UKRAJINSKI SPECIJALCI 'Bojimo se da ovdje ne dočekamo zimu, ona je opasnija i od ruskih plaćenika'

Na prvom checkpointu prema Slavjansku ljutita je gospođa prstom mahala prema ukrajinskim vojnicima.

Pokazivanje dokumenata, otvaranje prtljage, sva ta konfuzija koja je zaustavila rasklimanu Ladu na putu prema doma, približavanje prvoj crti i ruskim pobunjenicima s druge strane, dok iz suprotnog pravca stižu autobusi s izbjeglicama, sažeti su u toj bijesnoj gesti. Gospođa ne zna koga bi optužila za ovo stanje. Krivi su joj svi. Kad padne noć, čuje pucnjeve. Čuje ih i danju.

Teški napadi

“Naša vojska puca na nas”, zaustavlja nas čovjek koji je upravo došao iz Slavjanska, sada najopasnijega ukrajinskog grada u kojem traju borbe, uz Lugansk, gdje se ubijeni broje svakoga sata. Kaže da je 30 posto grada razrušeno, da ukrajinska vojska napada teškim oružjem i avionima. Ali, nebo je mirno, ne čuje se ništa, ne vide se nikakvi tragovi preleta. “Moji su roditelji ostali ondje, a ja sam otišao. Ne znam dokle će ljudi izdržati”, dodaje taj čovjek zabrinuto. A tko puca s druge strane? Ne odgovara, nego odlazi prema svom automobilu, sada u sigurnoj zoni. Ukrajinski rat, kojemu se ni nakon izbora novog predsjednika Petra Porošenka ne vidi kraj, razdvojio je obitelji. Dvoje staraca, otac i majka, nedaleko od prve crte, posvađali su se sa sinom, koji je potom otišao od kuće. On je bio za Ukrajinu, a oni za Rusiju. Sada su sami u svom trošnom stanu.

- Ali morate shvatiti. Mi ne mrzimo Ruse. Ako koga mrzimo, onda je to Putin - kažu ovdje ljudi. Ukrajinci nerado mrze. Gostoljubivi su, razgovorljivi. Čak ni njihovi specijalci ne pokazuju tipičnu vojničku krutost. Dok čekamo prijevoz iz baze prema gradu, jedan od njih donosi nam kavu. Oko grmlja su razbacane limenke, ostaci hrane, opušci.

Privid mira

Primili su nas u svoju bazu pošto smo im prethodno poslali dokumente, ali nisu ih ponovno pregledavali. Rekli smo im da smo bili na Krimu, jako ih zanima kako je ondje. Pitaju što ljudi misle, jesu li zadovoljni ili su već požalili što su se sjedinili s Rusima.

Na cesti su samo oni koji moraju biti na ukrajinskom ratnom istoku. U Izjumu, gradu od pedesetak tisuća stanovnika, koji je prvi na ukrajinskom slobodnom teritoriju od Slavjanska zapadno, tridesetak kilometara dalje, na granici regije Harkov i pobunjenog Donbasa, prividno je mirno. Ali, ranjenike dovoze u bolnicu, na brzinu ih obrade i šalju dalje, u 130 kilometara udaljeni Harkov, gdje je mirno. Dan prije ranjeno je sedmero ljudi. Neprekidno se puca - iz smjera Slavjanska gađa snajper, ali daleko je pa je to sve više nasumično.

Nakon prvog checkpointa koji prolazimo policajac Sergej, koji nas vodi do ukrajinske tajne baze, kaže nam da navučemo pancirku. I preko nje majicu ili jaknu, kako bismo izgledali normalnije u automobilu. Teško je tako odjeven izgledati normalno, a i vruće je. No, poslušali smo ga. Otkad je počela nova runda sukoba između ukrajinske vojske i separatista, poginulo je više od 300 ljudi. Ubijeni su i novinari koji su se nalazili na ovom području, a svatko tko ide do zone gdje su ukrajinski vojnici čini to na vlastitu odgovornost. “Mi vam ne možemo jamčiti sigurnost”, dodaje Sergej. Naravno, i to nam je jasno.

Ljudi s problemima

Jurimo autom prema bazi ukrajinskih specijalaca, posljednjoj na ovoj strani bojišnice, u kojoj je broj vojnika službena tajna, ali zato je tu najpoznatije lice ukrajinskog sukoba - glasnogovornik antiterorističke akcije Vladislav Seleznjev. Nakon dva checkpointa, nedaleko od sela u kojem se krave lijeno vuku po cesti, vojnici su ukopani na stražarskim mjestima, naoružani, većina s maskom na licu. Ljudi im donose hranu, poštu, neki dolaze ovamo samo da bi nešto pitali - poput jednog penzionera koji više ne zna kojim putem može sigurno doći - a onda će nam ispričati kako Hrvatsku cijeni jer je imala jak partizanski pokret, da mu je penzija oko 800 kuna, ali da se barem ne ubija od posla kao njegovi kolege. Kad su specijalci pomislili da sam mobitelom snimila obitelj koja im je donijela pakete hrane, rekli su mi da to ne objavim, da ih zaštitim, jer nikad se ne zna, ljudi bi mogli imati problema. Vojsci treba svega, ovdje su nekoliko tjedana, dvije su baze jedna pokraj druge, i promet je velik. Prašina se diže sa svakim vojnim kamionom koji prođe, tenkovi na kojima se viju velike ukrajinske zastave strahovito buče. To je jedini zvuk koji se čuje, osim sporadičnog mukanja krava.

- Što će biti? - gleda me začuđeno specijalac Vladislav kad ga pitam poštuje li ovdje itko primirje i prekid vatre koji je novi ukrajinski predsjednik Petro Porošenko predložio prije dva dana. “Ništa. Separatisti i dalje napadaju, pa nam nema druge nego da im odgovorimo na provokacije”, kaže Vladislav. Njegovi su ratnici oko njega, pozorno slušaju što govori. Ispituju nas o ratu u Hrvatskoj, o cijenama u nas… Mi im kažemo da je Hrvatska ponudila pomoć za obuku ukrajinskih specijalaca. “Nemamo nikakvu službenu informaciju”, kažu.

Sami će se ujediniti

Ukrajinska vojska, čiji tenkovi kreću prema Donbasu, najviše se pribojava zime, premda je još daleko do nje. Ali ako je dočekaju ovdje, kažu, bit će gadno. Zabrinjava ih i to što je ruskih plaćenika sve više. Koliko? Vladislav kaže da ih je, po njihovoj procjeni, na teritoriju Donbasa od 10 do 15 tisuća. I imaju iskustvo iz čečenskog i sirijskog rata. Ukrajina ima međunarodnu potporu, kaže Vladislav, ali je problem to što mnogo toga ovisi o Rusiji, a ona je moćna i svjesna svoje snage.

- Volio bih da sve ovo uskoro završi. No, mi smo spremni na sve. Naša je misija da oslobodimo ovo područje od terorista. Bio bih sretan da sutra stane i da možemo svi na odmor. Ali, to ne ovisi o nama - dodaje Vladislav.

- A što je s Krimom? Re-aneksija? - pitam.

- Jednoga dana, u ne tako dalekoj budućnosti, oni će sami ponuditi da opet budu dio Ukrajine. Jer, Krim je Ukrajina - kaže mi jedan specijalac. On je s ukrajinskog zapada. Čim se Krim pripojio Rusiji, on je otišao u borbu na ukrajinski istok.

I sanja dan kad će njegova zemlja opet biti cjelovita.

Dok razgovaramo o ukrajinskoj budućnosti, čujemo da je u ovu opasnu zonu, u posjet obrambenim snagama, stigao novi predsjednik države Petro Porošenko. To je njegov prvi dolazak na istok zemlje otkako su počeli sukobi. Nažalost, surova stvarnost bojišta zbog toga se ni na trenutak nije promijenila. Pucnjevi i dalje odjekuju nepreglednom ravnicom.