Josip Vaništa: Čežnja za nemogućim

Josip Vaništa rođen je 17. svibnja 1924. godine u Karlovcu. U tom su gradu rođeni i publicist Slavko Goldstein i krležolog Stanko Lasić, koji su nešto mlađi. Književnik Miroslav Krleža nazvao ih je jednom tri karlovačka dečka i - tako je ostalo do danas.

Tri karlovačka dečka nisu samo rođeni u istom gradu u slično vrijeme. Bili su prijatelji koji su ostali povezani i desetljećima nakon odlaska iz rodnog grada. I dijele sjećanja na svoja karlovačka djetinjstva. Stanko Lasić prisjeća se kako su se na karlovačkoj promenadi, ispred kuće broj osam, uoči Drugog svjetskog rata skupljali dječaci raznih uzrasta, uglavnom dvije, tri ili četiri godine mlađi od Vanište, tada četrnaestogodišnjaka. Mjesto je bilo idealno za ratničke igre. I dok su se oni igrali, jurili i urlali, s Vaništinih su prozora do njih dopirali zvuci glasovira i klasične glazbe: “Antiteza je bila suviše oštra a da je ne bismo postali svjesni: rulja i pojedinac. Međutim, ovaj nas pojedinac nije vrijeđao, bio je toliko usamljen i izdvojen da smo mu se divili, da smo ga se bojali. Njegovo lijepo, pomalo blijedo lice diralo nas je svojom mirnoćom u kojoj se čitala koncentracija, udaljenost, zamišljenost. U njegovu pogledu nije bilo prezira nego čuđenja”, sjeća se Lasić.

Nogomet i kupanje

Slavko Goldstein i Josip Vaništa živjeli su u istoj ulici. Vaništa na broju osam, a Goldstein na broju pet. Vaništu je Goldstein zvao Pepo. Jedno od njegovih prvih sjećanja na Vaništu vraća ga u proljeće ili ljeto 1940. Sjede na klupici. Vaništi je 16 godina, a Goldsteinu 12. I Pepo mu onda, dok sjede na toj klupici, pokazuje džepne novine s naslovom “Protiv rata”. On je autor teksta i ilustracija. Goldsteinu predlaže suradnju.

Za Vaništu su već tada svi znali da će se baviti slikarstvom. Čime će se oni baviti u životu - nije još bilo sasvim izvjesno. Pa iako se Lasićeva i Goldsteinova sjećanja u mnogočemu podudaraju, postoji neka bitna razlika u temeljnom osjećanju jednoga i drugog vezanog uz davno odrastanje tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća. Za Lasića Vaništa je usamljenik. Njegovo sjećanje na Vaništu sjećanje je na izdvojenog, usamljenog dječaka. Sjećanja Slavka Goldsteina su vedrija: igranje nogometa, igranje stolnog tenisa u Vaništinom dvorištu, šetnje karlovačkom promenadom, odlasci na Koranu. I poslije, šaljiva nadmetanja s parafrazama glembajevskih dijaloga prema Krležinim romanima. U razdoblju između 1945. i 1947. kupali su se na koranskim otocima: “Usuđujem se reći da su njegova najsentimentalnija prisjećanja na mlade dane vezana uz te otoke i Koranu”, kaže.

Učitelj Tartaglia

I Vaništa se sjećao ovih šetnji: “U slobodno vrijeme postojale su samo šetnje. Govorilo se: ‘Idemo šetati’. Odlazilo se na Koranu ili se vraćalo s Korane. U želji za nečim čega nije bilo, mnogi su se ljudi mogli vidjeti kako hodaju gradom u svim smjerovima, kao da ištu nekog ili nešto”.

U to je vrijeme Vaništa već student zagrebačke Likovne akademije. Kada je naslikao “Voće”, najraniju sliku koja će se naći na velikoj retrospektivnoj izložbi koja se u Muzeju suvremene umjetnosti otvara 25. travnja, Vaništa je imao sedamnaest godina. Tu je sliku umjetnik, zajedno s “Autoportretom” naslikanim dvije godine kasnije, uzbuđen, odnio na Likovnu akademiju, na prijemni ispit ratne 1943. I odmah je bio primljen. Danas se “Voće” nalazi u Gradskom muzeju u Karlovcu.

Na Akademiji učitelj mu je bio Marino Tartaglia. Brzo su otkrili da njihovi pogledi na slikarstvo nisu isti. Neke crteže iz poslijeratnog razdoblja kao što su “Večernje očajanje”, “Grisia”, “Rovinjsko selo”, Vaništa je crtao uz pomoć trokuta ili ravnala. Tartaglia mu je to zamjerao. Govorio mu je da crta povučena ravnalom ne pripada slikarstvu, uvjeravao ga da griješi u pristupu. Pa ipak, taj različit pogled nije ih spriječio da budu prijatelji. Vaništa je ostao vjeran Tartaglin učenik i prijatelj do smrti: “Bio je izuzetan čovjek, grandiozan slikar. O njemu sam i pisao. To je najmanje što sam, uzvraćajući za sve, mogao za njega učiniti”, sjećao se kasnije Vaništa.

Prvu samostalnu izložbu Josip Vaništa imao je, zajedno s Miljenkom Stančićem, 1952. godine u Muzeju za umjetnost i obrt. Iako ih do ove izložbe šira javnost nije poznavala, brzo se pročulo o dvojici mladih umjetnika. Posjećenost je bila velika. Kasnije se pokazalo, bila je to jedna od prijelomnih izložbi u stvaralaštvu obojice autora, ali i jedna od prijelomnih u hrvatskoj novijoj povijesti umjetnosti. Izložbu je posjetio Miroslav Krleža, ravnatelj Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i književnik, zapravo Vaništin omiljeni književnik čiju je svaku knjigu mladi slikar s nestrpljenjem čekao. Krleža ga je nakon te izložbe angažirao da surađuje sa Zavodom.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista