David Byrne: Vjerujem u bicikle, CD-e, stare vinile i Slow Food

Zapisi o gradovima diljem svijeta - njihovu uličnom životu, kulturi, umjetnosti pa i filozofiji, djelomice iz vizure biciklista, djelomice iz vizure glazbenika i umjetnika sklonog promišljanju urbanih predjela, ali i svog unutarnjeg svijeta - okupljeni u knjizi “Biciklistički dnevnici” koja će uskoro biti objavljena i na hrvatskom jeziku u izdanju Planetopije, povod su razgovoru s Davidom Byrneom.

Naravno, “Biciklistički dnevnici” nisu jedini “komad umjetnosti” na kojem je Byrne radio u posljednje vrijeme. Ovih je dana objavio konceptualni album “Here Lies Love” o životu nekoć najmoćnije žene Filipina Imelde Marcos, ostvaren zajedno s Fatboyem Slimom, koji bi trebao doživjeti uprizorenje i kao mjuzikl. Pretprošle godine objavio je i elektronski gospel, country i doo wop album “Everything That Happen Will Happen Today” s Brianom Enom koji je umjetnički dvojac uglavnom tržio putem internetskog downloadinga.

Usto, Byrne ima jednu od najinformativnijih web stranica, na kojoj možete besplatno čuti glazbu sa svih strana svijeta. Za magazin Wired prije dvije godine objavio je članak o šest modela glazbenog biznisa u rasponu od dealova kakve su potpisali Madonna i Robbie Williams, preko “grass-root” metoda koje najviše odgovaraju novim i neafirmiranim izvođačima, do poslovnih strategija za one glazbenike koji žele sve aspekte svoje karijere voditi samostalno.

Zašto uživate voziti se biciklom po gradu i zašto biste to preporučili i drugima?

- Biciklirati New Yorkom počeo sam iz praktičnih razloga - nauživam se zraka, a tako i brže stignem na odredište nego bilo kojim drugim prijevoznim sredstvom. Upravo sam iz ureda stigao biciklom kući, a ta je ruta uz rijeku Hudson predivna. Ne bicikliram iz zdravstvenih ili ekoloških razloga - iako su i oni korisni - nego zato što u tome uživam.

Koliko se New York promijenio od ranih 80-ih, kada ste počeli biciklirati?

- Uvelike se promijenio. Više je biciklističkih staza i, još važnije biciklista. Što nas je više, to se osjećamo sigurniji jer vozači automobila postaju svjesniji biciklista na cestama. Čak postoji i nekoliko staza posve zaštićenih od ostalog prometa, pa se i djeca mogu sigurno voziti njima.

Kako to da u knjigu ‘Biciklistički dnevnici’ niste uključili poglavlja o Kopenhagenu ili Amsterdamu, ako ništa drugo, onda kao primjere gradova naklonjenih biciklistima?

- ‘Biciklistički dnevnici’ nisu knjiga o biciklima ili isključivo o bicikliranju - to je više knjiga o tome što čini gradove funkcionalnima ili nefunkcionalnima. Kopenhagen i Amsterdam izrazito su biciklistički gradovi, ali čak ni Kopenhagen nije oduvijek bio takav. Ta se promjena događala postupno, a čak je i u tim gradovima bilo otpora biciklistima.

Živim u Novom Zagrebu, građenom 60-ih i 70-ih godina po korbizjeovskom načelu grada. Ne volim šetati njime jer se osjećam osamljeno i otuđeno, ali biciklirati širokim avenijama, parkovima i pristojnim biciklističkim stazama Novog Zagreba je ugodno i sigurno - mnogo ugodnije i sigurnije nego prometom zagušenim centrom Zagreba s nedostatkom biciklističkih staza. Dakle, zašto ne volite korbizjeovski tip grada?

- Prostrano projektirani gradovi s lakoćom inkorporiraju biciklističke staze, ali praznine u tako planiranim gradovima su mrtve zone u koje se ulični život umjetno usađuje. Zapamtite - Corbusier je mrzio ulicu! Želio ju je zatrti! I zamalo je uspio. U centru bi trebalo ograničiti kretanje automobila i ulice vratiti životu, pješacima i biciklistima. Vlasnici lokala u središtu grada brzo bi uvidjeli da im raste poslovanje i sigurno bi se složili s restrikcijama automobilskog prometa.

Ralph Hutter iz Kraftwerka jednom mi je rekao da je fasciniran bicikliranjem jer to ‘odražava savršenu harmoniju između čovjeka i stroja’ i jer ‘svaki čovjek treba svoj ritam, kako u bicikliranju, tako i u glazbi’. Kakvu vi glazbu preferirate dok biciklirate i postoji li i kod vas veza između bicikliranja i glazbe?

- Momci iz Kraftwerka doista su ozbiljni biciklisti. Na turneje nose trkaće bicikle i, koliko čujem, svakodnevno voze naporne biciklističke ture. Ja se vozim na običnom biciklu koji mi služi za cirkulaciju gradom. Kad sam u blizini automobila, ne slušam muziku, ali kad se vozim uz rijeku, najčešće slušam malo stariju pop-glazbu, nove izvođače čije sam albume nabavio i glazbu na kojoj radim.

Koji su gradovi najbolji za bicikliste i zašto?

- Ferrara, Kopenhagen i Berlin posve su prilagođeni biciklistima, ali iznenadilo me koliko mi je bilo ugodno biciklirati po Rimu ili Istanbulu kao prometno kaotičnim gradovima.

Kakva je ‘budućnost kretanja gradom’ kako je zamišlja David Byrne?

- Sve se više ljudi doseljava u gradove i ostaje u njima jer tu mogu ostvariti smislen život. To je velika promjena - desetljećima su ljudi napuštali gradove kada bi postali dovoljno uspješni da si to mogu priuštiti. Kako gradovi postaju sve popularniji, njihovi stanovnici žele više građanskog života, više uživanja u gradovima, što je velika promjena od razmišljanja kako su gradovi stvoreni samo za rad ili opijanje. Ta će promjena stavova dovesti i do promjena u načinu funkcioniranja gradova - za početak, nećemo više automatski sjedati u auto da bismo se kretali gradom.

Čitajući ‘Biciklističke dnevnike’, stekao sam dojam kako je bicikliranje samo okidač za vaša promišljanja i pisanje o umjetnosti, kolegama, prijateljima, filozofiji, urbanom planiranju, uličnom životu i vama osobno.

- Da, bicikliranje mi oslobađa misli i dopušta nesvjesnom, pa čak i zaboravljenom da izađe na površinu. To pomaže moju kreativnost.

Koliko se New York promijenio nakon napada 11. 9. i je li se u grad vratila atmosfera kakva je vladala prije tog napada?

- New York se manje-više brzo vratio onome što je bio prije 11. 9., ali ostatak Amerike nije. Ti su napadi potaknuli mržnju, paranoju, nacionalizam i dva rata kojima se ne nazire kraj... bilo je ružno i još uvijek jest. Velik dio Amerike popušio je sranja Busha i Cheneyja do te mjere da je povjerovao kako je rat u Iraku posljedica napada 11. rujna. Ti su ljudi potaknuli najniže instinkte u Americi i zlorabili ih.

Je li se Amerika nakon Obamina izbora za predsjednika ipak počela suštinski mijenjati?

- Da i ne. Postupno se vraćamo razumu, ali ne previše. Wall Street je bio nereguliran i ostao je nereguliran, a moćna Pharma zakočila je reformu zdravstva (tri dana nakon ovog intervjua zdravstvena reforma u Americi ipak je izglasana u Kongresu - op. a.).

Čini mi se da su vaši radovi - samostalni, s Brianom Enom i s Talking Headsima - izvršili presudan utjecaj na današnju bruklinsku glazbenu scenu. Koliko vam se ta scena sviđa i podsjeća li vas na CBGB scenu koja je u New Yorku sredinom 70-ih iznjedrila punk i novi val?

- Laskavo je čuti takvu ocjenu jer mi se sviđa niz izvođača s bruklinske scene, a s nekima sam i surađivao. Mislim da su ti izvođači odmaknuti od rock’n’roll mitologije. Cijene uzbudljivost rocka, ali ne privlači ih glamur samouništavanja ili ignoriranje poslovne strane glazbe. Oni žele opstati. Preporučuju mi prilično teške knjige za čitanje i mogu biti arty i pretenciozni dozlaboga, ali istovremeno se s jednakim poštovanjem pozivaju na razne mainstream izvođače. Smatraju da jedno ne isključuje drugo. Možda smo i mi činili nešto slično u Talking Headsima.

Ljute vas visoke cijene nekretnina na Manhattanu, ali nadate se da će zbog krize ipak pasti i da će se umjetnici vratiti na Manhattan. Jeste li razmišljali o preseljenju u Brooklyn koji se sa svim tim izvrsnim novim bendovima doima kao ugodno susjedstvo?

- Nedavno sam razgledavao neke stanove po Brooklynu, no kada sam shvatio koliko bi dnevno sastanaka i poslova morao održati ili odraditi na Manhattanu i zbog toga stalno putovati iz Brooklyna, odlučio sam ostati tu. Tko zna, možda se i to promijeni. Još uvijek priželjkujem scenarij u kojem će luksuzni apartmani po neboderima od stakla i čelika postati cjenovno prihvatljivi za umjetnike i glazbenike, odnosno da će vlasnici tih nekretnina početi cijenama privlačiti takve ljude kako bi udahnuli malo života u Manhattan.

Volite glazbu s raznih strana svijeta, pa zašto onda ne volite pojam world music? Zašto je egzotika glavni mamac world music publike? Kakva vas glazba u posljednje vrijeme privlači?

- Na neki ste način sami odgovorili na postavljeno pitanje. Ponekad je nešto strano samo prolazna forma egzotike, pogotovo ovdje, ali i to se mijenja. Prije desetak godina na spomen Caetana Velosa prijatelji i drugi glazbenici samo bi me blijedo gledali - danas je cijela bruklinska scena poklonik Caetana. Neke indie-rock web stranice danas prate i afričku glazbu, što je donedavno bilo nezamislivo jer su i indie-rock poklonici godinama bili konzervativni. Stvari se mijenjaju, ali sporo, a na mojoj web stranici postoji streaming radio i arhiva glazbe koja se na njemu vrtjela i iz toga se najbolje može shvatiti moj glazbeni ukus.

Kakva je budućnost glazbene industrije i koji bi model od šest ili sedam o kojima ste pisali u magazinu Wired novi izvođači, pogotovo ako djeluju na malom tržištu i jeziku poput hrvatskog, trebali slijediti?

- Nedavno sam čuo bugarski indie-rock bend Nasekomix - slučajno - kako u filmu ‘Eastern Plays’ svira u jednom baru pa sam ih uvrstio u svoju radijsku play listu. Nije da od toga imaju neki profit, ali eto kako slučajnost može dovesti do predstavljanja nečije glazbe. Sigurno se takvo nešto događa i s hrvatskim glazbenicima.

Koliko bi trebao koštati donwload jedne pjesme ili jednog albuma? Vjerujete li u prodaju pjesama i albuma putem pojedinačnog downloadinga ili u sistem pretplate na glazbeni streaming poput Spotifya ili downloadinga po načelu ‘skini koliko želiš’ za fiksnu mjesečnu pretplatu, kako to zamišlja Virgin Media?

- Ne vjerujem da je pretplata poštena, iako danas s kompjutorima i internetom to izgleda lako. Pjesme i albume kupujem u pojedinačnom dowloadingu, ali još uvijek i na CD-u. Idem i na mnogo koncerata, no ja baš i nisam prosječni slušatelj glazbe.

Nije me briga za CD kao nosač zvuka, ali jesmo li s nestajanjem CD-a osuđeni na prevlast Top 40 singlova i propast albuma kao umjetničke forme?

- Slažem se. CD-i su - ističem prošlo vrijeme - bili ružni, ali još uvijek ih kupujem jer se bojim da će mi kompjutor skrahirati i da ću izgubiti svu silu glazbe, što mi se već jednom i dogodilo. Samo mali postotak albuma može se smatrati umjetničkom formom per se, odnosno oživotvorenjem ideje o kolekciji povezanih pjesama koje bi trebalo sačuvati u tom obliku. U travnju izlazi jedan moj takav konceptualni album, ali to ne znači da žalujem za CD-om, pa čak ni za vinilnim LP-jem kao nosačem zvuka.

Zašto ste skloni Imeldi Marcos - toliko da ste s Fatboyem Slimom o njoj snimili album ‘Here Lies Love’? Ljudi najčešće o Imeldi razmišljaju kao o ženi koja je više marila za basnoslovno skupu kolekciju cipela nego za Filipince?

- Da, mnogo toga je istinito, ali zanimalo me što je jednu tako snažnu osobu nagnalo da zlorabi svoju moć. Može li se to dogoditi bilo kome od nas kad bismo imali takvu moć? Zapravo, mislim da bi mnogi brzo potonuli nisko, samo da nam se pruži prilika da vladamo ljudima i zemljom.

Dobar ste prijatelj sa Zlatkom Pejićem, hrvatskim autoritetom za makrobiotiku, a on je i izdavač vaše knjige ‘Biciklistički dnevnici’. Kakvu hranu preferirate?

- Nisam makrobiotičar, ali jako poštujem Zlatkov napor da izazove promjene načinom prehrane i zdravim životom. Nešto od onoga što govori doista je inspirativno - ne samo o hrani nego i o tome koliko uzrokujemo promjene u nama samima i kako te promjene utječu na druge, što vodi u novi ciklus promjena. Veliki sam poklonik locavore pokreta koji preferira konzumiranje lokalnih namirnica, kao i slow food pokreta začetog u Italiji koji je preporodio seoska gospodarstva, pa čak i velike trgovine u kojima se sve lakše nalazi zdrava, lokalno proizvedena hrana. To je donedavno u Americi bilo jako teško, pretpostavljam da je u Hrvatskoj lakše.

Ima li šanse da u Zagrebu predstavite ‘Biciklističke dnevnike’, postavite izložbu svojih radova i odsvirate koncert?

- Rado, ali moj proljetni raspored već je natrpan.