Kako se 20 godina skrivao leš ubijenog člana obitelji: ‘K**vo, dobila si kaj si zaslužila!‘

Skinula se i ušla u kadu. Tijelo se brzo prepuštalo toploj kupki. Bila joj je potrebna kao eliksir koji će joj vratiti energiju potrošenu na još jednu svađu sa sestrom.

“Kurvo, opet si zakockala novce! Ne bum ja delala, a ti trošila!” još ju je obuzimao unutarnji nemir kad se sjetila da je još jednom preko usana prevalila tu riječ koja je bila uobičajena u njihovu međusobnom razgovoru. Bila je to posljednja povezana misao. Kupaonska vrata su se otvorila. Uspjela je samo vidjeti držak sjekire. Prvi udarac u lijevu stranu glave ošamutio ju je, a krv je obilno potekla u kadu. Uslijedio je drugi, treći, četvrti... Gutala je krv, ali to je bila samo refleksna reakcija. Golo tijelo opustilo se.

“Kurvo, dobila si kaj si zaslužila!” rekla je to tjerajući unutarnji strah, grozničavo razmišljajući što bi s tijelom dok je brisala krvave pločice dok je krvavi vir iz kade praznio ostatke kupke. Gadila se sama sebi, gadila joj se krv, ali grozničavo je razmišljala što s tijelom. “Škrinja!” prošlo joj je u jednom trenutku kroz glavu i bila je svjesna da je mora odvući do nje prije nego se tijelo ukoči. Crne vreće, čarape, gumena rukavica, ljepilo. Zatvorila je škrinju koji su kupili prije nekoliko godina, naslagala stvari na poklopac. Kad je sve bilo očišćeno, otuširala se.

Ovo je, prema verziji tužiteljstva, mogući scenarij zločina koji je bio skrivan više od 20 godina. U nepravomoćnoj presudi stoji da je 45-godišnja Smiljana Srnec planski, smišljeno, ali bez jasnog motiva, bez očevidaca i svjedoka koji bi je izravno povezivali sa zločinom, skrivila smrt svoje sestre Jasmine Dominić.

Pravu istinu zna samo ona, koja tvrdi da sa zločinom nema ništa i da nikad ne bi naudila svojoj sestri. Sud joj nije vjerovao. Od neutvrđenog dana ljetne noći 2000. godine kad je Jasmina Dominić ubijena do ovog utorka prošlo je skoro punih 20 godina i gotovo je nemoguće rekonstruirati sve što je prava istina.

Svi su suglasni u jednom - pravu istinu o zločinu u Palovcu, o tijelu koje je gotovo 20 godina skrivano u zamrzivaču možda nikad nećemo doznati. Međutim, u hrvatskom “Twin Peaksu” osim tog neutvrđenog ljetnog dana ključno je još nekoliko datuma koji ne daju odgovore na enigmu zločina nego otvaraju nova pitanja.

Jedan je 16. kolovoza 2005. godine. Katarina Dominić u policijskoj postaji u Čakovcu prijavljuje nestanak kćeri Jasmine, za koju kaže da je svojeglava i da je nije vidjela od 2000. Katarina radi u Njemačkoj. Policajci je pitaju zašto prije nije prijavila nestanak kćeri. “Ona se javlja samo sestri Smiljani. Smiljana nam kaže da je u Francuskoj s dečkom. Mogla je nestati i u Dubrovniku gdje je otišla raditi na brod!” Niti mjesec dana kasnije u policiju u Čakovcu dolazi Martin Dominić. Nelagodno mu je. Policajci su već imali s njim posla zbog nasilja. Ali i on je tu zbog kćeri Jasmine koju ni on nije vidio pet godina.

- U kolovozu 2000. godine nazvala na mobitel dok sam bio na terenu i tražila me odobrenje za rad na brodu.

S obzirom na to da s Jasminom nikad nije bilo problema, a vjerovao sam joj i da joj na fakultetu ide dobro, pristao sam. Ponovno me nedugo nakon toga, u rujnu 2000. godine, zvala i molila me da joj odobrim odlazak u Francusku s dečkom kojeg je upoznala na moru. Isto kao prije, dopustio sam joj da ode. Nakon toga nismo se više čuli - kaže Martin inspektoru koji to zapisuje u rokovnik, a poslije piše bilješku.

- Hej, nestane ti pas, mačka, pa se pitaš gdje su. A ne vlastito dijete. Kaj to ne nije čudno - nebrojeno puta čuo sam to od mještana Palovca, svih onih koji su se pitali kako Katarina i Martin Dominić nisu pet godina ništa poduzimali i kako su vjerovali samo Smiljaninoj priči da se ona redovno čuje s Jasminom. Boris Kocijan, njihov rođak, sumnjao je. Sumnjao je i ujak Drago Sabol i angažirao vidovnjaka, ali kad mu je Martin preko bratića zaprijetio da će ga likvidirati, nastavio je gledati svoja posla. U sudnici mu se tresla brada dok je to prepričavao. Tko govori istinu, tko laže. Ne bi tu puno pomogao ni poligraf jer njega je Smiljana ionako izbjegla.

O tome je li kriva ili ne, konačnu će odluku reći viši sud. Ono što zauvijek ostaje i ostat će enigma je šutnja. Znakovita šutnja Katarine Srnec, Ivice Srneca, majke i supruga. Na stranu zakonske blagodati koja im jamči da ne moraju svjedočiti, ali to je ono što svakom tko je pratio hrvatski pravosudni slučaj desetljeća nije jasno.

Zašto Katarina Dominić, iako je kuharica, nikad nije otvorila škrinju i imala potrebu uzeti neku od vrećica s hranom. Zašto je jedino prostor ispod zamrzivača vrsni keramičar izostavio od postavljanja pločica u kući? To su neka od pitanja na koja u sudnici nismo dobili odgovor. Na vidjelo su izašle samo neke, ali ne i sve tajne zločina u jednoj po svemu hrvatskoj prosječnoj obitelji. Osim po tome što je njihov obiteljski dom 20 godina skrivao leš ubijenog člana kraj koje se sve te godine život odvijao posve normalno. I koji je iz svoje kolotečine počeo izmicati 15. veljače prošle godine kad je treća generacija krenula ostvarivati neki svoj plan.

Prvo je kći Katarina vidjela nešto neobično, poslala MMS svom nevjenčanom suprugu Davidu, sinu umirovljenog policajca. Dan kasnije, 16. veljače, kći i zet otvorili su zamrzivač. Ugledali su golo žensko tijelo. Tu je krenuo rasplet zločina skrivanog 20 godina. Za suca Tomislava Brđanovića to je Smiljani Srnec najteža okolnost krimena.

Smiljana Srnec nije prestajala plakati dok je slušala zašto je na kraju nepravomoćno osuđena. Smiljana se u međuvremenu sabrala. Ona se neće tek tako lako pomiriti s činjenicom da će naredno desetljeće provesti iza rešetaka u Varaždinu i Požegi. Grozi je misao da bi, ako bi morala odslužiti punu kaznu, njezine kćeri već bile djevojke. Moglo bi je tješiti da će ipak vrijeme učiniti svoje i malo tko će više znati da je to žena zbog koje je Palovec, malo selo u Međimurju, u veljači 2019. godine bilo planetarno poznato.