ZLOČINI ‘PERE KONJA‘

Zarobljenike i civile slao kao živi štit, držao ih u svom zatvoru, jednog je sam osudio na 12 godina

Silovanje i pljačka Marije Tunde Benković i zatočenje njezina supruga Marka iz Orašja dio je inkriminacija protiv Pere Vincetića
Marko Benković i supruga Marija Tunde
 Vlado Kos/Cropix

Silovanje i pljačka Marije Tunde Benković te zatočenje i mučenje njezina supruga Marka Benkovića iz Orašja tek su vrh ledenog brijega iz opsežnog spisa o ratnim zločinima za koje Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka sumnjiči Peru Vincetića, bivšeg zapovjednika 5. bojne Vojne policije koja je bila u sastavu 106. brigade HVO-a.

Nakon bijega iz BiH u Hrvatsku Vincetić se koristi s još dva imena - Marco Vidović i Victor Demarco.

Improvizirani zatvori

Vincetića je, podsjetimo, prošli tjedan policija uhitila u Tovarniku pokraj Vukovara, u kojem posljednjih godina živi, nakon čega mu je određen istražni zatvor. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku protiv njega je pokrenulo istragu zbog sumnje da je kao zapovjednik Vojne policije za područje Orašja i Posavine, od svibnja 1992. do kraja lipnja 1993. u improvizirane zatvore - koje je sam otvarao po školama, atomskim skloništima, privatnim kućama i garažama - nezakonito zatočio oko 80 civila i ratnih zarobljenika.

Tukao ih i ozljeđivao, a dvadeset i troje ih je podleglo mučenju ili su ubijeni. Tereti ga se za izravno činjenje zločina, ali i po zapovjednoj odgovornosti jer podređene vojne policajce nije sprečavao da čine zločine, niti ih je za to kažnjavao, nego ih je na zločine poticao.

Vincetić je rođen u Donjoj Mahali pokraj Orašja, 80-ih je otišao u inozemstvo, a početkom rata se vratio u BiH. Kad se Tužiteljstvo BiH zainteresiralo za njegovu ratnu ulogu, pobjegao je u Hrvatsku u kojoj godinama živi.

Preživjeli svjedoci opisali su okrutnosti koje su u Vincetićevim improviziranim zatvorima trpjeli, a sažeci njihovih iskaza, koji se navode u rješenju Županijskog državnog odvjetništva Osijek o pokretanju istrage, potresno su štivo.

Osim zločina nad bračnim parom Tunde Benković (Maria je Mađarica, a Marko po nacionalnosti Hrvat), koji su do 1992. u Orašju vodili obiteljski restoran i ostali bez svega, zamalo i bez golog života, u rješenju za pokretanje istrage navodi se dugački niz drugih zločina nad civilima srpske, ali i bošnjačke i hrvatske nacionalnosti te ratnim zarobljenicima, pripadnicima Vojske RS-a.

Vincetić i njegovi vojni policajci su, prema rješenju o istrazi, civile privodili i mučili kako bi iznudili priznanje da surađuju sa Srbima, a ratne zarobljenike pripadnike vojske Republike Srpske, među kojima je bilo i Bošnjaka, kako bi priznali da su činili zločine.

Najveću skupinu civila, njih četrdesetak, Pero Vincetić i njegovi vojni policajci zatočili su nakon upada snaga HVO-a u srpsko selo Bukova Greda 9. svibnja 1992. godine. Civili su držani u osnovnoj školi Donja Mahala i srednjoškolskom centru u Orašju, koje je Vincetić pretvorio u improvizirane zatvore.

U nizu opisa njegovih sadističkih rituala "ispitivanja" zatočenih civila je ovaj: "Udario ga je staklenom flašom po sredini glave, a potom policijskom palicom u visini lijeve sljepoočnice, uslijed čega je ovome potekla krv, a nakon toga ga je šamarao po licu te mu s klamericom probio uši tako što mu je 3-4 spajalice stavio na oba uha, nakon čega je njegove ruke svezao produženim kabelom te ga nastavio udarati policijskom palicom po trbuhu i leđima te ga gurao i bacao na zid, pri čemu je civil (ime se navodi u istražnom spisu) pao na klupu te tako u ležećem položaju nastavio tući nogama u predjelu prsa i kralježnice".

Mučni opisi

Iz mučnog niza opisa premlaćivanja civila bejzbolskom palicom, šipkama i drvenim letvama, šutiranja vojničkim čizmama, probijanja ušiju klamericama, probijanja nadlanica odvijačima, izdvajamo i ovaj koji se, kako stoji u rješenju o istrazi, dogodio 16. kolovoza 1992. u improviziranom zatvoru u osnovnoj školi u Donjoj Mahali.

Zatočenog je civila, kako stoji u rješenju o istrazi, Pero Vincetić "natjerao da pjeva pjesmu o "Juri i Bobanu" te ga udario nogom u predjelu kralježnice, a kad se podigao i ponovo sjeo na stolicu, opet ga na isti način srušio te naredio da trči u krug oko stolice, a nakon toga prisilio da stavi lijevi dlan u bravarsku željeznu stegu koju je zategnuo, a desnu ruku mu podigao u zrak te ga palicom tukao po rebrima uslijed čega je ovaj izgubio svijest od bolova..."

U rješenju o istrazi se navodi i da je 4. svibnja 1992. Vincetić u Orašju nezakonito uhitio 15-ak civila koje je najprije držao u improviziranom zatvoru u atomskom skloništu, batinao, a potom prebacio u drugi zatvor u srednjoj školi u Orašju. Jednom od najteže mučenih civila iz te grupe rekao je da ga je osudio na 12 godina zatvora.

Nakon što je 6. listopada 1992. vojska RS-a zauzela Bosanski Brod, Vincetić i njegovi vojni policajci su nezakonito zatočene civile iz Bosanskog Broda prebacili u Slavonski Brod, a zatim u školu u Donjoj Mahali. Nakon "ispitivanja" i premlaćivanja Vincetić je zatočene podijelio po dobi i zdravstvenom stanju.

Potom je iz grupe "slabijih" izdvojio bolesne civile i pod izgovorom da ih vodi na liječenje, odvezao ih u nepoznatom smjeru te im se otad gubi svaki trag. Civile je, stoji u rješenju o pokretanju istrage, Vincetić slao kao živi štit na vatrenoj liniji i koristio ih za kopanje rovova, pri čemu su neki ranjeni, a neki su od fizičkog zlostavljanja umrli.

Pucanj iz "pumperice"

Posebno su okrutna, prema svjedočenjima koja se navode u zahtjevu za istragu, bila "ispitivanja" vojnih zarobljenika. Uz ostale, svjedoci opisuju i slučaj vojnog zatočenika čije je ime poznato istrazi: "Nakon što ga je vezao za radijator, tukao ga je rukama, nogama i drugim predmetima kao što su bejzbol palica, policijska palica i lanac po svim dijelovima tijela te ga nastavio zlostavljati sve vrijeme dok je ovaj bio zatočen, te ga je tako prilikom jednog zlostavljanja nožem porezao po leđima i nakon toga stavljao sol na otvorenu ranu i nožem mu probio dlan desne ruke".

U rješenju za istragu navodi se da je "drugom iz puške "pumperice" pucao u natkoljenicu, pritom govoreći drugim zatvorenicima da će se i njima to dogoditi ako ne priznaju da su činili zločine nad Hrvatima i Muslimanima te ga 28. prosinca 1992 pretukao bejzbol palicom nakon čega je ovaj uslijed zadobivenih ozljeda tijekom noći preminuo".

Sudjelovao u razbojstvu nad supružnicima kod kojih je ljetovao

Iskaze svjedoka i ostale dokaze protiv Pere Vincetića prikupilo je tužiteljstvo BiH i krajem 2018. predalo ih Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku.

Bračni par Tunde Benković je kaznenu prijavu protiv njega hrvatskom Državnom odvjetništvu podnio još 2007., a 2012. predmet je preuzelo Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku kao jedno od četiri županijska državna odvjetništva nadležna za istrage o ratnim zločinima.

U netom pokrenutoj istrazi protiv Vincetića Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku mora iznova ispitati sve svjedoke koje je tužiteljstvo BiH već ispitalo i provjeriti sve druge prikupljene dokaze.

Naime, u slučajevima poput ovoga, kad optuženi koji ima dvojno državljanstvo pobjegne iz BiH u Hrvatsku a Hrvatska preuzme kazneni progon protiv njega, DORH ne može bez provjere preuzeti iskaze svjedoka i dokaze koje je tužiteljstvo BiH već prikupilo, nego ih samo provjerava i prikuplja iznova. Proces će, dakle, potrajati.

Pero Vincetić već godinama u Hrvatskoj živi kao slobodan čovjek. Preciznije, slobodan od progona za ratne zločine. Općinski sud u Zadru ga je 2004. pravomoćno osudio na pet godina zatvora zbog klasičnog kriminala.

Osuđen je jer je zajedno s poznanikom vezao selotejpom, a zatim opljačkao bračni u Kožinama kod kojega je prije toga ljetovao. Odslužio je tri godine i 11 mjeseci jer mu je u prosincu 2007. povjerenstvo za pomilovanje Ministarstva pravosuđa odobrilo prijevremeni izlazak iz zatvora.

Vincetić je 2019. za emisiju "Potraga" Nove TV izjavio da je u rat u BiH došao iz Legije stranaca te je porekao sva djela i pritom je izvrijeđao bračni par Tunde Benković. (S. Lukić)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. studeni 2024 19:00