DAVOR BUTKOVIĆ: U javnom prostoru provodi se akcija spašavanja Ive Sanadera

Postavljala su se pitanja o tome kako je i koliko Granić dobio od Hypo banke, pri čemu se zaboravljala jedna presudna i sasvim banalna činjenica: Mate Granić, koliko god da je zaradio od Hypo banke, taj je novac zaradio u vrijeme kada više nije obavljao nikakve državne poslove (dok je Ivo Sanader, kako znamo, optužen za primanje provizije u vrijeme dok jest obavljao dužnost zamjenika ministra vanjskih poslova).

Takva buka u kanalu mora da je razveselila Sanaderove branitelje, čiji je, sada je sasvim očigledno, jedan od središnjih planova akcije da diskreditiraju svjedoke protiv bivšeg premijera, budući da, barem zasad, ne raspolažu osobito jakim argumentima u korist svog branjenika.

Pa je tako gospodin Prodanović upozoravao na vremensku nekonzistentnost u Granićevu iskazu protiv Sanadera; odvjetnički se tim također zgražavao što Granić nije znao da je Jörg Haider bio koruški poglavar u vrijeme prvog Sanaderova poglavlja u aferi Hypo. Problem je, međutim, što je tom primjedbom protiv Granića, obrana pomalo diskreditirala samu sebe, jer je od 1991. pa sve do 1999. godine dužnost koruškog poglavara obnašao Christof Zernatto, dok se Haider pretežno bavio nacionalnom politikom.

Kampanja protiv Bajića

Ova mala epizoda o koruškim landeshauptmannima važna je prije svega zato što povrđuje da će Sanaderova obrana, dakle, iskoristiti svaki povod, i svaku informaciju, pa i pogrešnu, da bi narušila vjerodostojnost svjedoka. To je, ponovimo, jedan element njene glavne strategije.

Drugi je element strategije Sanaderovih odvjetnika da pokušaju diskreditirati Državno odvjetništvo.

Čedo Prodanović bezbroj je put javno prosvjedovao zbog toga što iz DORH-a cure informacije.

Optužujući Državno odvjetništvo za curenje informacija, gospodin Prodanović već mjesecima želi uvjeriti javnost da DORH skupa s medijima osuđuje Sanadera prije završetak bilo kojeg suđenja.

Ali, činjenica je da pojedine “tajne” informacije o Sanaderovu suđenju, koje su u međuvremenu objavljene u javnosti, poput famoznog videa, Sanaderu ni po čemu ne štete (niti mu osobito koriste).

Njihova je jedina uloga da izazivaju stanoviti kaos, i da posluže kao platforma za još jedan pritisak na DORH.

Uistinu, što bi DORH i USKOK imali od dvanaestominutnog videa postavljenog na YouTube?

Apsolutno ništa.

Ali, zato svi oni koji pokušavaju sabotirati slučaj protiv Ive Sanadera, sada ponovno mogu prosvjedovati kako je, eto, nedopustivo da državni odvjetnik ne može nadzirati “državne” tajne za koje je odgovoran.

Problem je, međutim, u tome što Državno odvjetništvo nije jedino koje raspolaže “državnim” tajnama iz slučaja Sanader.

S tim su podacima upoznati deseci “službenih” osoba, uključujući i Sanaderov odvjetnički tim: pa zašto onda Sanaderovi odvjetnici ne bi objavljivali pojedine dokumente iz spisa bivšeg premijera, ako smatraju da to koristi nekim njihovim ciljevima.

Sanaderovi odvjetnici nisu, naravno, jedini u hrvatskoj, a sada već i u međunarodnoj javnosti, koji pokušavaju javno uništiti slučajeve, ili neke elemente slučajeva protiv bivšeg predsjednika Vlade.

Primjerice, mađarski su mediji ovih dana izvijestili kako iza famoznih deset milijuna eura, koje je prema tvrdnjama tužiteljstva MOL bio uplatio Ivi Sanaderu, zapravo stoji ruski Gazprom, dok mađarska naftna kompanija nema ništa s tim novcem.

Takve medijske akcije valjda spadaju u tipičan primjer javne obrane nacionalnih interesa u zemljama sa sumnjivo demokratskim vladama, poput aktualne mađarske.

Zanimljivo je, usput govoreći, da se o “otkriću” mađarskih medija o Gazpromu, u zagrebačkim političkim kuloarima pričalo nekoliko dana prije objavljivanja te informacije.

Drugo, dio hrvatskih medija već tjednima vodi kampanju protiv Mladena Bajića, što, naravno, veseli Sanaderovu obranu.

Treće, čak i sam Sanader u ponekim medijima postaje bar donekle good guy (pa se tako na velikom prostoru citira ocjena novinara Spiegela kako, eto, Sanader na suđenju izgleda kao “gospodin među seljacima”).

O pokušaju uništavanja vjerodostojnosti svjedoka i argumenata optužbe da i ne govorimo: to se ne odnosi samo na opisani slučaj Mate Granića.

Posao odvjetničkog tima

Posao Sanaderovih odvjetnika jest da pod svaku cijenu pomognu svom klijentu.

Stoga je svaki njihov potez, koliko se god činio nepoštenim, dubinski legitiman.

Ali, zanimljivo je da im se u tom poslu ovoga puta pridružila ista ona mala medijska koalicija (isti mediji, isti autori) koja je, eto do prije samo desetak dana pokušavala uvjeriti javnost da će Nino Pavić, vlasnik ovih novina, završiti u zatvoru.

Kako se to, naravno, nije dogodilo (jer Pavić nije kriv), najavljivači njegova uhićenja odlučili su linčovati Državno odvjetništvo, pa makar usput pomogli dojučer omraženom Sanaderu.

Ovo je političko objašnjenje stvaranja koalicije za rušenje slučajeva protiv Ive Sanadera, kojoj se još po potrebi pridružuju i razne druge grupe vezane uz Sanaderove ilegalne poslove.

Postoji, doduše, i informacija, koju zasad ne možemo potvrditi, da su poneki (nipošto svi) od sadašnjih Sanaderovih pomagača svojedobno primali novac iz njegovih crnih fondova.

No, kada se stiša vatromet oko Mladena Bajića i Mate Granića, oko MOL-a, Gazproma i geografsko-državnog porijekla deset milijuna eura, što, zapravo, ostaje?

Ostaju tvrde činjenice.

A tu Ivo Sanader ne stoji dobro.

Činjenica je da je Sanader vodio posao oko Hypova kredita za hrvatska veleposlanstva, i da je već tijekom devedesetih imao toliko dobre veze u Hypu da je Graniću uspio srediti kredit za izgradnju kuće.

Estradna pirotehnika

Činjenica je da Ivo Sanader jest poznavao famoznog Eugena Laksu, na čiji je račun uplaćena provizija za Hypo (kao što se zna da Laksa nije za sebe uzeo taj novac).

Činjenica je da postoje drugi svjedoci, koji posjeduju informacije o slučaju primanja provizije: u redu, obrana će pokušati uništiti njihovu vjerodostojnost pozivajući se na njihove biografije.

Međutim, to i nije osobiti argument. Poznato je kako su strašno izgledale biografije svjedoka pokajnika protiv newyorških mafijaških obitelji, što, ipak, nije spriječilo dugogodišnje zatvorske kazne za šefove tih obitelji, temeljene i na iskazima pokajnika, uglavnom masovnih ubojica.

Činjenica je da je na račune Roberta Ježića nesporno uplaćeno deset milijuna eura, da su te isplate koincidirale s povećanjem MOL-ova udjela u INA-i, te da DORH raspolaže s puno podataka o sastancima Ive Sanadera, Roberta Ježića i Zoltana Hernadija.

Kada se, dakle, otpuhne pomalo estradna, a pomalo politička pirotehnika sa slučaja Sanader, teško je povjerovati da njegovi odvjetnici imaju previše razloga za zadovoljstvo.

Akcija rušenja slučajeva protiv Ive Sanadera, usprkos trudu raznih njenih sudionika, zasad se ne odvija odveć uspješno.