BIZARAN SLUČAJ

NITKO NIJE NIŠTA POSUMNJAO Sedam godina bio je u bijegu u BiH. U tom razdoblju upisao se kao vlasnik 19 tvrtki u Zagrebu

 

Koliko je teško u Hrvatskoj registrirati ili pak likvidirati tvrtku? Mediji su ovih dana prepuni priča poduzetnika koji se žale na teror Porezne uprave i Državnoga inspektorata iako, kako njihovi vlasnici tvrde, žele poslovati transparentno. Međutim, postoje primjeri koji pokazuju da postoji kompletno siva zona u kojoj svaki državni nadzor izostaje.

Ilija Ageljić (51), za kojim je zbog malverzacija s tvrtkama od 2013. bilo raspisano nekoliko tjeralica, uključujući i onu Interpolovu, te Europski uhidbeni nalog, od sredine 2015. do početka 2018. godine, dok je bio u bijegu, preuzeo je, uz suglasnost njihovih prijašnjih vlasnika, ukupno 19 tvrtki širom Hrvatske, postajući im ili vlasnik ili direktor, ili u najvećem dijelu slučajeva oboje. U čitavoj priči, međutim, ništa nije napravljeno ilegalno.

Još je bizarnije što su se te tjeralice i nalozi raspisivali u zgradi zagrebačkoga Županijskoga suda, dok je doslovce u istoj zgradi (dijeli ih samo unutrašnje dvorište), u zgradi zagrebačkoga Trgovačkoga suda, Ageljić upisivan u sudski registar kao vlasnik svih ovih tvrtki. Nakon što ih je Ageljić preuzeo, te tvrtke su bile preregistrirane na fiktivnu Ageljićevu adresu u Velikoj Gorici, istu onu na kojoj ga policajci po nalozima kaznenih sudova za uhićenje godinama nisu uspjeli pronaći, budući da na njoj nije boravio još od 2013. godine, od kada je de facto bio u bijegu. Nedugo nakon što je Ageljić preuzeo sve ove tvrtke, one su bile likvidirane, odnosno pušteno je da odu u stečaj i likvidaciju jer stečajni upravitelji s novim vlasnikom nisu uspjeli stupiti u kontakt.

Dodatna bizarnost je da je, dok je jedan od odjela zagrebačkoga Županijskoga suda u jednome slučaju protiv Ageljića uspio doći do njegove adrese u BiH, drugi odjel toga istoga suda taj podatak nije imao, te se na kraju Ageljiću u tom drugom postupku sudilo u odsutnosti. Nije riječ o nikakvoj zavjeri, već se na ovome primjeru jasno može vidjeti koliko su baze podataka u sferama kaznenoga sudovanja te one u sferi poslovanja s tvrtkama i registriranja istih nepovezane te čime to može rezultirati - činjenicom da osoba koju Interpol traži zbog malverzacija s tvrtkama dok se nalazi u bijegu može preuzeti novih dvadesetak tvrtki. Zvuči jako bizarno, no ako se gleda svaki od segmenata pojedinačno, prema hrvatskim zakonima niti jedna od hrvatskih institucija nije napravila ništa nezakonito. Svaki od čimbenika radio je svoj posao - policija ga je tražila na adresi na kojoj ne živi, sudovi pak podatke policije nisu dužni provjeravati, javni bilježnici u Hrvatskoj i BiH su na osnovi dokumenata sastavljali punomoći, a Trgovački sud je na osnovi tih punomoći Ageljića upisao u registar kao vlasnika tvrtke.

Zloporaba položaja

Stisak hrvatskoga pravosuđa počeo je jačati oko Ageljića prije nekih desetak godina te su protiv njega pokrenuti kazneni postupci na nekoliko sudova diljem Hrvatske. Optužbe su uglavnom bile po istome obrascu - optuživalo ga se za razne vrste malverzacija i prijevara s tvrtkama, a već od ranije nekoliko hrvatskih sudova ga je bilo pravomoćno osudilo. Krivotvorenje, zlouporaba položaja i ovlasti, prijevara, zloporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju, prijevara u gospodarskom poslovanju... neke su od optužbi koje je hrvatsko tužiteljstvo stavljalo Ageljiću na teret na sudovima u Zagrebu, Varaždinu, Rijeci... Svi ovi postupci pred općinskim sudovima uglavnom su prošli medijski nepopraćeni, a Ageljićevo ime prvi put je izašlo u javnost prije nešto više od deset godina, kad je bio osumnjičen u sklopu postupka koje je Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru pokrenulo protiv desetak okrivljenika zbog optužbi da su iz svojih tvrtki izvukli višemilijunske iznose. Ageljića se tako teretilo da je 2007. iz svoje tvrtke Agro-Alfa izvukao 2,5 milijuna kuna. Protiv Ageljića je u lipnju 2017. pred zagrebačkim Županijskim sudom zbog ovih optužbi podignuta i optužnica, a već u sklopu istrage za navedeni predmet, dakle negdje 2013., tužiteljstvo je navelo se do Ageljića ne može doći, da su od strane policije obaviješteni da nema niti jednu važeću adresu u RH te da je za njime raspisano nekoliko tjeralica raznih sudova zbog odsluženja kazni zatvora.

Posljednja od tih presuda bila je ona s Općinskoga kaznenoga suda u Zagrebu, zbog prijevare nad jednom češkom tvrtkom iz 1999. Sutkinja Iva Gradiški Ageljića je osudila na godinu dana zatvora te je presuda nakon pravomoćnosti poslana na odjel sudaca izvršenja na zagrebačkom Županijskom sudu 2013. godine. Odjel sudaca izvršenja te godine za Ageljićem raspisuje i međunarodnu tjeralicu i Europski uhidbeni nalog, no čudnim spletom okolnosti i angažmanom jednoga suca izvršenja, jedino u tome predmetu, hrvatsko pravosuđe uspijeva ući Ageljiću u trag. Naime, procedura za raspisivanje tjeralica podrazumijeva da se iscrpe sve mogućnosti da se okrivljenik ipak može pronaći, pa su tako svi ti sudovi ponovno i ponovno slali policiju da obavlja terenske provjere na adresama na kojima je Ageljić bio ranije prijavljen. Nakon svih tih provjera, kojima je rekonstruirano ranije Ageljićevo prebivanje u RH, te nakon što su isključene dvije adrese koje je Ageljić imao u Zagrebu i Novskoj, policija je došla do zaključka da je posljednja poznata adresa na kojoj je Ageljić bio prijavljen ona u Velikoj Gorici, u Ulici Augusta Šenoe. Po nalozima nekoliko sudova, jer se terenske provjere obavljaju pojedinačno za svaki sudski predmet, policija je od 2013. do 2017. bila čest gost na toj adresi, uvijek s istim pitanjima: “Živi li tu Ilija Ageljić? Znate li možda gdje je? Kad ste ga zadnji puta tu vidjeli?”.

Policija je tako svaki put iznova utvrđivala da Ageljić ondje ne živi od 2013., da je ondje živio u iznajmljenom stanu i da ga od tada više nisu vidjeli. Na pitanja, pak, gdje bi se mogao nalaziti, različite policijske ophodnje su od različitih susjeda dobivale različite odgovore. “Nalazi se navodno u zatvoru u Bosni”, “Već dulje vrijeme navodno živi i radi u Americi”, “Navodno se vratio u BiH” i najčešće “Nemamo nikakvih saznanja o tome gdje bi mogao biti”.

Pravna pomoć

Međutim, u proljeće 2014. sudac izvršenja na zagrebačkome Županijskome sudu, kojemu je na izvršenje došla pravomoćna presuda zagrebačkoga Općinskoga kaznenoga suda protiv Ageljića za prijevare u Češkoj iz 1999. godine, uspijeva doznati da Ageljić živi na području Brčkoga u BiH. Kako je to sudac doznao? Vrlo jednostavno, imao je sreće jer je na terenskoj provjeri koju je tražio policija razgovarala sa susjedom koji im je rekao da Ageljić živi u BiH. Sudac izvršenja zatim je kontaktirao Interpol te je iz Sarajeva dobio potvrdu da Ageljić zaista živi u BiH, pa čak i njegovu adresu. Sudac izvršenja je zatim putem međunarodne pravne pomoći tražio od Ministarstva pravosuđa BiH da oni preuzmu izvršenje jednogodišnje kazne zatvora na koju je Ageljić bio osuđen te se pokrenula procedura u kojoj se Ageljić uredno odazivao nadležnome sudu u BiH. Već tada je za Ageljićem u Hrvatskoj raspisano nekoliko potraga i tjeralica s mjerom uhićenja.

Na osnovi zahtjeva za izvršenjem presude iz Hrvatske, Osnovni sud u Brčkome nakon održane rasprave na koju se uredno odazivao i Ageljić, 19. svibnja 2015. donosi odluku da se ne prihvaća izvršenje hrvatske kazne. Naime, Ageljić se na ročištu nije protivio priznavanju same kazne, međutim usprotivio se uvjetu hrvatskoga ministarstva pravosuđa da se izrečena jednogodišnja zatvorska kazna ne može zamijeniti novčanom kaznom, budući da takva mogućnost postoji u kaznenom zakonu BiH. Prevedeno, Ageljić je želio mogućnost otkupa kazne kako ne bi morao ići u zatvor, pa je čitava epizoda oko njegovog lociranja zapravo propala. Istodobno dok se odbjegli Ageljić u BiH uspješno borio protiv odlaska u zatvor po hrvatskoj presudi, koja je poslana iz Odjela sudaca izvršenja zagrebačkoga Županijskoga suda, potpuno neprimijećeno ostaje ono što se događalo na “drugoj strani” zgrade na Zrinjevcu, u registru zagrebačkoga Trgovačkoga suda.

Ageljić se, premda se nalazi u BiH, počinje upisivati kao vlasnik i direktor nekoliko hrvatskih tvrtki. Nepunih mjesec dana nakon objave nepravomoćne odluke Osnovnoga suda u Brčkome o neprihvaćanju hrvatske presude, 17. lipnja 2015. Ageljić postaje vlasnik i direktor tvrtke GLOBAL PHARMAKON j.d.o.o., dva tjedna kasnije isto će se dogoditi s tvrtkom Mladica d.o.o., a do kraja godine njegove će postati i ASPESA TEH i S.D. OFFERING. Početkom 2016. Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru će pred zagrebačkim Županijskim sudom podići prvu od optužnica za slučaj Agro-Alfa protiv Ageljića, a već tada će predložiti da se Ageljiću sudi u odsutnosti, s obzirom na to da su mu boravište i prebivalište nepoznati. Od 2016. do lipnja 2017. optužno vijeće zagrebačkoga Županijskoga suda će čak tri puta vraćati optužnicu protiv Ageljića na doradu. Bjelovarskome tužiteljstvu optužnica će iz četvrtog pokušaja biti potvrđena tek početkom 2018. godine. U 2016. godini Ageljić će “na sebe” preuzeti 4 nove tvrtke - Vibe produkciju, Zen Trgovinu, Josipa i Medipleks.

Sve ove tvrtke koje je Ageljić preuzeo ubrzo će same “odumrijeti”. Naime, nakon što im Fina utvrdi određeno dugovanje, nad njima će se otvoriti skraćeni stečajni postupci, stečajni upravitelj neće biti u mogućnosti stupiti u kontakt s predstavnikom tvrtke (Ageljićem) te će tvrtke biti poslane u likvidaciju. Do listopada 2018., kada će odluku o suđenju u odsutnosti Ageljiću potvrditi Vrhovni sud, Ageljić će usprkos tjeralicama preuzeti još niz tvrtki. Nakon potvrđivanja optužnice za izvlačenje 2,5 milijuna kuna, sada nadležna sutkinja I. stupnja zagrebačkoga Županijskoga suda, koja treba suditi Ageljiću, ne znajući da u spisu njezinog kolege od prije par godina već postoji Ageljićeva adresa u BiH, i sama ga pokušava pronaći šaljući nekoliko puta bezuspješno policiju na njegovu adresu u Velikoj Gorici. Međutim, policajci se ponovno vraćaju praznih ruku, no ovoga puta i bez informacija da se Ageljić najvjerojatnije nalazi u BiH, jer im susjedi između ostaloga govore kako bi se možda čak mogao nalaziti i u Americi, gdje navodno radi. Paralelno s trajanjem tih provjera, Ageljić će se te 2017. godine upisati na novih 10 tvrtki. Što je najzanimljivije, registrirat će ih na istoj fiktivnoj adresi u Velikoj Gorici, gdje ga policija istovremeno neuspješno traži. Doslovce iz tjedna u tjedan, a ponekad u tijeku istoga tjedna, sudski registar će se puniti Ageljićevim imenom. 15. ožujka postat će vlasnik Maloga Nike d.o.o., a samo pet dana kasnije Sarite-B.K. U travnju slijede Olujić usluge, a do kraja godine Strgar-plus, Epipharm-projekt, Fenster ABC, MA & AK Trade, Naljepnica, Positiv Business i na kraju Recibo usluge.

Potvrde bilježnika

Kako je to moguće, zapitali smo se kada smo povremeno gledajući sudski registar te 2017. svako malo vidjeli kako na istoj nepostojećoj adresi u Velikoj Gorici niču nove i nove tvrtke s Ageljićem na čelu. Posljednju od njih, Kolobar usluge d.o.o., Ageljić će preuzeti 30. siječnja 2018. godine. Dolazi li možda on kriomice na drugi ulaz zgrade koja za njime raspisuje tjeralice te se upisuje u tvrtke, pitali smo se. Na trgovačkom sudu smo, pak, uspjeli u nekima od spisa vidjeti da se u Hrvatskoj može postati vlasnik tvrtki i iz druge države, i s Interpolove tjeralice. Institut punomoći je divna stvar. Dotadašnji vlasnici tvrtki, naime, dolazili bi kod javnih bilježnika u Zagrebu noseći sa sobom Ageljićevu punomoć sastavljenu kod drugog javnog bilježnika iz BIH. U toj punomoći Ageljić je dao pristanak da se na njega prenesu udjeli u svakoj pojedinoj tvrtki. Tako bi dotadašnji vlasnik tvrtke zapravo sam sa sobom kod javnoga bilježnika u Zagrebu potpisao ugovor o prijenosu poslovnih udjela na Ageljića, čiji bi bio opunomoćenik. S takvom ispravom, nakon što bi platio javnobilježničku pristojbu, dotadašnji vlasnik tvrtke otišao bi na Trgovački sud te bi tamo upisao Ageljića u sudski registar kao novog vlasnika i direktora svoje dotadašnje tvrtke.

I da ne bude zabune, sve je ovo napravljeno potpuno po zakonu. Nakon niza neuspješnih pokušaja lociranja, izvanraspravno vijeće zagrebačkoga Županijskoga suda u srpnju 2018. donosi rješenje da se Ageljiću za izvlačenje 2,5 milijuna kuna sudi u odsutnosti, a u listopadu odluku potvrđuje Vrhovni sud te Ageljiću suđenje može početi. Sredinom veljače 2019. Ageljića u odsutnosti zagrebački Županijski sud osuđuje na 3 godine zatvora, a u listopadu presudu u cijelosti potvrđuje Vrhovni sud. Prema presudi, tada odbjegli Ageljić dužan je vratiti i izvučenih 2,5 milijuna kuna, a sve obavijesti mu kao nedostupnoj osobi sudovi dostavljaju putem oglasne ploče. Nakon što je Jutarnji list objavio ovu presudu, iz BiH je našu redakciju kontaktirao i sam Ageljić. U telefonskom razgovoru koji smo vodili, ne spominjući mu čudan fenomen preuzimanja tvrtki, rekao je da uopće nije bio upoznat s postupkom u Zagrebu te je spreman vratiti se u Hrvatsku i sve razjasniti. Da ne bi bilo zablude da je čovjek lagao, Ageljić je to nedavno i učinio.

Nakon otprilike 7 godina izbivanja,16. ožujka ove godine pojavio se na graničnom prijelazu Županja - Orašje te mu je prilikom ulaska u RH priopćeno da je uhićen po presudi zagrebačkoga Županijskoga suda. Odveden je u zatvor na izdržavanje trogodišnje kazne. No, tu priča, naravno, ne staje. Slučajno ili ne, Ageljić se u RH odlučio vratiti nakon što je krajem prošle godine nastupila zastara za onaj prvi slučaj, u kojemu je 2013. bio osuđen na godinu dana zatvora. A ova kazna od tri godine? Budući da mu je suđeno u odsutnosti, Ageljić ima pravo na obnovu postupka i, naravno, već je tu obnovu zatražio. No, dva tjedna nakon što se predao, za Ageljićem je zbog nečega Europski uhidbeni nalog raspisala Češka, tako da bi se, ako se u Hrvatskoj i izvuče od optužbi, mogao naći na optuženičkoj klupi u toj zemlji.

Velik predmet

Kakav je bio interes Ageljića da otkupi sve ove tvrtke, a da ih kasnije pusti u likvidaciju, možemo vrlo jasno nagađati. Međutim, koji je bio interes prijašnjih vlasnika da ih prodaju tada odbjeglom Ageljiću? Jesu li te tvrtke zapale možda u neke financijske probleme, teško je doznati. Jutarnji list pokušao je kontaktirati sve vlasnike tih tvrtki, no uspjeli smo ih dobiti samo nekoliko, a odgovori su u pravilu bili da se ili ne sjećaju ili ne žele razgovarati o tome kako je do prodaje ili predaje došlo. “Nisam više vlasnik, prodao sam je i to već ima dosta vremena. Ne poznajem tog čovjeka, davno je to bilo, ne znam, zapravo ne tako davno, ali prošlo je vremena”, rekao nam je bivši vlasnik Recibo usluga, koji je na kraju rekao da je imao zdravstvenih problema te se prodaje stvarno ne može prisjetiti. “Ne mogu ovako telefonom razgovarati. Još je i praznik. Kad dođete u Samobor, možemo razgovarati”, rekao nam je bivši vlasnik Maloga Nike. “Ne bih o tome. Ne znam što se događa s koronom, a kamoli s ljudima koje sam upoznala ili nisam upoznala prije nekoliko godina.”, rekla nam je u telefonskom razgovoru bivša vlasnica Naljepnice. “To je davno bilo, jedva se i sjećam. To je išlo preko knjigovođe, on je znao kome je to riješio, rekao nam je bivši vlasnik Fenstera ABC.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 16:23