Marina ide u 6. razred, ne nosi Diesel i nema iPhone... zato je svaki dan cijeli razred zlostavlja

‘Mama ti je kurva, a tata alkoholičar.’ Tu rečenicu i hrpu drugih uvreda čujem gotovo svaki dan čim sjednem u školsku klupu. Ne mogu više. Svi me maltretiraju. Cijeli razred. Kad su završili školski praznici i kad sam se sjetila da ponovo moram u školu, doslovno mi je pozlilo. Mučno mi je i svako jutro povraćam... Ne znam što ću. Strah me što ću sve čuti dok prolazim pokraj svojih kolega. Sva ta vrijeđanja postala su mi nepodnošljiva. Sama sjedim u klupi ‘jer sam siromašna’. Vjerojatno ću ipak morati promijeniti školu jer se uopće ne mogu koncentrirati na učenje - kaže 12-godišnja Marina, čiji glas drhti dok nam govori o izolaciji i psihičkom maltretiranju kojem je svakodnevno izložena od svih 28 kolega i kolegica u 6. razredu jedne zagrebačke osnovne škole.

Istina je, kaže, da su i razrednica i školski pedagog već lani pokušali riješiti problem, ali to ide teško. Nakon roditeljskog sastanka obično se malo smire kad je riječ o vrijeđanju i omalovažavanju, no ubrzo sve postane isto. A kako je sve počelo?

- Glavni razlog je to što sam siromašna. Mi smo siromašni, a u mom razredu nema nikoga tko je siromašniji od mene. Zato nemam ni tenisice Nike ni Dieselove traperice. Obično nosim ono što preraste moja sestra. Nemam ni iPhone. Moj mobitel više ne radi nego radi. Tako star, naravno, nema nitko u razredu. ‘Nosiš dronjke, pogle kak si debela’, čujem svaki dan od kolegica iz razreda, a to je samo mali dio uvreda koje čujem na svoj račun. Nije mi baš jasno zašto je to što sam siromašna razlog da se sa mnom nitko ne želi družiti ili zašto me stalno vrijeđaju. Istina, moj je tata obični radnik, ne nosi odijelo i kravatu, zato su ga nakon što mi je došao u školu na informacije proglasili alkoholičarom - nastavlja Marina svoju tužnu priču o psihičkom maltretiranju.

Nije joj jasno ni zašto su joj mamu proglasili kurvom, osim što znaju da će je tako rasplakati. Zadirkivanje i podsmijeh jedini su način komuniciranja njezinih kolega koji se silno trude da budu što okrutniji i da je drže u potpunoj izolaciji. Kad više nije mogla izdržati maltretiranje, Marina je u jednom trenutku ipak zatražila pomoć razrednice. - Ne mogu reći da mi nitko ne želi pomoći, ali zasad je sve bez uspjeha. Trenutno idem psihologu i čini mi se da ću ipak promijeniti ne samo razred nego i školu jer i u drugim razredima znaju što mi rade pa nekako ne vjerujem da bih i kod njih bolje prošla - objašnjava Marina.

Mora se priznati da bi njezin školski dan teško podnijeli i odrasli. - Dok traje odmor, ja sjedim na svom mjestu u razredu. To je bolje nego da stojim sama na školskom hodniku s obzirom na to da mi se nitko ne želi približiti osim što u prolazu dobace: ‘Što je, što gledaš, oćeš i ti ovakav mobitel. Slikat ću te u tim dronjcima da se vidiš kak si lepa!’ Najgore mi je kad to rade pod satom. Profesorica me prozove da odgovaram, a oni se smijulje, krevelje mi se i kao slikaju mobitelom. Dok profesor ne gleda, gađaju me papirićima. Nedavno sam tako trebala pokazati profesorici domaću zadaću iz hrvatskog, ali nigdje mi nije bilo bilježnice. Sakrili su mi je u drugom razredu u ormar. Slučajno ju je nakon nekoliko dana našla jedna profesorica. Ne mogu se koncentrirati na odgovaranje jer oni stalno nešto izvode, došaptavaju se i prstom pokazuju na mene - vrlo vjerno opisuje sadizam svojih školskih kolega i atmosferu u svom razredu. Gotovo svako jutro prije škole povraća od pomisli koje su nove uvrede smislili za taj dan.

Tuku li te, pitamo. Ne, kaže Marina i dodaje kako joj se čini da bi joj ponekad bilo lakše da je udare nego da je vrijeđaju i stalno joj turaju pod nos da to sve čine samo zato što je siromašna i nema sve one pomodne novotarije koje njima njihovi roditelji mogu kupiti. Trenutno joj pomažu psiholozi, mama i razrednica.

- Ako promijenim školu, možda ću se moći upisati u razred u koji idu dvije moje prijateljice iz ulice pa će mi biti lakše jer ću imati s kim razgovarati - budi se malo optimizma u Marini.

Kaže kako je lani nekako izdržala, ali što vrijeme više prolazi, to joj je teže.

- Prije početka nove školske godine razmišljala sam da više uopće ne idem u školu jer mi je nepodnošljivo. Znam da je osnovna škola obavezna, ali ovako je nikad neću završiti. Njih 28 u razredu svaki dan smišlja nove psine kojima će me vrijeđati i maltretirati, a ja to sve teže podnosim - drhtavim je glasom Marina završila svoju tužnu priču.