NAĐEVA TOČKA BEZ POVRATKA 'Ubojica zbog ugroze ličnosti ne vidi drugi spas do totalne destrukcije, i sebe, i drugih...'

Šesterostruko ubojstvo u Zagrebu mnogi su skloni “objasniti” mogućom psihičkom bolešću počinitelja. Međutim, psihijatri upozoravaju da takve monstruozne zločine tek u malom broju čine stvarni psihički bolesnici; uglavnom je riječ o osobama s izraženim poremećajem osobnosti koje kreću u “osvetničke pohode”. Govori se da je povod za ovaj zločin bila ljubomora, što je nerijetko “pokretač” ubojstava kad se radi o obiteljskim odnosima.

- Često je uzrok nasilnog ponašanja, pogotovo tzv. osvetničkog, osjećaj osobne uvrede, ili, stručno rečeno, narcističke povrede. Frustracija koja nastaje u toj situaciji povezana je s osjećajima ljutnje, patnje ili duševne boli i srama. Takve osobe svako odbijanje shvaćaju kao ponižavanje, koje proizvodi intenzivne osjećaje. Sram - koji može biti svjestan, ali češće je nesvjestan, npr. uslijed odbijanja ili ponižavanja - jedan je od najintenzivnijih osjećaja, koji posljedično mogu​ pobuditi agresivno ponašanje - objašnjava doc. dr. Špiro Janović, pročelnik Zavoda za hitna stanja, krizna stanja i psihotraumatologiju KBC-a Zagreb.

Prag tolerancije

Naglašava da kada takva osoba percipira gubitak poštovanja ili povredu ponosa, ona može osjetiti jaku, očito i preplavljujuću frustraciju koja dovodi do agresivnog čina, odnosno u konačnici do nasilnog ponašanja.

- Svaka osoba ima svoju točku tolerancije i svoje individualne kapacitete za podnošenje životnih događanja i situacija. To podrazumijeva i “točku bez povratka” kad je osjećaj osobne psihološke ugroženosti toliko jak i preplavljujuć da pokreće slijed reakcija koje mogu biti destruktivne. U slučaju neke velike osobne povrede, stručno rečeno narcističke, osoba najčešće reagira destruktivno prema sebi i najbližim osobama, odnosno članovima uže obitelji - objašnjava doc. dr. Janović. Kaže da će se, primjerice, na ruganje, neposlušnost, nepravdu i slično zrela osoba ili našaliti na svoj račun ili povući iz takve situacije, odnosno pokušati je mirno riješiti.

“No, nezrela će osoba biti povrijeđena i reagirat će agresivno te će u velikim životnim krizama izabrati destruktivne reakcije”, kaže dr. Janović. Dodaje da je “emocionalna investicija” takvih osoba najveća upravo prema članovima obitelji, od kojih se onda očekuje i zadovoljenje nerealnih zahtjeva, pa su stoga - u slučaju krize ili razočaranja nekim događajem - najokrutnije “kazne” u smislu ubojstva ili zlostavljanja isto tako usmjerene upravo prema članovima obitelji. Tu su žrtve osobito često žene i djeca, koje se ubojstvom “kažnjava” za percipirano nepoštivanje većeg autoriteta, tj. supruga i oca, objašnjava doc. dr. Janović.

Na pitanje mogu li se takvi zločini spriječiti doc. dr. Janović kaže da, nažalost, ponekad ne mogu, ali zato je važna edukacija javnosti da bi se mogli prepoznati rani znakovi upozorenja, koji uvijek postoje, ali su često “diskretni”, odnosno okolini ostaju neprepoznati.

Kada se postavlja pitanje zašto počinitelji nakon takvih ubojstava često počine suicid, doc. dr Janović kaže da kod ubojice doživljaj napuštanja može biti vrlo intenzivan; on zbog odvajanja proživljava bol, ali i posramljenost.

- Tako snažna emocionalna preplavljenost može dovesti do reakcije destruktivnog bijesa s tragičnim posljedicama. Osjećaj osobne povrede odnosno ugroženosti svoje ličnosti može biti toliko snažan da ne preostaje drugi način spasa nego totalna destrukcija, i drugoga i sebe, kao, praktički, poništenje nepodnošljive situacije - zaključuje doc. dr. Janović.

- Nerijetko se takvi strašni zločini neutemeljeno povezuju sa psihičkim bolestima, ali samo 10 posto teških kaznenih djela počine psihički bolesnici; počinitelji su najčešće zdravi ljudi, ali s poremećenom osobnošću - kaže dr. Nadica Buzina iz Zavoda za forenzičku psihijatriju Psihijatrijske bolnice Vrapče. Dodaje da upravo te osobe mogu biti jako disfunkcionalne, osobito u nekim životnim trenucima, a u obiteljskom se okruženju može pojaviti i ljubomora, ali ona ne mora uvijek biti psihotična - odnosno imati najteži oblik - da bi netko reagirao nasilno.

Usmjeravanje krivnje

- Mnogi partneri ne vide svoj udio u nastaloj lošoj situaciji, pa svu krivnju nastoje usmjeriti na partnera. Nemaju uvid u svoj dio odgovornosti - objašnjava dr. Buzina.

- Sjećam se jednog slučaja žene koju je ubio muž. Bio je to čovjek koji je bio vrlo uspješan u svom poslu, no postao je alkoholičar i tu je puklo. U tim alkoholiziranim stanjima bio je jako agresivan. Kad bi otišla prijateljici, optuživao ju je da se nalazi s ljubavnikom, što je za alkoholičare vrlo izraženo jer zbog alkoholizma imaju problema sa seksualnim životom. To je nasilje trajalo, nekoliko je puta bio prekršajno prijavljen. Završio bi u pritvoru, ali čim bi izašao, sve bi krenulo po starom. Situacija je postajala sve lošija - opisuje dr. Buzina slučaj u kojem je vještačila ubojicu.

Strah od ubijenog

Naime, to je nasilje u konačnici dovelo do ubojstva supruge. Njezinu je majku pak bacio niz stepenice te se na kraju zatvorio u jednu prostoriju u stanu i ispalio nekoliko metaka u sebe. No preživio je uz veliku invalidnost te je nakon niza kirurških zahvata stigao i na vještačenje.

- Kad se situacija smiri, kod takvih se osoba javlja osjećaj krivnje za to što su napravile, pa kod njih postoji velik rizik od samoubojstva - objašnjava dr. Buzina. No dodaje da ima i onih koji zločin počine u psihotičnom stanju, a kod njih se pak nakon ubojstva javlja olakšanje “jer su nekog ili pak sebe spasili”. Takvi počinitelji prije ubojstva osjećaju silan strah od ubijenog.

Žene su puno rjeđe počinitelji ubojstava u obitelji. Prije nekoliko godina dr. Buzina vještačila je ženu koja je nakon godina zlostavljanja odlučila oduzeti život suprugu alkoholičaru. “Naprosto, akumuliralo se nezadovoljstvo i u jednom je trenutku došla kap koja je prelila čašu, proradio je mehanizam agresivnosti i to je bilo kobno”, kaže dr. Buzina. Objašnjava da su “sredstva počinjenja” zločina različita kod počinitelja koji nemaju i onih koji imaju neku psihičku bolest. Prvi će najčešće posegnuti za vatrenim oružjem, a psihički bolesnici za oštrim predmetima poput noža ili tupim poput palice. Ipak dr. Buzina zaključuje da nema dva ista zločina ni dva ista počinitelja, a na vještacima je da otkriju razlike.