ISPOVIJEST ŽENE KOJA JE PRONAŠLA MRTVU MAJKU I DIJETE 'Nitko mi nije ponudio stručnu pomoć niti me pitao kako sam'

Prije pet dana pronašla sam tijelo žene i djeteta. Danas mi nije dobro, lupa mi srce, plače mi se, tresem se...

Subota ujutro, izašla sam sa psima u šetnju. Pustila sam pse s uzice da se malo istrče. Pudl je otrčao do nebodera, među granje, i počeo lajati... Zazvala sam ga, jednom, drugi put, no on se nije htio maknuti s tog mjesta. Krenula sam prema njemu da ga zavežem, ljuta, misleći da je opet našao nešto fino za pojesti, no upitala sam se zašto laje i cvili. Prizor koji sam vidjela nikada neću zaboraviti. Žena leži pokrivena granama. Pomislim, možda spava, ali ne reagira na Garenovo lajanje. Spava li baš tako čvrsto? Zavežem psa, ali i dalje gledam u nju, diše li, što joj je. Priđem još bliže i vidim, žena s ranom na leđima, muhe lete oko nje, ispod glave joj roza dekica, ne, nije živa... Uzimam mobitel, zovem 112. Javi se netko, kažem, našla sam tijelo žene pokriveno granama, u Utrinama, kod škole, u parku. Glas mi kaže: Čekajte, spojit ću vas s policijom. Zvoni, jedan, dva, tri, četiri puta, nitko se ne javlja, kaj sad? Javi se netko: Recite. Ponovim: Našla sam ženu, djevojku, ne diše. Pita glas: Jeste li sigurni da je mrtva? Jesam, ima rupu u leđima... ne diše... Pitaju me tko sam, gdje sam... tu i tu, ponavljam i glas kaže: Ostanite gdje jeste i čekajte!

Tuđa nesreća

Nazivam prijateljicu: Vlasta, molim te, baci mi cigarete kroz prozor, našla sam leš, moram čekati policiju! Dolazim do njenog prozora, ona mi baca cigarete i pita: Kaj si našla? Žensku neku, ne diše... Moram tamo kraj nje, ne smijem se micati, rekla je policija.

Sada kad ovo pišem lupa mi srce ko ludo, mislim, Bože, ko robot sam bila, ne sjećam se gdje su bili psi dok sam palila cigaretu i vraćala se pod drvo, k tijelu... Odjednom spazim susjeda.

- Sused! - derem se - Molim te, stani. On stane i dok sam hodala prema njemu rekla sam mu: Pogledaj iza sebe, tamo ispod drveta. On se okrene i kaže: Joj, žena, jel mrtva, jel to dijete ili lutka? Dva policajca prilaze tijelu, primaju se za glavu i čujem: Pa to je i dijete! Dolaze do mene, pitam ih mogu li odvesti pse kući i uzeti osobnu. Kažu: Odite, ali se vratite. Susjed je otišao. Dolazim u stan, budim muža: Mladen, moram van, dovela sam pse, našla sam leš žene i djeteta. Ne sjećam se što je rekao... znam da sam žurila natrag. Pita me policajac ime, prezime, što ste tu radili, što ste vidjeli, jeste li dirali, je li pas dirao... Onda mi kaže: Pričekajte, krim policija će doći pa ćete i njima sve to ispričati...

Dolazi hitna. Skupljaju se susjedi, odjednom brdo ljudi oko mene: Suseda, kaj ste ih vi našli, suseda jel’ to ona ženska... Gledam u njih i kažem: Ne smijem vam ništa govoriti. Naravno, nije mi policija rekla da ne smijem govoriti. Nije mi se dalo, mrzim sve te likove koji se hrane tuđom nesrećom i inače ne volim radoznale susjede, no čujem, to je ta i ta, muž ju je varao, znali smo mi... Ne vjerujem što čujem, koma mi je, gade mi se.

Nepodnošljivi susjedi

Skupljaju se, sve ih je više... čekam krim policiju. Jedan dolazi, ponovo me pita: Kad ste ih našli, jeste li odmah zvali policiju, kako ste znali da su mrtve? Pita me gdje radim, kažem, u Jutarnjem. Pogledao me i znala sam da me htio pitati jesam li zvala nekoga. Kažem da nisam zvala nikoga od kolega, nisam tak luda... Pita me poznajem li ženu i dijete, jesam li što čula, znam li nekoga tko ih poznaje, odgovaram da ne znam... A susjedi dobacuju: Znamo mi, znam ih ja... Krim policajac mi kaže: OK, to je to, možete ići...

Odlazim kod frendice na kavu, doma kažem mužu i kćeri da je sve OK, da sam dobro, ponovo izvedem pse, ali ne kroz park, no vidim policiju, šator... i ne mogu vjerovati. Djeca se igraju, smiju se, vrište, roditelji sjede na klupama, desetak metara od plavog šatora u kojem su još, pretpostavljam, mama i kćer. Sljedeće čega se sjećam je da kuham. Dolaze mi druga kćer i zet na ručak, razgovaramo o tome. Sjećam se da sam nakon toga bila užasno živčana i da sam mužu i djeci rekla da idem leći. Popila sam Misar i legla, spavala. Kad sam se probudila, opet sam bila živčana, boljela me glava, ne sjećam se što sam radila, opet sam popila Misar i zaspala... Sljedeće jutro izlazim sa psima iza zgrade u park. Ponovo puštam psa s uzice, on je u trenu otrčao na ono mjesto, njušio... pomislila sam kako moram promijeniti rutu. I tada se događa ono što ne mogu shvatiti. Gotovo trčeći, prilazi mi susjeda i viče: Kaj vi ste ju našli, kak je to zgledalo? I krene lajati, pričati, srati... Ja hodam, a ona za mnom. Kažem joj: Pustite me, ne znam ništa. A ona i dalje: Znam ja njih, oni su bili alkoholičari... Priča, laje, ne mogu vjerovati, hoda za mnom.

I da ne duljim, već pet dana me zaustavljaju susjedi, to je prestrašno. Zašto se ljudi hrane tuđom nesrećom i čude kako to ja ne znam koga sam našla i sve detalje iz njihova života? Ja sam nekim prijateljima i kolegama na poslu rekla: Znaš, ja sam našla onu ženu i dijete. Očito sam imala potrebu pričati o tome. No sad mi nije dobro, gledam u svako grmlje, ispod svakog drveta, sanjam... Pokušavam sama sebi pomoći: radi, ne misli na to. Ali mislim, stalno... kako da prestanem?

Potpuno rastrojena

Kako da sada ne analiziram svaki detalj jer čini mi se da sada vidim detalje koje nisam vidjela tada. Razmišljam o tome kako mi nitko iz policije nije ponudio nikakvu pomoć, nije me pitao kako sam, nitko me nije kasnije nazvao da me pita kako sam. A ja sam danas svjesna da sam bila potpuno rastrojena, nesvjesna toga što radim, kamo idem...

Danas sam ljuta, jako ljuta, na policiju, sustav, na sve, jer jebe im se kako mi je... A meni nije dobro iako se jako trudim da ne mislim, izbjegavam susjede, ali ne mogu izaći iz lifta u vožnji, pobjeći od svih...