PIŠE JURICA PAVIČIĆ Zašto Platini ne može zaustaviti spiralu bezumnog, bolesnog trošenja?

U trenucima kad su samo sati preostajali do završetka ljetnog nogometnog prijelaznog roka, sve svjetske novine objavile su vijest koja je bila daleko od neočekivane, no koja se ipak probila na prve novinske stranice. Madridski nogometni klub Real doveo je iz londonskog Tottenhama velškog krilnog igrača Garetha Balea i pritom probio rekord u najvećem nogometnom transferu svih vremena. Za prijelaz velškog igrača Madriđani su londonskom klubu platili ravno 100 milijuna eura, dakle približni ukupni godišnji budžet gradova Splita ili Rijeke.

Prelazak Garetha Balea na stadion Bernabeu bilo je samo finale stravičnog, rasipnog nogometnog ljeta u kojem su bogati oligarhijski klubovi trošili milijune, u kojem su ostvarena četiri od deset najskupljih transfera u povijesti napucavanja kožne lopte, a lista se najvećih transfera popela na 600 milijuna eura. Pritom su najviše trošili klubovi koje kontroliraju ili postsovjetski ili arapski oligarsi i šeici, dakle klubovi poput Manchester Cityja, Paris Saint-Germaina, Monaca i Chelseaja.

Ništa novo? I da i ne. Već dvadesetak godina - od utemeljenja Lige prvaka i Bosmanova zakona - europski je nogomet postao plutokratska, oligopolska igra u kojoj dominira desetak krupnih sportskih koncerna. U tom smislu, odvratno razmetljivo ljeto ‘13. nije ništa novo. No, ono što je novo jest da je rasipno ljeto ujedno i prvi ljetni prijelazni rok nakon što je Uefa nametnula novi financijski fair play (FFP) kojem je svrha bila da ujednači šanse siromašnih i bogatih, te spriječi šeike ili sibirske naftaše da “kupe” najpopularniji sport. FFP - koji je trebao služiti tome da zauzda “bogate skorojeviće” - pokazao se već prvo ljeto neočekivano bezubim. Ili - kako je to rekao šef struke londonskog Arsenala Arsene Wenger (i sam krupni ovoljetni kupac) - transfer Garetha Balea pretvorio je financijski ferplej u “joke” (ruglo).

Hazardna spirala

Pompozno uveden 2011, s postupnom primjenom do 2015, Platinijev je financijski ferplej bio zamišljen kao sredstvo koje je služilo tomu da spriječi klubove da žive na dug i da spriječi besmisleno utrpavanje vlasničkog novca u sve skuplje profesionalne pogone. FFP se temeljio na jednostavnom principu da klub svoj profesionalni sportski pogon (isključujući održavanje infrastrukture i omladinsku školu) smije financirati isključivo iz sportskih prihoda, poput transfera, ulaznice, TV prava i suvenira. FFP je predviđao kazne za klubove koji kasne u isplati plaća, duguju za transfere i porez ili troše novce koje nisu zaradili. FFP je uveden - među ostalim - i zato da zaustavi hazardnu spiralu dugova u koju je upao europski klupski kapitalistički nogomet.

BLATTEROVA TEORIJA TRŽIŠTA 'Ako jedna Picassova slika vrijedi 100 milijuna eura, onda toliko vrijedi i Bale'

Vrtoglava kupnja

Da bi se bar donekle natjecale s malim brojem najbogatijih momčadi, europske su ekipe trošile sve više i više, upadajući u lanac dugova bez kraja. Mali “case study” takvog ponašanja bila je i hrvatska liga, gdje su tijekom devedesetih i dvijetisućitih ugovori za nogometaše rasli preko svih tržišnih okvira jer su se klubovi (ponajprije Hajduk) nastojali natjecati s Croatiom/Dinamom koji je raspolagao prvo Tuđmanovim, a potom Bandićevim novcem. Rezultat je bio domino-efekt dugova koji je neke klubove doveo do prosjačkog štapa (Hajduk), a neke - poput Varaždina, Šibenika i Karlovca - zbrisao. Slično se događalo i na “velikoj sceni”, pri čemu je debalans još većim činila popustljivost nekih država spram poreznog duga klubova.

U trenutku vrhunca mediteranske ekonomske krize Španjolska je tako bila pripravna prvoligaškim klubovima (ponajprije Realu i Barceloni) oprostiti 1,3 milijarde poreznog duga. Ta odluka izazvala je bijes u Njemačkoj, koja je upravo u tom trenutku financijski potpomagala Španjolsku da se izvuče iz financijskih teškoća, a čiji klubovi - vezani unutarnjemačkim propisima sličnim FFP-u - nisu mogli konkurirati španjolskima u vrtoglavoj kupnji. FFP je - istodobno - trebao korigirati kastinski, “dvokatni” sustav koji je europski nogomet pretvorio u leno malog broja klupskih korporacija. Čak i u Engleskoj - jednoj od dvije najjače lige na svijetu - statistika je pokazivala da šest klubova prve lige ima budžet veći od 100 milijuna funti, a preostalih 14 ispod 50 milijuna. Naravno, suvišno je i reći koji će klubovi zauzimati prvih šest mjesta na tablicI...

Iako nogomet - naravno - nikad nije bio coubertinovska igra za brokve, i premda još od uvođenja profesionalizma u 1880-ima nikad nije bio lišen kapitalističke dominacije jačih, do početka 90-ih taj je kapitalizam ipak imao elemente fer tržišne borbe. Veliki su mogli postati mali, mali su mogli osvajati trofeje, a nije bilo neobično da anonimne, neglamurozne momčadi sa sjevernog oboda Europe poput engleskih Ipswicha i Nottingham Foresta, škotskog Aberdeena, švedskog IFK Göteborga, nizozemskih Ajaxa i Feyenoorda ili belgijskih Anderlechta i Bruggea osvajaju europske trofeje ili dosegnu finala. Još u osamdesetima prvenstvo su Španjolske višekratno osvajali “provincijalci” iz Bilbaa ili San Sebastiana, talijansko prvenstvo osvajali su Verona i Sampdoria, a jedan Nottingham Forest mogao je doći iz druge lige do trofeja kupa prvaka u tri skoka.

Taj “pošteni kapitalizam” nestao je početkom 90-ih, kad su dvije krupne novine srušile moderni, a stvorile postmoderni, oligarhijsko-medijatizirani nogomet. Prva je od njih bila Bosmanov zakon koji je eliminirao kvotu stranih igrača u EU i omogućio velikim klubovima da gomilaju zvijezde koje nisu proizveli. Druga je bilo stvaranje Lige prvaka kao unosnog profitnog kolača za mali broj najjačih (i u pravilu - stalno istih) klubova. ..

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U NOVOM IZDANJU MAGAZINA JUTARNJEG LISTA!!!