‘Bio je društven, vozio motocikl... Uvijek se kod njega nešto dobro jelo. A onda ovo... Šok!‘

- Što je motiviralo Branka Kolopera na taj užasan čin, ne znam, na to bi mogli odgovoriti psihijatri, no on je posljednja osoba za koju bih mogao pomisliti da je u stanju napraviti tako grozan zločin - rekao je Danijel Mileta, dogradonačelnik Šibenika, tipičnog dalmatinskog grada u kojemu svatko svakog zna, izražavajući vjerojatno kolektivno mišljenje većine svojih sugrađana. Koji Branka Kolopera znaju iz brojnih njegovih interesa i hobija, potpuno nespojivih s užasom koji se u Šibeniku i Vodicama dogodio u subotu, zavivši u crno pet obitelji - uz četiri njegove žrtve i onu Koloperovu, koji je počinio samoubojstvo, u polju, među maslinama, na pola puta između Tribunja i Vodica.

Koloper je otac dva odrasla sina, koji su već svoji ljudi, blizu tridesetih godina, a od supruge, s kojom je živio u kući koju mu je počeo graditi još otac u gradskom kvartu Vidici, rastao se prije dosta godina. On se otad više zadržavao u Donjem Polju, u vikendici sa solarnim panelima, pored koje je prije dvije godine napravio i bazen, a oglašavao ju je, kažu za Šibenski.hr njegovi prijatelji i poznanici, za najam turistima i na Booking.comu, kao Vilu Solitudo, kao objekt koji nudi vanjski bazen, besplatan WiFi i opremu za roštilj. To mu je, kažu, otkako je zapao u financijske probleme, bio i dodatan izvor prihoda. Počeo je raditi kao kondukter u Autotransportu, a nakon toga se od 1984. godine zaposlio kao električar u TLM-u.

Devedsetih je, kao i većina, odlučio otvoriti nešto svoje, dućan i pekarnicu u svojoj kući na Vidicima i odatle je sve krenulo - i Matkol i poslovni uzlet.

- On nama u društvu nikad nije pričao o svojim poslovnim problemima, pogotovo ne o detaljima. A dok ga je išlo, dok je imao, davao je svima. Bio je predsjednik Odbojkaškog kluba Šibenik, kojemu je bio mecena, pa je bio i u školskom odboru Osnovne škole Vidici, i tu je pomagao, kad je trebalo platiti autobus, izlete, marende. Napraviti sendviče, poslati nekome kruh, kolače, kome god je trebalo, osobito za djecu, mlađariju, to nikad nije bio problem, to se rješavalo na dnevnoj bazi, te sitne donacije i sponzorstva u naturi su se rješavale, odmah, preko mobitela. Znao je i sam sjesti u auto, kombi i dovesti ih gdje treba. Pomagao je i crkvu, bio je dobar prijatelj i sa svećenicima - pričaju njegovi prijatelji za Šibenski.hr.

Kažu da je bio vrlo društven, pravi Dalmatinac, uvijek se u Donjem Polju kod njega nešto kužinavalo, volio je i pojesti i popiti s prijateljima, kojih je imao širok krug. I među bajkerima - vozio je i motocikl - s kojima se znao zaputiti na đitu, i među lovcima. Imao je i brod, kojim su se on i ekipa znali zaletjeti na more i otoke.

To se malo prorijedilo zadnjih godina, otkako mu je firma upala u probleme, a potom i u stečaj, povukao se malo i on u sebe, ali vele da je baš zadnjih nekoliko mjeseci malo živnuo.

- Kao da se pomirio s tim da će mu od svega ostati samo peći i strojevi, s kojima će, kako je govorio, u kući gdje je i počeo, ponovno otvoriti neku malu pekarnicu, nešto opet šuškati... I onda se dogodilo ovo. Šok i nevjerica - govori jedan od njegovih poznanika, pod uvjetom da ostane anoniman.