Da biste se uključili u našu borbu, nije nužno da u potpunosti slijedite Marxa

Zaštitari Ministarstva kulture zovu me ovih dana: raspisali su natječaj i posao je dobila privatna firma pa će njih nekoliko dobiti otkaz. Što da naprave? Svako malo dobijem takav poziv, iznosi Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata.

Nedostaje solidarnosti

Borbeni sindikalist tumači zašto je važna solidarnost, zašto biste trebali ustati i pomoći i onda kad vas se to direktno ne tiče. “Dokle god svako gleda svoja posla, tiho se zatvara na tisuće radnih mjesta u ime takozvanih reformi, a oni preostali rade sve više za sve manje novca. Sindikati su slabi, a ako tvrtka ima pet ili deset zaposlenih, gazdi se čini da može raditi što god hoće. Ali ako mu pred vrata dođe nekoliko stotina demonstranata, nikome od njih nije svejedno”, tumačio je Iveković potencijale radničkog udruživanja na skupu Radničke fronte prošle subote. No radničke solidarnosti nema, i to nije tako samo u Hrvatskoj.

- Kad bismo išli na Banske dvore, krenulo bi nas 500. Kolona bi se polako osipavala pa bi nas na kraju ostalo stotinjak. Kasnije, kad bismo se spuštali u grad, iz svakog kafića izlijetao bi netko s pitanjem ‘ej, kako je prošlo?’. Dajte mi 15.000 ljudi poput tih stotinu i možemo srušiti bilo koju vladu! - uvjeren je Mario Iveković.

Treća sindikalna konferencija u organizaciji Radničke fronte perfektno je tempirana: sedam dana nakon povijesne pobjede Syrize u Grčkoj, koja je širom kontinenta posijala pitanje ljevičarskog revivala na valu krize koja je milijune ostavila bez posla i gurnula u siromaštvo. Na navedenoj adresi nema ničega. Strelica na isprintanom papiru pokazuje prema podrumu, gdje se daje tečaj salse. Par fotoreportera zaključuje da to ne može biti tu i penju se gore. Vraćaju se: ispod reklame za salsu drugi je papir s dnevnim redom sindikalne konferencije.

U sunčanu subotu u podrumu Obrtničkog doma u centru Zagreba okupilo se pedesetak ljudi: najuočljivija skupina su studenti, s Filozofskog ako sudimo po izgledu, potom novinari i fotoreporteri. Tu je nekoliko poznatijih sindikalista: Mijat Stanić i Zvonko Šegvić, sindikalci iz Tuzle, iz Srbije i Slovenije. Središnja ličnost, Mate Kapović, sjedi na kraju četvrtog reda, izoliran od drugih, kao slučajni namjernik. Nema tu crvenih zastava, nijedan plakat ni transparent. Goli zidovi. Par ljudi nosi crveni bedž Radničke fronte. Pozvani su borbeniji sindikati, iz Jadrankamena, Brodosplita, Dalmacijavina, sindikati iz Istre i Rijeke.

Bez lidera

Radnička fronta objavila je svoje postojanje uoči Nove godine. Sve je počelo 9. svibnja 2014. kad se 25 ljudi na sastanku u Zagrebu složilo da krenu u političko organiziranje na antikapitalističkoj osnovi. Tri mjeseca kasnije izabrali su ime. Radnička fronta trenutno je u fazi registracije, objašnjavaju Rade Dragojević, Marijana Bijelić i Dimitrije Birač. Urednik je htio razgovor s Matom Kapovićem, profesorom Filozofskog fakulteta koji je postao poznat kao jedan od pokretača studentske blokade 2009., no po pravilima Radničke fronte ne određuje novinar s kim će razgovarati, nego oni delegiraju sugovornike. “Želimo izbjeći zamku vezivanja uz jednog lidera, koji bi kao u ostalim strankama preuzeo sve konce”, objašnjava mladi ekonomist Dimitrije Birač. Dogovorili smo se u Kinu Europa u centru Zagreba, pa sjeli u prvi mirniji kafić.

Radi registracije morali su navesti osobe koje će ih predstavljati, i to su Zvjezdana Cikota, Rade Dragojević i Mate Kapović.

“Radnička fronta posljedica je gibanja na lijevoj aktivističkoj sceni u zadnjih sedam-osam godina, ali je prijelomnica bio trenutak kad su shvatili da nije dovoljna samo kritika kapitalizma, nego da se moraju odlučiti na političko djelovanje”, kaže Dimitrije. On i novinar Rade Dragojević bili su na tom inicijalnom sastanku 9. svibnja, Marijana se priključila kasnije. Bili su tu sindikalisti, ljudi iz studentskog pokreta, aktivisti iz Rijeke, Pule, Osijeka i Splita. Mjesto osnivanja je zgrada HEP-a u Vukovarskoj u Zagrebu, zato što je šef jednog od HEP-ovih sindikata od početka s njima.

Početna je ideja, kaže Dragojević, bila ta da u suradnji s borbenijim sindikatima krenu raditi među radništvom, studentima i nezaposlenima kako bi ih antagonizirali prema kapitalizmu. Jedini cilj svih drugih stranaka su izbori i ulazak u Sabor - ako ne prođu, onda se raspadaju. Mi nismo takvi, ističu: važnije im je neposredno djelovanje među radništvom radi osvješćivanja zajedničkog interesa. A tu su tek na početku.

Jedina ljevica?

- Ono što fali ovom društvu u zadnjih 20 godina jest političko organiziranje i političko djelovanje na antikapitalističkim osnovama - kaže Dimitrije Birač. Sebe smatraju ljevicom, a u Hrvatskoj ne vide ni jednu drugu lijevu stranku. “Svima je glavni problem kako pokrenuti investicije i dovesti strane investitore, radnička prava ih ne zanimaju”, ukazuje Marijana Bijelić.

Radnička fronta je dakle stranka u procesu registracije: skupili su sto potpisa, predali statut i program. Imate ga na internetu. Najkraće, krajnji cilj im je ukidanje kapitalizma, uspostava društvenog vlasništva i radničke kontrole nad industrijom, ukidanje sadašnjeg oblika stranačke demokracije vezane uz kapitalizam i uspostava sustava baziranog na neposrednom odlučivanju svih, od radnog mjesta, kvarta, grada pa na kraju do zemlje u cjelini.

Takav demokratski, antihijerarhijski i antiautoritativni sustav nastoje uspostaviti u svojoj organizaciji: nemaju predsjednika, nego uz osnovne ogranke (Zagreb, Split, Osijek, Rijeka, Karlovac), imaju radne grupe (podijeljene tematski: za sindikalna pitanja, za medije, za organizaciju prosvjeda, za teoriju, za interno obrazovanje, za suradnju s Europom...) te koordinacijski odbor. To je političko tijelo, trenutno sa sedam članova. U njemu su i Rade i Dimitrije. Nešto kao predsjedništvo stranke? “Ali mi ne odlučujemo samostalno. O svemu se konzultiramo sa cjelokupnim članstvom”, tvrde. Pa kako, ne mogu svaki tjedan imati skupštinu? Ne mogu, ali tu su blagodati interneta. Ne služe se samo Facebookom (7500 lajkova ima službena stranica Fronte, preko koje pozivaju na sastanke i dnevno reagiraju), nego intranetom, mailovima, Hangoutsom, što je program sličan Skypeu…Sve se dogovara sa svima, pa je tako proces usuglašavanja programa trajao - tri mjeseca.

Nisu ograničeni na onlajn komunikaciju. U svakom gradu se svakog tjedna održi jedan do dva sastanka: sastanak cjelokupne gradske organizacije, plus sastanci pojedinih radnih grupa. Ove nedjelje je inicijalni sastanak u Puli.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista