Koliko je srebrnjaka koštao srebrni poljubac izdaje

U srijedu, 7. svibnja, dvadeset i pet godina nakon što mu je u Oslu dodijeljena Nobelova nagrada za mir, u Norvešku je jedanaesti put stigao Dalaj-lama, tibetanski duhovni vođa, simbol nenasilne borbe za ljudska prava i slobodu svog naroda.

Prema svemu sudeći, mirovnjak njegova kalibra morao bi biti rado viđen gost u zemlji koja mu je te 1989. godine, uz veliku pompu i, tako se barem tada činilo, iskrenu vjeru u bolji svijet, odala počast za sve što je učinio za mir u svijetu, dajući mu tako poticaj da nastavi istim kursom.

Te godine, prisjetimo se, pao je Berlinski zid, Europa se počela ujedinjavati, Jugoslavija, pak, raspadati, a u Kini su tenkovi po Pekingu gazili studente koji su se drznuli demonstrirati zahtijevajući poštivanje ljudskih prava.

No, Kina tada još uvijek nije bila ekonomski moćna sila da bi ostatak svijeta poslušno klimajući glavama pristajao na njezine ucjene. Znate onu: kada bi svi Kinezi u istom trenu skočili, skrenuli bi Zemljinu putanju. Čini sa da danas više ne trebaju skakati da bi Zemlja, ili barem jedna mala zemlja poput Norveške, skrenula sa svoje putanje. Jer Dalaj-lama je ovih dana, prvi put, u Oslu nepoželjan gost. Barem što se norveških vlasti tiče.

Predsjednik norveškog parlamenta (Stortinget), Olemic Thommessen, iz vladajuće Konzervativne stranke (Hoyre) odbio ga je primiti. Nijedan od ministara norveške vlade, sastavljene od koalicije spomenutih konzervativaca i desne, nacionalističko- populističke Napredne stranke (Frameskrittpartiet), nisu ga željeli ni pozdraviti. Čini se da lijepe riječi o ljudskim pravima više nisu ugodna glazba za norveške vlasti i sve to zato jer Kina od Norveške traži da se distancira od dobitnika Nobelove nagrade za mir. Dakle, Kina je ta koja sada, barem što se ovog slučaja tiče, Norveškoj diktira vanjskopolitičke smjernice. I tu dolazimo do apsurda: norveški konzervativci i desničari postali su poslušnici najveće komunističke diktature na svijetu. Jedino što čovjek na sve to može reći jest da je to i tužno i ružno. Jadno, povrh svega.

Ovim kukavičkim ustupkom kineskom režimu, norveška vlada jasno signalizira kako je danas postala zemlja koja je, ako se na nju izvrši dovoljno snažan pritisak, spremna žrtvovati svoje principe, i to baš na dvjestotu godišnjicu od donošenja svog prvog, konstitutivnog, ustava.

Nasmiješeni čovjek

Ruku na srce, daleko je od istine da se građani Norveške slažu s ovakvom državnom politkom, naprotiv. Vidjelo se to, primjerice, kada je istoga dana, dakle u srijedu, na ulice Osla izašlo oko tisuću demonstranata protiveći se sramotnoj odluci svoje vlade, ali i ogromnim redovima ispred dvorane Chatou Neuff, gdje je tibetanski vrhovni svećenik u četvrtak održao predavanje. Održao je Dalaj-lama i konfereciju za tisak u prepunoj sali Nobelovog instituta za mir. Skoro čitav sat odgovarao je ovaj mirni i uvijek nasmiješeni čovjek (čiji glas na engleskom neodoljivo podsjeća na Yodu iz Zvjezdanih ratova), na pitanja novinara, od toga što misli o kineskom ekonomskom “boomu”, kako danas, nakon šezdeset godina života u egzilu vidi situaciju na Tibetu, pa do toga da pojasni pojam “mindfulness” (stanje potpune prisutnosti svijesti) na kojoj se zasniva Dalaj-lamino tumačenje budizma.

Dok nastaje ovaj tekst, u petak 9. svibnja, Dalaj-lami je ipak dopušteno posjetiti Stortinget, (norvešku zgradu parlamenta), gdje će ga dočekati mnogi zastupnici različitih parlamentarnih stranaka, ali neće mu biti dopušteno ući, u povijesno gledajući, najbitniju i najraskošniju salu (Lagtingetsalen) i tamo, ne daj bože, održati kakav govor. A u tu salu od 15 sati svakoga dana može ući tko god hoće, bilo koji japanski, francuski ili hrvatski turist. Dakle, svaki insan na dunjaluku, osim tibetanskog monaha, koji ni mrava ne bi zgazio, jer ga smatra svojim bratom ili svojom sestrom.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista