Desetak kilometara od Velike Kladuše, odmah uz cestu, velika je ledina, friško poravnana i posuta bijelim šljunkom. Dva bagera i dva kamiona parkirana su uz drvenu binu s natpisom “Novi početak AS Agrofeniks”. Tu je hrpa šljunka i nekoliko prenosnih zahoda, kakvi se već nađu uz javne skupove ili gradilišta. Nigdje nikoga.
Ovdje se prije tjedan dana okupilo nekoliko tisuća ljudi na svečanosti početka radova na pogonima tvrtke Agrofeniks, u vlasništvu Fikreta Abdića i njegovih pristaša. Na tom bi mjestu trebala niknuti nova tvornica s dva pogona, jednim za preradu voća, povrća i gljiva, i drugim za proizvodnju keksa i čokolade, vrijednosti 27 milijuna eura. Sam Abdić nije se pojavio: u Hrvatskoj je lani pušten na uvjetnu slobodu nakon dvije trećine odležane kazne, i samo je nekoliko puta nakon toga prešao granicu.
Buduće gradilište nalazi se neposredno uz cestu prema Cazinu i Bihaću, uz odvojak prema selu Šumatac. Na putu do tamo morate vidjeti barem dva velika Agrokomercova kompleksa što strše između zelenih brežuljaka, umetnuti među bosanske kućice i polja kukuruza kao znakovi propasti. Pred jednim od njih, uz šikaru i visoku travu, parkirano je 20-tak starih golfova: mali dio nekadašnjeg prehrambenog kompleksa iznajmljen je tvrtki iz Sarajeva Gadžo Kommerc, koja je zaposlila stotinjak bivših Agrokomercovih radnika u proizvodnji Topsa i začina. Oni koriste jedan dio, a oko njih sve dalje neometano propada. To je jedini od ukupno 365 Agrokomercovih objekata u Kladuši, Cazinu ili obližnjem Cetingradu u Hrvatskoj, a da i danas proizvodi.
- Znate kako je to išlo: netko uzme u zakup jedan pogon, demontira sve što nađe, natuče dugove, pa ode, prenosi Enver Munjaković, naš vodič kroz Agrokomercovu prošlost i budućnost. Ili bi poslali zaštitare da čuvaju prazno skladište, dok bi ekipa demontirala nečuvane pogone. Ili ambulantu koju nam upravo pokazuje, prizemno zdanje od crvene cigle, u skladu s arhitektonskom modom s kraja osamdesetih.
Enver Munjaković predsjednik je Udruženja nezaposlenih dioničara Agrokomerca i predstavnik nove tvrtke, jer je Izvršni odbor tog udruženja osnivač Agrofeniksa. Radio je 22 godine u Agrokomercu, i od mehaničara dogurao do direktora pogona za obnovu guma.
- Znate šta je to ptica feniks, jel’da? E, tako ćemo mi obnoviti Agrokomerc, uvjerava. Dok je Fikret Abdić u zatvorima u Hrvatskoj izdržavao kaznu od 20 godina zatvora za ratne zločine, Udruženje nezaposlenih dioničara borilo se za Agrokomerc. Prije rata tvrtka je zapošljavala 13.000 radnika, lani još 400. Dugovi su progutali nekadašnjega giganta, i sada se komad po komad rasprodaje po sudskim ovrhama. U zatvoru su završili bivši direktori Mujo Milak, Šemsudin Husić i Sado Nasouh, kojima se sudilo za kriminal i štetno poslovanje.
Od 1995. Agrokomerc je u rukama Vlade Federacije BiH. Nekadašnje socijalističko čudo koje je preobrazilo taj kraj i Fikreta Abdića učinilo besmrtnim u očima tog naroda, privatizirano je neposredno uoči rata. U skladu s tadašnjim tzv. Markovićevim zakonom, radnici su upisali 53 posto dionica, a 47 je ostalo u vlasništvu države. Problem je to što je izbio rat, pa ih nisu uspjeli otplatiti: plaćali su rate 1991., pa i 1992. kad je rat već bjesnio oko njih.
- Sve do kraja 1993. uplaćivali smo, dok nije prekinut platni promet, kaže Enver Munjaković. To što se dogodilo bilo je proglašenje autonomije: 23. rujna 1993. u Kladuši je proglašena Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, kao kulminacija sukoba Velike Kladuše i Sarajeva, Alije Izetbegovića i lokalnog cara Fikreta Abdića, tvorca Agrokomerca i čovjeka koji je osvojio najviše glasova na prvim izborima u BiH, da bi mjesto predsjednika Predsjedništva BiH prepustio Izetbegoviću i vratio se u Veliku Kladušu. Ovih će dana biti 20. godišnjica te treće velike pobune naroda toga kraja u 20 stoljeću: u 2. svjetskom su imali Husku Miljkovića, u Titovoj Jugoslaviji Cazinsku bunu, a u Alijinoj Bosni Autonomiju. Ona im je donijela primirje sa Srbima, okrutni bratoubilački rat s tisućama mrtvih na obje strane, i dva velika egzodusa, 1994. i 1995. godine.
Vlasti u Sarajevu i Bihaću ne priznaju im ništa. Munjaković prepričava bitku malih dioničara i bivših radnika da vrate ono što smatraju svojim: na sudovima u BiH izgubili su tužbe, ali su im strani suci u Domu za ljudska prava dali za pravo i 2003. presudili da im treba priznati 53 posto udjela, dok međunarodna revizija ne utvrdi točan omjer. Međutim, nisu to uspjeli provesti. Zato su 2005. podnijeli tužbu Europskom sudu za ljudska prava: lani je taj sud u Strasbourgu donio presudu da je Federacija BiH dužna svakom dioničaru, a ima ih 7325, isplatiti po 3500 eura odštete zbog protupravnog raspolaganja imovinom. Plus kamate.
- Znate li koliko je to novaca? E, s tim ulazimo u Agrofeniks - kaže Munjaković.
Prije toga pokušali su uzeti u zakup dio Agrokomerca, ponudili da će platiti 30 posto više od drugih i zaposliti dvaput više ljudi.
- Ali ni na to nam nisu odgovorili. Kada smo sve mogućnosti iscrpili, donosimo odluku o osnivanju Agrofeniksa, kaže.
U tvornicu će, tvrdi, uložiti 27,4 milijuna eura, a koliko su dosad prikupili, odbija reći. Oprema je odabrana, sve bi trebalo biti gotovo u godinu dana. Idućeg ljeta, znači, tvornica bi već trebala raditi. Sve su osmislili tako da bi se dobro uklopila u Agrokomerc, jednom kad ga konačno vrate.
- Gotovo se cijela Bosna uprla samo da ne uspiju, žali se.
- Otkud toliki naboj protiv te blistave ideje o novoj fabrici, kao da kockarnicu radimo?, pita se Munjaković.
- Sad je svima glavno pitanje imaju li papire, kaže, kao da ih ne mogu usput izvaditi! No, zna da to neće biti jednostavno. Točno je da u Kladuši imaju vlast, ali je Kladuša dio Unsko-sanskog kantona, a on dio Federacije BiH, i posvuda Abdića i njegove i dalje gledaju kao izdajnike. Cilj je ove vlasti da narod bude još siromašniji, jer siromašan i gladan čovjek je poslušan. To je filozofija Bosne, i tome se treba suprotstaviti, poručuje.
Kladuša ne izgleda kao da je tu itko siromašan ili gladan. Kafići su prepuni, i za razliku od centra Zagreba, teško da ćete naići na prosjaka. Centralno je mjesto kafić ispred nekadašnje Agrokomercove robne kuće, tamo gdje se Ulica maršala Tita siječe s Ulicom Hamdije Pozderca. Sviraju narodnjaci, ali će uho upućenoga u tome prepoznati Severinu i Gorana Karana. Nes kava jednu marku, kola dvije (četiri i osam kuna). Zajedno piju kavu djevojke glava zamotanih u maramu i one s majicama na bretele, baka je dovela unuke na sladoled, a svrati na osvježenje i poneka žena sa živopisnom šarenom maramom i još šarenijom bluzom.
- To je mučenje, a ne život, Mirsad Dedić nam objašnjava da je ta vedra slika opuštenog gradića u sunčano prijepodne čista iluzija. Ljudi nemaju posla, i da im nije rođaka od Slovenije do Finske i Amerike, teško da bi preživjeli. On je još od 1969. u Hanoveru, tamo su mu i sinovi. Na pitanje o novoj tvornici i Agrofeniksu, diplomatski odgovara kako je dobro da se počne nešto raditi u njihovom kraju.
- Ja se sjećam tih godina kad je Agrokomerc radio, sve je pjevalo, sve se veselilo. A sada… Vuk ne ujeda kad je sit, vrti glavom gospodin Dedić.
- On ima već 80 godina, šta on može napraviti?, skeptičan je zato Almir Nadarević iz obližnjeg Trnova prema novom projektu Fikreta Abdića.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....