ČOVJEK S BREND IMENOM

ČOVJEK KOJI ODABIRE SAMONAJBOLJE Đelo Hadžiselimović:'Dosta mi je svega, idem u penziju'

Đelo Hadžiselimović (64), dugogodišnji glavni urednik Odjela odabira programskih sadržaja HTV-a, otkriva kako namjerava kao umirovljenik snimiti svoj prvi, visokobudžetni dokumentarac
 Darko Tomaš/CROPIX

Odabrao Đelo Hadžiselimović - potpis je s TV špica nacionalne televizije koji se nije samo urezao u memoriju gledatelja dokumentaraca i filmova: čak je zaživio i na majicama, kao naslov kazališnih komada ili uglazbljeni stih.

Šezdesetčetverogodišnji urednik HRT-a je ime koje potpisuje kvalitetu i preporuka je za gledanje programa kojoj ćemo i naslijepo dati povjerenje, bez obzira je li na programu igrani film ili dokumentarac, serija, biografija, emisija o živom svijetu ili putopis... Osim što je brand, svojevrstan je društveni fenomen budući da rijetki od onih iza kamere dobiju takvu vrst popularnosti čak i u svijetu, a kod nas, s te pozicije, slično još nije zabilježeno. No ironično gledano, Đelo Hadžiselimović u ovom je trenu najkratkoročniji televizijski urednik!

- Na najnovijoj funkciji v.d. glavnog urednika Prvog programa HTV-a bit ću u konačnici mjesec dana, između odlaska prethodnika i dolaska novog. De facto do daljnjega radim tri posla: urednika koji bira dokumentarne filmove i humoristične serije, rukovoditelja odabira programskih sadržaja i, s ovime, glavnog urednika Prvog programa. Ovakvih ambicija nikad nisam imao, ali kao djelatnik svoje kuće smatrao sam dužnošću prihvatiti obvezu da se programska shema u prijelaznom roku održi - kao u lekciji o lojalnosti govori dugogodišnji glavni urednik Odjela odabira programskih sadržaja, ali samo još 10 mjeseci, koliko ima do mirovine.

Istina o hrani

- Da, brojim sitno, k’o u vojsci, ali potreba za programima je velika, pa će se do kraja, kao i uvijek, raditi punom parom, a poslije ćemo vidjeti - sve opcije su otvorene. Koliko god zvuči privlačno kao ideja izležavati se šest mjeseci na moru, vjerujem kako ću djelomično ostati vezan uz ovaj posao.

Društvo smo polarizirano u mnogočemu. Ukorak s tim, u sveopćem trendu konzumerizma šunda u Hrvata, od nekih televizijskih sadržaja koji su uvreda za inteligenciju do “kuruza“ muzike, hvalevrijedna je činjenica da je paralelno zamjetan rast gledatelja dobrog dokumentarca. Sve je više sladokusaca koji ih vole, potvrđuje kao insajder.

- Istina je, ali nije to samo slučaj kod nas već u cijelome svijetu, a najbolje se vidi po potražnji za dokumentarcima, što diktira dobru prodaju, a nadalje namiče znatna sredstva koja se opet vraćaju za snimanje novih. Tako već imamo dokumentarce koji se snimaju s velikim budžetima, ravnima igranim filmovima. Drago mi je što i kod nas postoje sjajni autori dokumentaraca, festivali dokumentarnih filmova za koje se traži karta više i ako sam samo malo pomogao popularizaciji tog žanra, više sam nego zadovoljan.

Zahvalan je, veli, Bruni Kovačeviću i glavnim urednicima poslije njega na slobodi da u program uvrsti dugometražne dokumentarce.

- Moj ‘trojanski konj’ za to bio je čuveni američki redatelj dugometražnih dokumentaraca Michael Moore. Čekaju nas prave poslastice iz žanra pa ćemo tako uskoro vidjeti i sjajni ‘U potrazi za Sugar Manom’ te, kao i do sada, sve pobjednike Oscara. Kao član povjerenstva za otkup sadržaja dobrodošlima smatram i domaće autore, među kojima ima mnogo mladih talentiranih autora, kao nasljednika slavnih domaćih redatelja Kreše Golika, Krste Papića i Petra Krelje, čiji su se dokumentarci prodavali po cijelom svijetu.

Postoji li u “bunkeru“ nešto što bi volio prikazati, a bilo je zabranjeno? Bi li opet dao na ekrane sadržaj koji je uzburkao duhove, poput BBC-jeve serije “Istina o hrani“, u kojoj su žene gutale spermu zbog testiranja?

- Razapeli su me zbog toga, možda s pravom, iako sam to napravio nenamjerno. Smatralo se neukusnim pokazati to u poslijepodnevnom terminu, s tim upitnim momentom koji su mi zamjerili iako dokumentarci ne podilaze kategorizaciji zabrana do određene dobi. Uvažavam da sam možda povrijedio nečiji ukus, da nakon nedjeljnog ručka vidi scenu koja mu ne ide u tek, ali to je znanost! Slično se dogodilo i s putopisom po Parizu, kada su u epizodi po underground četvrti Marais dvije sudionice ušle u sex shop. Načelno smo ga kupili za snimanje navečer, ali stalno je ispadao iz termina da bi na kraju kliznuo u jutarnji termin koji nije najadekvatniji - samokritično će. No trebamo li tapkati na mjestu ili u konzervativnom društvu u kojemu živimo ipak pokazati da neke stvari postoje?

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:24