Da banke ne bi živjele međunarodno, a umirale nacionalno, Unija bi ih trebala sanirati i nadzirati izravno

Prvo su Grci glasali za kontinuitet, a zatim je Europsko vijeće donijelo niz odluka, najvećim dijelom očekivanih. I jedno i drugo je djelovalo ohrabrujuće. Zašto?

U Grčkoj je uglavnom prevladalo uvjerenje da bi glasanje za nove stranke moglo voditi izlasku iz Europske monetarne unije, uz neizvjesnost ostanka u Europskoj Uniji. To bi imalo značajne posljedice po stabilnost, čak i sigurnost, uz nepredvidljive privredne posljedice. Ma koliko Bruxelles nije popularan jer zahtijeva strogu štednju, grčko nepovjerenje u domaće političare je veće. Uz to, sjećanje na drahmu ne budi posebnu nostalgiju.

Klima u Njemačkoj

S eurom Grčka ima svjetski novac, a nije izvjesno da bi drahma, barem za neko vrijeme, uopće bila konvertibilna jer bi vjerojatno bilo potrebno uvesti niz svakakvih kontrola i restrikcija na novčane i kapitalne transakcije sa svijetom. Treba, uostalom, uzeti u obzir činjenicu da su grčka domaćinstva imala vrlo ograničenu mogućnost zaduživanja prije nego što je uveden euro.

U ovome bi trenutku svakako bilo bolje ako bi im se ti dugovi oprostili, ali to ne znači da bi bilo bolje da se vrate u stanje kada nije imalo smisla ulaziti u banke osim da bi se podigla gotovina i platili računi. Problem u Grčkoj je u tome što se sklonost zaduživanja države nije smanjila s porastom mogućnosti domaćinstava i korporacija da dođu do relativno jeftinih kredita. To, recimo, nije bio slučaj u Irskoj, Španjolskoj i najvećem broju tranzicijskih zemalja. To je specifično grčki problem, uz asistenciju Mađarske.

Tako da su izbori u Grčkoj shvaćeni kao glas povjerenja u euro i Europsku Uniju, što je svakako dočekano sa zadovoljstvom i olakšanjem ne samo u Bruxellesu, nego i u drugim europskim glavnim gradovima. Ma koliko da je cijeli taj grčki problem glavobolja, eventualno razdruživanje moglo bi prerasti u noćnu moru. Što, međutim, ne znači da je rješenje krize eura i EU samim time postalo lakše ili nadohvat ruke. Ipak, Europsko vijeće moglo se posvetiti tim rješenjima i na čas zaboraviti na Grčku.

Posljednji sastanak Europskog vijeća očekivao se s nadom da će usuglasiti mjere koje bi trebale potaknuti privredni rast. To i zbog toga što su očekivanja za ovu i vjerojatno sljedeću godinu dosta tmurna.

Čak je i u Njemačkoj značajno pogoršana poslovna klima i neki prethodni indikatori očekivanja ljudi iz privrede značajno su se pogoršali. Uz sve pohvale njemačkoj privredi i politici prilagođavanja na krizu, Međunarodni monetarni fond svejedno ne očekuje rast iznad 1 posto ove godine, a ne mnogo brži ni sljedeće. Prognoze za cijelu EU i za zonu eura značajno su gore. Tako da je svakome jasno da produljena recesija ili stagnacija nisu stanja u kojima je moguće rješavati nagomilane privredne i socijalne probleme. Stoga postoji suglasnost da je potrebno ubrzati rast i da je to prioritet ne samo u zemljama članicama, nego u EU u cjelini.

Europsko vijeće donijelo je neke mjere koje bi trebale potaknuti ulaganja, prije svega u zemljama gdje je recesija najdublja i gdje su socijalni problemi zaoštreni. No, kao što se znalo i prije sastanka Vijeća, novac kojim raspolaže Europska Unija ili čije trošenje može potaknuti nije velik. Riječ je o nešto manje od 150 milijardi eura, što iz nepotrošenih sredstava strukturnih fondova, što iz povećane kreditne aktivnosti Europske investicijske banke. Čak i kada bi se on sav odmah potrošio, to ne bi imalo veći trajan efekt. Jasno je da su potrebne godine da se realiziraju svi projekti koji će se tim novcem financirati.

Ključno pitanje

Vijeće se u stvari mnogo više bavilo bankarskom krizom, što je bez sumnje ono čime bi se i trebalo baviti. Zapravo, time se trebalo prvo baviti, dakle prije svega onoga čime se zapravo bavilo od izbijanja financijske krize. Problem je u tome što banke, kako je rekao ekonomist Charles Goodhart, “žive međunarodno, a umiru nacionalno”.

Budući da ima dosta bolesnih banaka jer je ipak riječ prije svega o financijskoj krizi, problem je u tome tko je nadležan da ih liječi?

S obzirom na to da su zemlje, a ne EU, nadležne za njih, a kako su, opet, budžeti pod pritiskom, često stoga što su preuzele značajne obaveze koje su proistekle iz financijske krize, ideja je da se novac pozajmi državama kako bi one uložile novac u banke, kojima se, opet, države obraćaju sa zahtjevima za kredite kako bi mogle financirati budžetske deficite.

To se pokazalo kao posebno loše u najnovijem slučaju saniranja španjolskih banaka. Prije toga je taj pristup stvorio vrlo velike probleme irskim vlastima, a slična je sudbina čekala i druge zemlje koje se spremaju tražiti pomoć kako bi dokapitalizirale ili sanirale svoje banke. Stvari bi stajale drukčije kada bi se novac EU koristio neposredno u saniranju banaka. Umjesto da španjolska država dokapitalizira ili provede potrebni postupak ozdravljenja ili čak nacionalizacije svoje banke ili banaka, to bi mogla činiti EU ili netko u ime eurozone.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista