HRVAT U PAKLU PARAGVAJSKOG GULAGA 'Naša mi je ambasada poslala četkicu, pastu i tri broja Globusa...'

ASUNCION - “Evo, to je to. Nitko mi nije došao od 2011. godine, a i tada je samo jednom bila tajnica Nikolina Židek iz hrvatskog Veleposlanstva u Buenos Airesu, u Argentini, koje pokriva Paragvaj i Urugvaj. Ona više tamo ne radi, promijenila se postava. Kažem, bila je davno. Na saslušanju kao prevoditelj. Naredne četiri godine nitko mi se od naših nije javio, niti me posjetio. Posjetili su me samo novinari i fotoreporteri Zoran Marinović i Krešimir Raguž, ali od službenih predstavnika nitko. Nema ništa, dosada. Svaki dan isti. Kad evo, neki dan, dobijem iz spomenutog Veleposlanstva paketić. Otvorim, u njemu jedna četkica i pasta za zube, mali ručnik i tri stara broja tjednika Globus”.

Kaže mi to Domagoj Tobler i odmah šalje ‘fotku’ koju je snimio mobitelom. Podsjetimo, mladi Osječani Domagoj Tobler i Mirko Novaković uhićeni su u Paragvaju prije četiri godine kada su kao ‘mazge’ (naziv za one koje prenose drogu) u želucima pokušali iznijeti kokain iz zemlje. Otada su u paragvajskim zatvorima, s time da, u strahu za svoje obitelji, pravosuđu nisu otkrili tko ih je poslao po 1,2 kilograma čistog kokaina. Koncem prošle godine paragvajski drugostupanjski sud osudio ih je na 18 godina robije. Domagoj kaznu služi u u zloglasnom Nacionalnom zatvoru Tacumba, u glavnom gradu Paragvaja Asuncionu. Mirko je također u Asuncionu, ali kaznu služi u SENAD-u, Državnom uredu za suzbijanje kriminaliteta droga.

OSUĐENI ZA ŠVERC KOKAINA Mladići iz Osijeka dobili 18 godina zatvora u Paragvaju

“Meni je bolje nego Mirku, iako on tamo ima odličnu hranu, za razliku od situacije u ovom zatvoru. Bolje mi je jer radim u zatvorskoj kuhinji i idem u školu, a to je glavni preduvjet za uvjetnu slobodu kojoj se nadam. Znam da on ne ide na školovanje i to mu ne ide u prilog”, kaže Domagoj.

Otkako je uhićen, seljakali su ga; od 12. siječnja do početka veljače 2011. godine bio je s Mirkom u SENAD-u, onda su ga, kaže, prebacili u sadašnji zatvor, pa su ga u lipnju 2012. opet odveli u SENAD, a u ožujku 2013. natrag u zatvor. On i Mirko rijetko se čuju, kaže Domagoj.

“U ožujku planiram uložiti žalbu. Tražit ću poništenje kazne i minimalnu kaznu od 10 godina. Međutim, trenutno nemam odvjetnika. Imao sam odvjetnicu Soniu Mabel, ali raskinuo sam s njom jer ništa ne radi, samo novce traži. Mirko još uvijek radi s njom, koliko znam nije zadovoljan, ali on nema toliko mogućnosti komunicirati s vanjskim svijetom i ne zna puno. No, ne želim o njemu, naši slučajevi su odvojeni. Uglavnom, tražim novog odvjetnika, ali teško ga je naći. Ovdje je dosta lažova. Može li se odsluženje kazne prebaciti u Hrvatsku? Teško, nema sporazuma između dviju zemalja”, tumači Domagoj.

Kako mu izgleda dan?

Ustane i ode na ranu jutarnju misu u 5:30 sati. Nakon toga, u sedam ujutro je prozivka, zatim u 8:30 ide u teretanu u kojoj vježba do 10 sati. Onda si pripremi tradicionalni paragvajski terere čaj, to je napitak od mente koji se ondje pije svaki dan. Ispija ga, kaže, cijelo vrijeme dok sprema ručak zatvorenicima koji počinje u 12 sati. Iza ručka je kratki odmor, a onda u 15 sati ima školu - srednjoškolsku nastavu - koja traje do 17 sati. Potom do 20 sati igra košarku.

“Nije se lako naučiti na tu kolotečinu, ali moraš”, kaže Domagoj koji će u svibnju napuniti 26 godina. Prije godinu i par mjeseci oženio se domaćom djevojkom Pablinom s kojom danas ima jednogodišnjeg sina Emanuela Isaaca. Žive 50-ak kilometara od njegova zatvora i posjećuju ga.

“Volim sve u mojoj obitelji i sve prijatelje. S roditeljima u Hrvatskoj čujem se telefonom. Ne vjerujem da će me oni moći posjetiti...”, kaže.

“Naučio si španjolski?”

“Sí, cómo no, hablo muy bien”, nasmijao se.

Što očekuje od našeg Veleposlanstva u Buenos Airesu, zanima me.

“Gledajte, europske zemlje pomažu svojim državljanima u stranim zatvorima s 50 do 150 eura mjesečno. Ja to ne tražim, ali sramota da me nitko od naših predstavnika ne može posjetiti. Davno sam im dao adresu gospodina koji je zaposlen u zatvoru i zadužen je za dio u kojem je moja ćelija. I evo, sad sam dobio ovaj paketić. Bila je i nekakva poruka, no nju nisam dobio, ne znam što je pisalo. Čovjek mi je uručio ove stvarčice. Kažu iz Veleposlanstva da su i prošle godine nešto poslali, ali da su, navodno, zatvorski stražari to uzeli i podijelili između sebe. Ne znam što je istina, do mene ništa nije došlo. Sad ću te morati pozdraviti, idem u gym”, natipkao je Domagoj.

U Paragvaju se bližilo pola devet ujutro; zatvorskog rasporeda valja se držati.