KAKO JE BORAS POBIJEDIO NA IZBORIMA ‘Dekanima u Zagrebu ne treba jaki rektor, oni sami žele biti faraoni’

Dva dana nakon Božića 2011. Suvereni priorat Hrvatskog Viteškog Reda Templara O.S.M.T.H. organizirao je ekumenski susret. Iako samo jedan u nizu kojemu je prisustvovao, za Damira Borasa taj je događaj ostao u posebnom pamćenju. Prvi prior Suvremenog priorata Templara Vinko Lisec uručio je profesoru Borasu visoko templarsko odličje. Zlatna medalja Suvremenog priorata dodijeljena mu je kao predsjedniku sinodalnog Vijeća Starokatoličke crkve. Boras je bio sretan, počašćen i ganut. Dobio je medalju za nesebično zalaganje i izuzetan doprinos u prakticiranju kršćanskog ekumenizma.

Veliko uzbuđenje

Otprilike tri godine nakon tog događaja, negdje oko listopada ove godine, Borasu će simbolično biti predana još jedna, dimenzijama nešto veća, medalja s likovima Marulića, Mažuranića i Gundulića na jednoj, a JJ. Strossmayera na drugoj strani. Medalja je djelo Koste Angelija Radovanija, a uz nju ide lanac s 14 srebrnih medalja na kojima su reljefni portreti četrnaestorice povijesnih velikana. Riječ je, dakako, o obilježjima rektorske časti.

U ovotjednom demokratskom izbornom procesum tajnim je glasanjem članova Senata doktor informacijskih znanosti i dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu Damir Boras (62) izabran za rektora najvećeg sveučilišta u državi. Vidno uzbuđen i oznojen od erupcije emocija, no ipak s voljom, stao je pred auditorij i priznao preplavljenost osjećima. “Sjetio sam se svog pokojnog oca koji bi moj izbor, da je živ, primio s velikom radošću”, izjavio je dan kasnije u jednom od intervjua.

Boras potječe iz starokatoličke obitelji. Njegov djed, biskup Marko Kalogjera, bio je utemeljitelj Starokatoičke crkve. Kao njen današnji poglavar u Hrvatskoj, Boras je iznimno ciljenjen u krugovima te male vjerske zajednice. Ujedno ima vrlo široki krug prijatelja, od kojih dio sa statusom relativno visokih društvenih moćnika.

Posljednjih 30 godina poslovni život mu je vezan uz najveći i najrazgranatiji fakultet u državi. Na njemu je doktorirao s temom “Teorija i pravila segmentacije teksta na hrvatskome jeziku”, iako je prethodno diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu, obranivši rad na temu “Laseri u komunikacijama”. Da je sklon vezanju uz “svoje” obrazovne institucije, pokazuje među ostalim podatak da je do 2005. bio član Školskog odbora zagrebačke Klasične gimnazije, na kojoj je maturirao još 1970. godine.

Jedno od pitanja koje je otvorio tjedan za nama jest kako je Borasu, unatoč odanosti svojoj crkvi i stavovima desne liberalne orijentacije, uspjelo postati dekanom ljevičarskog fakulteta koji je do prije desetak godina vrvio simpatičnom alternativnom mladeži? Boras je dobio i drugi dekanski mandat u tom okruženju.

‘Djelovao je bezazleno’

Za razliku od izbora za rektora, na koje je izašao u konkurenciji kandidata s relativno slabim šansama ( Blaženka Divjak, Melita Kovačević i Nedjeljko Perić), na prvim izborima za dekana konkurenti su mu bili Andrea Zlatar i Ivo Goldstein. Prema objašnjenju profesora koji su pratili te dekanske izbore, Boras je uspio zbog samodiskvalifikacije drugih kandidata. Goldstana je uski izborni krug Filozofskog fakultata smatrao bahatim, a Zlatar se nije snašla u trgovini s potencijalnom potporom. Drugi, pak, misle da je uspjeh vezan za činjenicu što je Boras imao potporu profesora Ježića i Čovića, dvojca za koje se govori da “vladaju” Filozofskim. Treći kažu da djeluje bezazleno i simpatično pa lakše od ostalih dobiva stolicu na koju želi sjesti...

Oni koji bi voljeli na čelu Filozofskog ipak gledati osobu manje sklonu vjeri a više vrhunskoj znanosti i autoritarnom menadžmentu, pomirljivo zaključuju kako fakultetska vijeća već dugo ne čine najbolji znanstvenici, već oni najglasniji. A oni biraju.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista