij?

- Da. Počeo sam od nule i bez novaca. Otac mi je bio zidar. Bio je poslovođa “Pomgrada”, pomorskog građevinskog poduzeća koje je gradilo obale, svjetionike. Kad sam bio mali, bila je u mom Šibeniku “Drvena riva” ispred ispred Katedrale. Otac mi je sudjelovao u izgradnji “Kamene rive” koja je i danas tamo.

Je li u obitelji bilo nekoga tko se bavio glazbom, prije vas?

- Otac se bavio, kao amater. Ljubitelj. Bio je izvanredan. Šibenik je imao sjajan kazališni orkestar. I ja sam u njemu svirao, kao petnaestogodišnjak. Prvi flautist je bio moj profesor Antonio Trogolo, ja sam bio drugi flautist. Moj otac je bio timpanist. Svirao je i trubu, trompetu, ali sve to samo kao - ljubitelj. Svirao je 50 godina u šibenskoj limenoj glazbi, prva koja se još 1848. nazvala “Šibenskom narodnom glazbom”. Uz to bio je tih 50 godina i dobrovoljni vatrogasac. Kad je otišao u penziju, onda je noću, kao dobrovoljni vatrogasac, čuvao šibensko kazalište, iz ljubavi...

No, pa tako je ljubav prema glazbi i umjetnosti prešla na vas...

- Tamo je, u kazalište, prvi put došla na koncert Gabi...

Novak...

- Naravno. Tata je upoznao Gabi, na tom nastupu, i Gabi mu je poklonila svoju sliku. Još uvijek imamo u kući u Šibeniku tu njenu fotografiju... koju je moj ćaća brižno čuvao...

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista