REPORTERKA MAGAZINA U VRANJICU

‘Imam 56 godina, a azbestoza mi je dijagnosticirana još 1998. Od azbestoze su mi umrli supruga, mama i brat’

Ovdje gdje sjedimo je nekoć bilo more, ali se od otpada iz tvornice Salonit napravilo više desetaka metara kopna pa smo sada zapravo na desetljećima taloženom azbestu - kaže Anđelko Grubić, Vranjičanin i bivši zaposlenik Salonita. Sjedimo na staroj drvenoj gredi uz more na sjevernoj strani Vranjica. Nedaleko su obiteljske kuće i male barke. Pred nama potamnjela azbestna cijev viri iz mora čije je dno bijelo od azbesta, pod nogama nam je ispucali pod od cementa miješanog s azbestom, malo dalje željezni kalup po kojem su se radile valovite azbestne ploče za krovove. Uokolo su razbacane velike azbestne cijevi, kakve su se koristile za vodovod i kanalizaciju.

Kako azbest izgleda

Na jednoj raspucaloj Anđelko Grubić mi pokazuje kako izgleda azbest. Sa sive površine noktom izdvaja vlaknastu nit, nalik komadiću tanke vune. Začepim nos, tek dijelom u šali. Za Anđelka nema straha, on je čestice azbesta odavno udahnuo i nosi ih u plućima. Dovoljna je jedna mikročestica da se razbolite. Možda je Anđelku presudilo to što se kao dijete šezdesetih s prijateljima kupao do pasa u žitkoj azbestnoj masi koja je otvorenim kanalima otjecala iz tvornice u more. To im je bilo igralište. Ili kada su u djetinjstvu azbestnim vlaknima posipali bor za Božić, kao snijegom, i pravili puteljke u mahovini. Ili, kasnije, kada je od 1975. radio u Salonitu, gdje bi znao biti sloj od pet centimetara azbestne prašine na tvorničkom podu. “Kada bi zapuhalo, na dva metra pred sobom nisi mogao prepoznat kolegu od podignute azbestne prašine. Radnici su iz smjene odlazili kao pekari, posuti bijelim prahom”, prisjeća se Anđelko. U takvim su radnim odijelima odlazili kući, noseći sa sobom azbestna vlakna. Tada je azbest iz uvoza dolazio - nije se vadio u Hrvatskoj - u jutenim vrećama. Te su vreće bile tražene među poljoprivrednicima pa su ih radnici uzimali iz tvornice i prodavale su se na splitskome pazaru da bi se u njima držala pšenica, krumpir, kupus pomiješani s azbestnim vlaknima. Kasnije su ih zamijenile plastične vreće koje su zbog otpornosti također bile popularne pa su se i one našle u slobodnoj prodaji, a od njih su šivane one velike, crveno-plavo-bijele torbe kojima je pola Dalmacije i Zagore prenosilo stvari. Na tim je vrećama azbest dolazio s oznakom lubanje i ukriženih kostiju uz obavijesti o štetnosti azbesta, ali su se ta upozorenja, kaže Anđelko, skidala na granici.

Kada su ljudi u Vranjicu saznali za štetnost azbesta, pitam.

“Oni koji su radili vani puno prije nas znali su da je azbest opasan. Tako nam je jedan koji je radio u Švedskoj još sedamdesetih rekao da ćemo umirat ka tuke. Nitko ga nije ozbiljno shvatio, a danas u Vranjicu nema kuće u kojoj netko nije umro ili obolio zbog azbesta. Nama u Salonitu je postalo jasno da nešto nije u redu tek kad su ljudi počeli masovno umirati, krajem 80-ih. Do tada su već znali o čemu se radi i liječnici i vlast, samo mi nismo”, kaže Anđelko.

Još od početka devedesetih azbestoza je najčešća profesionalna bolest u Hrvatskoj. Samo u prošloj godini od ukupno 305 profesionalno oboljelih registrirano je 237 osoba oboljelih od bolesti uzrokovanih azbestom. Svake je godine otprilike 200 novih slučajeva profesionalnih azbestoza. Do kraja 2012. godine je 211 bivših radnika Salonita imalo potvrđenu azbestozu kao profesionalnu bolest, prema Registru profesionalnih bolesti. U Pločama, gdje je bila tvornica Plobest koja je, kao i Salonit, radila proizvode od azbesta, još je gore. Do kraja prošle godine 659 bivših radnika Plobesta ima potvrđenu azbestozu. No nisu oboljeli samo oni koji su direktno radili s azbestom. “Godišnje je u Hrvatskoj 40 do 50 novooboljelih od malignog mezotelioma, a više od polovice njih se ne može povezati s direktnom izloženosti azbestu”, kaže Marija Zavalić, ravnateljica Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu. Maligni mezoteliom je najteža među bolestima koje uzrokuje azbest. Vrlo rijedak tumor od kojeg u prosjeku obolijevaju do četiri osobe na milijun stanovnika. U Hrvatskoj ih je daleko više. Izrazito je agresivan, bolan i ne reagira na terapiju. Nakon postavljene dijagnoze, oboljeli najčešće imaju do godine dana života. Iskustvo Kliničkog bolničkog centra Split pokazuje da najčešće obolijevaju muškarci srednje živote dobi u primorskom području Hrvatske. Najviše u Dubrovačko-neretvanskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, zbog Plobesta i Salonita, ali i u Puli, Rijeci, svagdje gdje su bila brodogradilišta, cementare i druga poduzeća koja su radila s azbestom. No kao što kaže Marija Zavalić i drugi liječnici koji su radili s oboljelima od azbestoze, obolijevaju i oni koji nisu radili s azbestom, kao ni itko od njihovih ukućana. Negdje su naišli na čestice azbesta, ali ne mogu utvrditi ni gdje ni kada. To se naziva komunalnom azbestozom. Ne zna se koliko je ukupno oboljelih i umrlih zbog azbesta u Hrvatskoj. Ne zna se ni koliko će ih još biti, jer od početka izloženosti azbestu do oboljenja u prosjeku prođe 20 godina, a bolest se može pojaviti i nakon 40 godina. Marija Zavalić kaže da će još barem 20 godina azbest biti zdravstveni problem u Hrvatskoj.

Udruga Biglovi azbesta, koja okuplja oboljele od azbestoze a vodi je Anđelko Grubić, izračunala je da umrli od azbestoze imaju u prosjeku 55 godina. “Ja već živim na kredit”, kaže Anđelko. Ima 56 godina, a azbestoza mu je dijagnosticirana 1998. godine. Od azbestoze su mu umrli supruga, mama i brat.

Tih kasnih osamdesetih, kada je bilo sve više potvrđenih azbestoza, Salonit nije mogao toliko proizvesti koliko se tražilo. Azbestu se tepalo da je “čarobni mineral” zbog izvrsnih toplinskih i izolacijskih svojstava i koristilo ga se za sve za što se moglo: za građevni materijal, za izradu podnih pločica, kao izolator u pećnicama, bojlerima i kotlovima, za razne cijevi, za zaštitnu odjeću od topline, za kočnice vozila… Uz to bi ljudi iz tvornice, “sa strane”, dobili po koju vreću azbesta i komad cijevi i radili podove i stolove u dvorištima, badanj u kojem se pravi vino i pojila za stoku, a cijevi su koristili za vaze za cvijeće. Još uvijek se u kafićima može naići na one duguljaste, ovalne vaze, koje su zapravo prepiljene azbestne cijevi. Jugoslavija je u prosjeku uvozila 40.000 tona azbesta na godinu. Hrvatska je od 1995. do 2001. godine uvozila prosječno 4000 tona azbesta, a nakon toga se uvoz smanjio na 2000 tona godišnje. To znači da je tijekom desetljeća i desetljeća proizvedeno barem milijun tona različitih proizvoda od azbesta i da nema mjesta u Hrvatskoj gdje azbest nije ugrađen.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:30