Vlasnici mjenjačnice i zaposlenik smaknuti hicem u glavu: Odrobijao sedam godina bez dokaza, sada će to dobro naplatiti

Pune 24 godine i dva mjeseca od trostrukog ubojstva u Kutini kada su ubijeni vlasnici mjenjačnice, supružnici Renato Serdarušić i Ingrid Šipek te njihov zaposlenik Goran Cvrtek, u obnovljenom suđenju na Županijskom sudu u Velikoj Gorici obranu je iznio Marko Grgić, dok se suoptuženom Neđi Ajdariću sudilo u odsutnosti. No, s obzirom na dosad ispitane svjedoke, tužiteljica je odlučila odustati od kaznenog progona protiv Ajdarića zbog nedostatka dokaza, dok je u odnosu na Grgića, koji je ostao zatečen činjenicom da je ostao sam na optuženičkoj klupi, promijenila činjenični opis.

Pa je tako, prema optužbi, Grgić u noći s 8. na 9. listopada zajedno sa nepoznatom osobom, u kući u Matoševoj ulici u Kutini u kojoj su Serdarušići i Cvrtak boravili, počinio trostruko ubojstvo iz koristoljublja. Znao je gdje, tvrdi tužiteljstvo, pokojni drže novac pa je iz Škorpiona cal 7.65 mm u Cvrtaka, koji je spavao na krevetu, ispalio dva hica u glavu. U glavu Renata Serdarušića i njegove partnerice Ingrid, također je ispalio po dva hica u glavu te potom, nakon svirepog zločina, sa sobom odnio iz njihove kuće 454.050 kuna.

Grgić je ostao kod ranije dana dva iskaza iz 2000. i 2006. godine pa su isti pročitani. Potvrdio je poznanstvo s pokojnim supružnicima navodeći da se družio s bratom ubijenog a potom je njihov odnos prerastao i u poslovni. Odlazio im je u kuću jer se, radeći kao kondukter HŽ-a, bavio švercom deviza pretačući kune u njemačke marke. Prisjetio i se vremena kad je Renato otvarao mjenjačnicu pa je molio da u njoj zaposli njegovu sestru, ali da je ona na kraju na Renatovu sugestiju otvorila vlastitu mjenjačnicu i zalagaonicu. Prisjećao se svojeg poslovanja, točnije trgovanja devizama zbog čega je često odlazio u BiH jer je tamo povoljnije mogao mijenjati devize u kune i potom ih u Hrvatskoj mijenjati za nove devize. Tako je ustvrdio i da je u inkriminirano vrijeme veći dio dana proveo u BiH i na putu nazad kući.

‘Renato mi je bio prijatelj‘

- Zarađivao sam u razlikama na kursu. Transakcije su bile isplative i time sam se bavio. A 6. listopada 1998. Renato me nazvao telefonom pa smo se dogovorili da ću još istu večer doći do njega u Kutinu. Dočekao me na vratima, Ingrid me ponudila sokom, a Cvrtak je bio u sobi iz koje uopće nije izlazio. Renato i ja smo sjedili za stolom, malo smo popričali, novčanu transakciju smo obavili u predsoblju gdje je bio stol te sam samo zakoračio u sobu gdje je Renato vadio novac. Otišao sam nakon toga i tad sam ih posljednji puta vidio. A 8. listopada 1998. s Vinkom Zlomislićem sam trebao ići u BiH, no on se predomislio i otkazao odlazak pa sam krenuo sam u Banja Luku. Otišao sam do čovjeka s kojim sam trebao doći sa Zlomislićem kako bi mu pomogli nabaviti diplomu, jer on je profesor i falilo mu je nešto za predavanje – ispričao je u svoju obranu Grgić, navodeći da se još sastao sa svojim bratićem nakon čega je otišao po ćevape gdje se našao s Nikom Poparićem, s kojim je trgovao devizama. Prespavao je u Banja Luci, obavio nekoliko stvari, zamijenio kune za marke te se do popodnevnih sati zadržao kod svoje tetke.

- Na putu iz BiH prema kući, zvao sam suprugu i saznao za Renatovu smrt te sam po povratku otišao njegovom bratu izraziti sućut. Odlučno poričem bilo kakvu umiješanost u ubojstvo. Renato mi je bio prijatelj kao i njegova cijela obitelj. Žao mi je zbog toga što im se desilo i teško mi je što netko može pomisliti da bih ja to počinio. A pištolj Škorpion nikada nisam posjedovao. Dok futrola za pištolj koja je kod mene pronađena kao i okviri, su iz 1991. godine i bili su u jednom vojnom kamionu iz kojeg sam ju uzeo kao suvenir. Što se tiče streljiva nađenog kod mene, bilo je više od 36 komada te potječu iz jednog sanduka iz barutane u Bjelovaru, dok su pištolji bili iz rata s područja Pakraca i spominjem ih jer se određeni dio municije nalazio u okvirima pištolja – pravdao se dalje Grgić. Na upit tužiteljstva koliko je ukupno ljudima bio dužan novca i koliko je 8. listopada 1998. godine ponio sa sobom novca u BiH kako bi trgovao, Grgić je rekao da je bio dužan oko 300.000 DEM-a te da je preko 140.000 maraka nosio sa sobom u Bosnu.

-Tih 300.000 DEM-a je novac koji su meni uglavnom dale druge osobe, rođaci i prijatelji i to na kamatu kako bih s njime mogao poslovati. Postoje i dugovanja prema meni, od nekih 200.000 DM. Inače, novac sam u kući držao na više mjesta od garaže, sobe pa do salona kuhinja gdje je bila i mjenjačnica. A tog 8. listopada u večernjim satima u Kutini nisam bio svojim autom, nego sam bio u prolazu prijepodne. Noć s 8. na 9. listopad 1998. nisam napuštao Banja Luku – zaključio je Grgić navodeći da je suoptuženog Ajdarića prvi puta upoznao naknadno, tek u zatvorskoj bolnici.

Odlasci u BiH

Na pitanja tužiteljstva je odbio odgovarati, dok je na upite predsjednice peteročlanog sudskog vijeća pojašnjavao da je u BiH znao odlaziti i po dva puta tjedno, ovisno o dogovorima.

- Rekli ste da vas je Renato zvao 6. listopada 1998. i da ste otišli k njemu odraditi transakciju. O kakvoj se transakciji radi točno? - zanimalo je sutkinju na što je Grgić odgovorio da je on pokojnom dao kune, a on njemu u zamjenu njemačke marke, otprilike nekih 110 tisuća. Potom mu je sutkinja rekla da je u svom iskazu Vinko Zlomislić naveo da se nije složio oko kupnje diplome u BiH jer je bila previsoka cijena pa da zato nije išao s njim, na što je Grgić pojasnio da nije shvatio odmah kad su se čuli telefonski, da je taj profesor odustao od kupnje diplome.

- Pa ne bih bez veze išao u BiH – ustvrdio je Grgić.

Zatim je sutkinja izdvojila i dio iskaza Grgićeve tete koja je navela da je kod nje 9.listopada bio do 15 sati, dopunivši se da je prema svemu u Bjelovar došao tek oko 23 sata.

- Što ste radili u međuvremenu? Poslije dnevnika tog dana zovete ljude – ukazala je sutkinja pa je Grgić ispričao da je tog dana negdje oko 18 ili 18.30 sati zamijenio novac, dobio je dvije kartonske cipele pune novca, nakon čega je otišao po ćevape i nazad za Bjelovar. Obično mu je za taj put trebalo između tri i četiri sata – odgovorio joj je Grgić tvrdeći da je u vrijeme ubojstva bio na putu a nikako u Kutini.

Ajdarić negirao krivnju i poznanstvo s Grgićem

Inače, Ajdarić je u svojoj obrani 2006., također, negirao krivnju, ali i poznanstvo s Grgićem kao i s ubijenim osobama. Grgića je upoznao tek u zatvorskoj bolnici gdje su završili zajedno u istoj sobi broj 206, a s njima su sobu dijelila još dvojica osumnjičenika među kojima je bio Stevo Štula, za kojeg su i Ajdarić i Grgić rekli da je lagao kako bi si olakšao položaj.

- Ne poznajem suoptuženog niti ubijene. U RH nisam ulazio sve do 2000. godine kad sam putovao za Njemačku. U listopadu 1998. nisam bio u Hrvatskoj, a u Kutini nisam bio nikada u životu. Ni s kim u zatvorskoj bolnici nisam imao konflikt, Grgić je postao dobar sa Štulom koji je psihopat i koji mi je svojim izjavama samo htio napakostiti – ustvrdio je odlučno Ajdarić.

Grgić i Ajdarić su, inače, bili osuđeni na 40 godina zatvora, a dok su bili na odsluženju te kazne, Europski sud za ljudska prava je 2011. odobrio Ajdariću obnovu postupka smatrajući krunskog svjedoka Stevu Štulu nepouzdanim svjedokom pa je nastavno na to Vrhovni sud i Grgiću dopustio obnovu postupka. Naime, dok je Grgić 2005. boravio u Zatvorskoj bolnici, s njim u sobi su bili Štula i Ajdarić, a nakon otpuštanja sa zatvorskog liječenja, Štula je preko upravitelja zatvora kontaktirao sisačko tužiteljstvo i policiju navodeći kako raspolaže saznanjima o počiniteljima trostrukog ubojstva u Kutini. Ishodio si je zatvorske povlastice jer je ‘otkrio‘ da su Grgić i Ajdarić vodili tajne razgovore došaptavajući se kako su ubili troje ljudi u Kutini, a Štula, inače oštećenog sluha, je to sve navodno čuo onako nagluh dok je s njima ležao u zatvorskoj bolnici.

Na prošlom ročištu saslušana je Marija Štula, bivša supruga sad već pokojnog krunskog svjedoka Štule. Pa je tako ispričala pojedinosti o svom dugogodišnjem braku potvrdivši da je Štula bio nagluha osoba te da ju je čak i pokušao ubiti, za što je i osuđen na sedam godina. Proglasila ga je lažljivcem koji je gledao vlastitu dobrobit i bio kadar učiniti sve.

Zbog Štulina iskaza, koji u konačnici očito za tužiteljstvo nije vjerodostojan, a radi kojeg je Ajdarić proveo sedam godina iza rešetaka, točnije sve do rješenja ESLJP-a o obnovi postupka, Ajdarić će imati pravo naplatiti uzaludno robijanje od države i to s kamatama. Brojka bi mogla premašiti i 100 tisuća eura.