BRUNO MARIĆ 'Napadača i njegovu obitelj pozivam na ručak u svoj dom. Upoznaj djecu i suprugu čovjeka kojega si namjeravao ubiti'

Tri dana nakon crnog utorka u Stobreču brutalno pretučeni nogometni sudac Bruno Marić opet je čvrsto na nogama. Istina, ruku će vam pružiti na čudan način, ali u mentalnom smislu potpuno je uspravan. Ne želi ni čuti da je boks-meč u Stobreču bila njegova “oproštajna utakmica”, bez straha će istrčati na nogometni teren, iako priznaje da će mu “pištolj uvijek biti pri ruci”. Shvatio je da se kipuće klupske strasti na našem meridijanu ne zaustavljaju na verbalnim povredama, ide se korak dalje, umjesto gnjevnih riječi u prometu su “i kolcem i lancem i vastrogasnim šmrkom”, uz obveznu retoriku - “ubit ćemo te...”

Što je Bruno Marić, nogometni sudac iz Daruvara, radio u Stobreču i kako su ga nanjušili navijači spremni za najgori oblik obračunavanja s omraženim arbitrom?

- Bio sam u Splitu, na sudu sam s novinarom portala Nogomet plus, i nakon završetka rasprave svratio sam na Poljud zbog sastanka s jednim odvjetnikom, a nakon toga otišli smo u Stobreč na ručak. Na parkiralištu sam susreo bivšeg nogometaša Plazibata koji me pitao: ‘Što ste vi gore napravili od mlade reprezentacije?’. Začuđeno sam ga pogledao i rekao - što ja imam s tim? Ručak nam je prekinula grupa ‘hrabrih’ momaka, maskiranih maramama i šalovima. Njih osam krenulo je prema našem stolu, uz povike: ‘Ubit ćemo te, majku ti jebem...’ Udarali su me po glavi, rukama, jer sam pokušao zaštititi glavu. Jednoga smo svladali i kada se gužva raščistila, pitao sam ga: ‘Objasni mi zašto ste me izubijali? Ne mrzim te, ja te žalim. I kako bi se ti osjećao da ste me ubili, imam tri sina, dragovoljac sam Domovinskog rata, otkud ti pravo da me ubiješ? Možda sam i ja tebe mogao ubiti, u ovoj torbici je pištolj, da sam htio, mogao sam vas sve potamaniti. Što bi tvoji roditelji rekli da si izgubio život? Zašto si me došao ubiti?’ Nešto je promrmljao - nogomet, mafija, sad mi je ža’. Onda su me odvukli od njega, maknuo sam se od ‘smeća’, od toga ispranog mozga. Ali, bit ću iskren, ne mogu spavati, u tri dana spavao sam jedva pet sati...

Nikola Vilić / Hanza Media

Jeste li i prije imali ozbiljnijih neugodnosti?

- Nikad, jedina ‘neugodnost’ je bila da su me ljudi tražili da se slikamo, samo takve ugodnosti.

Zašto ste u zavadi s Hajdukom, jer evidentno su vas napali Hajdukovi navijači? Koje su to inkriminirane utakmice zbog kojih ste dobili po glavi, gdje ste im se zamjerili?

- Neki su novinari posljednjih dana pokušavali relativizirati ovaj događaj, zamatajući sve to u moje pogreške koje sam napravio na štetu Hajduka. Navode četiri utakmice, među kojima strši finale kupa protiv Dinama 2009. godine i kao svjedočanstva o mojem lošem suđenju citiraju izjave igrača, isključenja koja su usmjerila utakmicu i slično. Tu utakmicu pamtim po tome da je Hajduk izgubio 0-3 i da je još dobro prošao, trebao je izgubiti i s većom razlikom jer Dinamo je bio puno jači. Mario Mandžukić, danas jedan od najboljih svjetskih napadača, dobio je na toj utakmici od Buljata laktom u glavu, što je danas osam utakmica zabrane igranja. A Linić mu je brutalno startao s leđa, kao da će mu nogu otkinuti. Tu utakmicu je ‘časni’ Uefin ‘under cover agent’ Robin Bokšić pokušao prikazati namještenom, a neki ljudi su uporno tvrdili da je Hajduk grubo oštećen. Nakon Bokšićeve priče i ‘istrage’ Uefe, koja nikad nije ni pokrenuta, postao sam persona non grata u Splitu, za njih sam čovjek koji je krao Hajduka. Nakon toga mi komisija za delegiranje sudaca nekoliko godina ne da suditi Hajdukove utakmice i daje legitimitet tim pričama. A kad sam se napokon nakon ‘sto godina’ vratio na utakmicu Hajduk - Lokomotiva, idućeg dana me dočekao naslov u Slobodnoj Dalmaciji: ‘Dočekan zvižducima, sudio fantastično!’ Nadao sam se da je to kraj teorijama zavjere, kada je u pitanju Hajduk. Nakon toga sam sudio Split - Hajduk, na kojoj je moj pomoćnik sugerirao da je Hajduk postigao gol iz nedopuštene pozicije i ja sam ga morao poništiti. U jedanaest godina sudio sam puno utakmica Hajduku i nije bilo prigovora kada bih pogriješio u korist Hajduka, pa sam tako 2008. godine bio kažnjen sa 9 utakmica, jer sam sudio dva jedanaesterca za Hajduk. Toga se ne sjećaju, i sada je definitivno jasno, Bokšićeva priča je rodila Hajdukov animozitet prema meni. No, recite mi tko ima pravo ubiti čovjeka zbog četiri mutna, nerazjašnjena detalja? Da, dobio sam po ‘tamburi’ jer su Hajdukovi ljudi nezadovoljni mojim suđenjem na utakmicama s Dinamom. Ali, ako zbog eventualnih pogrešaka na dvije nogometne utakmice treba ubiti čovjeka, onda smo i kao društvo i država - dotaknuli dno dna.

Boris Kovačev/CROPIX / HANZA MEDIA

Znali ste za napad na Zdravka Mamića u Hajdukovoj svečanoj loži, na bačeni Molotovljev koktel prema njemu pred splitskim sudom, ali niste računali da bi to moglo imati tako brutalni nastavak?

- Zdravko Mamić je najveća zvijezda hrvatskog nogometa, to su od njega napravili mediji. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bi se u Splitu željeli obračunati sa mnom na isti način. No, očito je to tako...

Ako će Ivo Bego, koji je napao Mamića, dobiti ulicu u Splitu, možda će i dečki, koji su vas napali, jednog dana dobiti svoj bulevar?

- Dečka, koji me udario šipkom u glavu i kojega smo zaustavili, pozivam s njegovom obitelji na subotnji ručak u Daruvar, bit će moj gost. Pozivam ga i nudim; dođi i upoznaj obitelj čovjeka kojega si namjeravao ubiti, ili ćeš radije odabrati da budeš heroj među svojim istomišljenicima, koji mrze suca Brunu Marića. Odluči, sine! Nije patetika, neka dođe i pogleda u oči trojicu mojih sinova.

Tomislav Krišto/CROPIX / HANZA MEDIA

Pištolj će biti sastavni dio “bešteka”?

- Ne, za njega mi ne treba pištolj.

I pištolj ima svoju povijest. Nije ga upotrijebio, ali...

- Da, nosim pištolj, ali ne zato što volim oružje, nosim ga zato što su su prijetili meni i mojoj djeci. Prijetili su mi i u Daruvaru, i pokazalo se da to nisu bile isprazne prijetnje. U noći, maskirani, u mraku. Pisali su po zidovima: ‘Bruno, pazi, metak’. Moram se osigurati. Bilo je puno prijetnji, morao sam promijeniti i telefonski broj...

Govorimo o licemjerju. Svi osuđuju napad, svi su se ispričali, ali imam dojam da mnogi navijaju za počinitelje?

- Većina Splićana osuđuje ovaj čin. Međutim, vlasnici medijskog prostora definitivno su sretni zbog ovoga što mi se dogodilo. Licemjerje je na vrhuncu i taj problem ne može riješiti nitko osim države. Ako ‘frajeri’ koji su to učinili izađu za pet dana iz pritvora i plate kaznu od pet tisuća kuna, to je otvoreni poziv - ajmo prebiti svakoga tko nam se ne sviđa. Ako ti se ne sviđa kako netko piše - dobit će batine, ako ti se ne sviđa kako je sastavljena reprezentacija - Čačiću, dobit ćeš batine, ako ti se ne sviđa suđenje - Mariću, dobit ćeš batine. Nema kraja. A najžalosnije je vidjeti ‘huligane’ u odijelima koji kažu - osuđujem ovaj zločin, a brada im se trese od zluradog osmijeha. Jer, nakon osude ide - ali. U ovoj priči nema ‘ali’, ali u ovoj priči znači pljesak počiniteljima.

Vjerujete li da će naći počinitelje? Kao što nisu našli ni autore kukastog križa...?

- Ovi koji su mene napali - ili su oni nacrtali kukasti križ na Poljudu, ili znaju tko ga je nacrtao. To su klinci ispranog mozga, spremni obračunati se sa svakim za koga misle da je kriv.

Je li svemu kriva vaša simpatija prema Dinamu?

- Moja navodna simpatija prema Dinamu se očitava u činjenici da sam jedan od najnepoželjnijih sudaca koji su arbitrirali na Dinamovim utakmicama, sa mnom nisu dobivali utakmice. Jedinica za negativnost u hrvatskom nogometu je Zdravko Mamić i tko želi isfabricirati tu priču, poveže te dvije stvari. Smiješno, jer griješio sam više na štetu ostalih klubova, oni šute, samo Hajduk galami. Logično, jer većina medijskih ‘misionara’ su hajdukovci koji su spremni posijati zlo među Hrvatima. Zar je logično da moji splitski prijatelji ne smiju spomenuti moje ime u društvu. A novinari, koji se inače ne bi tako smjeli ni zvati, trude se iz petnih žila dokazati da je Hajduk žrtva, a svi ostali klubovi su privilegirani, posebno Dinamo. A ja vam ozbiljno kažem, još nisam upoznao suca koji želi naštetiti Hajduku, a nisam ni ja. I danas, kada sjedim pred vama prebijen kao ulična mačka, ne mislim ništa ružno o Hajduku. Hajduk gledam kroz Tomislava Ivića, Stanka Poklepovića, Praliju, Tudora, Vlašića, to je Hajduk. Ali ovi koji su u stanju ubiti, jer ih je netko navodno oštetio za penal, oni nisu Hajduk, to su zločinci...

Jesu li vas nazvali Zdravko Mamić i Davor Šuker?

- Mamić me nije zvao, jer nema moj novi broj. Ne čujem se s Mamićem, a ne bio bilo ni dobro da si telefoniramo. Šuker mi je poslao poruku čim je saznao što mi se dogodilo, i to mi je bilo jako drago, ponudio je pomoć dok sam imao čvorugu na glavi. Njegova me poruka ohrabrila. Zvali su me iz Vlade, Sabora. ‘Zahvalan’ sam i ministru unutrašnjih poslova Vlahi Orepiću koji je na pitanje o pretučenom nogometnom sucu ‘prošao’ kroz novinare, bez odgovora. Huligani nisu samo na tribinama, ima ih i u svečanim ložama, i znam da je ministar Orepić sretan što je Bruno Marić dobio batine.

Jeste li pomislili ostaviti se suđenja?

- Ta dvojba uvijek postoji, moja karijera nakon finala kupa 2009. godine i zločinačkih optužbi iz Uefe postala je problem, teret. Na svakoj utakmici moja arbitraža je pod povećalom, zabrinut sam kako ću uopće funkcionirati, ponekad se pitam - kako nakon svega mentalno funkcionirati? S karakterne strane to nije problem, i u ovakvom stanju jedva čekam da se spustim na teren. Ne znam što bih dao da sudim u subotu...

I Hajduku?

- Bio bih mazohist i bahat kada bih rekao da želim suditi Hajduku. Ali, da me delegiraju na Poljud, bio bih na terenu u nedjelju u pet. Ne bih odbio. Ne bih bio sretan, ali odbio ne bih i bio bih najbolji na terenu.

Što kažete na Beusanov poučak; tko nije bježao kroz kukuruz ili skakao s trajekta, taj se ne bi trebao baviti suđenjem. Kakva je to logika?

- Mato Beusan je populist, on uvijek osluškuje bilo javnosti, čak i kada daje stručno mišljenje. On je simpatičan, medijski privlačan tip, od nekih novinara proglašen najvećim nogometnim autoritetom, a to sigurno nije. Ne slažem se s njegovim kvalifikacijama...

Jeste li bježali kroz kukuruz ili skakali s trajekta?

- Nikad...

Jeste li preboljeli slučaj Bokšić?

- Nisam i neću dok mi ne isplate milijun eura! Tek tada će bolovi nestati. Siguran sam da će sud u Strasbourgu presuditi u moju korist. Zar nije sramotno da se Uefu za ovakvu blamažu kazni sa 150.000 kuna, ako je tako onda je to definitivni sumrak sudstva. Nabacila se Uefa blatom ne samo na mene već i na hrvatski nogomet, hrvatsku državu, a svi su bili uglavnom ravnodušni. Sve je kontaminirano, nisu naštetili samo Bruni Mariću, već Hrvatskoj.

Smatrate li da su napadači bili inspirirani vašim sukobom s Ljubom Pavasovićem, bivšim važnim Hajdukovim čovjekom?

- Zar nije Ljubo Pavasović sve javno kazao kada je rekao da mu smetaju dva razloga; prvi je da ne voli da se takve stvari događaju u javnom prostoru, a drugi je - da će Bruno Marić ispasti žrtva. Vidi se da je promućuran čovjek, ali u njegovim očima se vidi i da mu je drago što sam dobio batine. I svaka njegova izjava daje krila onima koji su me izmlatili...