DAVOR ŠTERN'Da imamo još 50 Todorića,bili bismo fantastična zemlja'

Štern je zvijezda. Davor Štern je iznimno uspješan i iskusan poduzetnik. Naftaš, ali ne samo... Djetinjstvo, punih 12 godina, proveo je u tek osnovanoj Državi Izrael. Perfektno govori i piše engleski, ruski, njemački, talijanski i ivrit. Razmišlja na hrvatskom. Slavni mladi glazbenik u počecima hrvatskog rocka. Klavirist. Radio u Hrvatskoj, Rusiji, Austriji. Danas je kompetentan i iskusan konzultant. Ima suprugu liječnicu, kćer, sina te petero unučica i unuka. Kažu da je jedan od najbogatijih Hrvata. On kaže da nije. Rođen je u Zagrebu jedne srijede, 18. lipnja. Zodijački Blizanac, jedinac u obitelji. Otac mu je mađarski židov, majka Dalmatinka iz Šestanovca. I danas svira. Iz gušta. Bio je generalni direktor Ine i ministar gospodarstva... Vijećnik je Gradske skupštine Zagreba i počasni konzul Republike Filipina.

Kako vam je palo na pamet studirati - rudarstvo i naftu?

- Nije mi to uopće palo na pamet. Želja mojih roditelja bila je da upišem medicinu. Moj otac je završio četiri godine medicine, ali nije diplomirao jer su ga odveli u logor u Mauthausenu Tata je htio da ja budem liječnik. Ostao je živ baš zato što je znao nešto o medicini, pa su ga u logoru smatrali doktorom. Kad se vratio iz logora, nova vlast mu je oduzela svu imovinu koju je imao. U Čakovcu je bio suvlasnik tvornice Međimurske trikotaže, imao je tamo i kuće i stanove. Još sam s državom na sudu radi odštete. Svađam se s Čakovcem oko pet kvadrata... na strateškom mjestu u gradu. Ali, ne popuštaju. Kad se promijeni vlast, u što blažem obliku, nadam se, to ćemo lakše riješiti... No, medicina. Prijavio sam se na prijemni ispit na Medicinskom fakultetu i otišao svirati u Stari Grad na Hvaru. Jasno, pao sam na tom ispitu. Tadašnja moja cura mi je to javila na Hvar i upisala me na rudarstvo. Dakle, ja sam sasvim slučajno naftaš. Muzika mi je tada bila najvažnija na svijetu... Biti glazbenik je fantastično. Nisam bio najbolji student nafte, jer sam i dalje stalno svirao.

‘Sex, Drugs & Rock ‘n’ Roll’...

- Ma... Droge nismo ni vidjeli, seksa je bilo u umjerenim količinama, tada, 1968. Muzike je bilo puno. Bili smo tada revolucionari. Svirao sam u Usamljenima, Zlatnim akordima i Grupi 220. Rađalo se novo doba...

I vaš otac je svirao. Violinu.

- Jest, bio je iz bogate židovske obitelji pa je završio konzervatorij. Kad su mu sve oduzeli u Čakovcu, svirao je violinu u Grillu, odnosno u Gradskom podrumu u Zagrebu na Jelačić placu i u Ritz baru u Petrinjskoj. Onda smo 1949. otišli, mama, tata i ja, u Izrael. Ja sam imao dvije godine.

Živjeti u Izraelu pedesetih godina...

- Bilo je teško, bilo je siromašno, bilo je napeto stanje sa susjedima... Ali, osjećala se pozitivna energija ljudi koji su izbjegli holokaust i nakon dvije tisuće godina napokon dobili državu. To vrijeme uspoređujem s Hrvatskom 90-ih godina. Ja sam bio dijete iz mješovitog braka, a to u Izraelu tada, a i sada, znači građanin drugog reda. Židov si po majci. Mama je Dalmatinka iz Šestanovca. Po tome, ja nisam židov.

Ali, vi jeste židov.

- Nisam. Nisu izvedeni nikakvi ritualni običaji koji uvjetuju pripadnost židovskoj vjeri. Kršten sam, krizman i vjenčan u katoličkoj crkvi. Optirao sam, kasnije, za kršćansku vjeru. Ja sam Hrvat i katolik. Odlazim u zagrebačku Židovsku zajednicu, imam tamo prijatelje, sviram Žuži Jelinek na brojnim promocijama njenih knjiga... Tamo je, početkom 60-ih, i počeo cijeli rockerski pokret u Hrvata. Bijele strijele su tamo stolovale. Općina je bila centar društvenog života.

Zašto ste se vratili iz Izraela?

- Moja mama se nije mogla pomiriti s tim rigidnim stajalištem da ja nisam punopravni građanin Izraela.

Što vam je uskraćeno?

- Nežidovima je uskraćeno da ih se pokopa na židovskom groblju. Ako poginem u vojsci, braneći Državu Izrael, pokopali bi me na kršćanskom groblju u Jeruzalemu, a ne na židovskom groblju. A otac mi je židov... No, takvi su običaji i danas tamo. Održali su svoju naciju, svoje talente i sposobnosti upravo zadržavanjem svog DNK. Strogi su i rigidni. Ja im to, zapravo, ne zamjeram. Mama i tata su se posvadili zbog toga i zamalo rastali. Otišli smo u Hrvatsku samo mama i ja. No, tata je uskoro došao za nama pa smo nastavili sretno živjeti svi zajedno u Hrvatskoj.

Jeste li razmišljali što bi se dogodilo da ste ostali živjeti u Izraelu?

- Možda bih postao jedan od izraelskih tajkuna... što u Hrvatskoj - nisam.

Predsjednik Tuđman vrlo vas je cijenio...

- To je točno. Zamolio me 1997. da odem u Izrael kao njegov izaslanik i pokušam uspostaviti diplomatske odnose nakon što nas je Izreal priznao, već 1992. godine. Izrael, naime, nije želio uspostaviti diplomatske odnose zbog Tuđmanove knjige ‘Bespuća’ i pojedinih izjava. Ja sam, međutim, duboko uvjeren da Tuđman nije bio antisemit. Čak imam osjećaj da bi Tuđmanovi preci mogli biti židovi. Njegova fizionomija, zatim dolazak obitelji iz tuđine u Zagorje s prezimenom Tuchman... To je židovsko prezime. To nije neko zagorsko prezime. Ja poznajem židovski mentalitet. Ukratko, u Izraelu su mi rekli kako neće uspostaviti diplomatske odnose s Hrvatskom jer smo mi Hrvati antisemiti, nacionalisti i šovinisti. Ja sam im tada spomenuo njihovu rigidnost i moj slučaj iz 1961. godine... nakon dva tjedna javili su mi se i pozvali da dođemo u Budimpeštu na potpisivanje sporazuma o diplomatskim odnosima. Uspio sam.

Jesmo li mi Hrvati antisemiti?

- Nisam nikada doživio niti jedan otvoren znak antisemitizma. Možda netko nekome iza leđa veli ‘gle onog židova’, to je moguće. Isto tako kažu gle onog Zagorca ili onog Bračanina...To nije uvreda.

Nema puno židova u Hrvatskoj. Oko 1500, od kojih 500 u Židovskoj zajednici.

- To je malo. Mislim da bi malo veći broj židova bitno pomogao razvoju u Hrvatskoj. Između dva rata, većinu onoga što se napravilo u Zagrebu napravili su židovi. To su činjenice. Neki su i danas vrlo dobro pozicionirani u hrvatskom društvu, ali nitko od njih nije postigao veliko materijalno i financijsko bogatstvo.

Osim vas...

- Ne. Moje bogatstvo je sasvim relativna stvar. Pokojni je Pukanić to o meni pisao, ali to je potpuno krivo. Ni u Rusiji, a ni u hrvatskoj privatizaciji nisam se okoristio. Imati balans između potreba i mogućnosti, najvažnije je što čovjek u životu može postići.

Vidio sam listu na internetu: 50 najbogatijih Hrvata. Vi ste na njoj 34...

- Ja, definitivno, ne pripadam na te liste. Na žalost, nisam 34.

U Hrvatskoj ne vole bogate ljude?

- Tuđmanova ideja o 250 bogatih obitelji bila je odlična. To je, zapravo, istina. Svaku zemlju u svijetu ‘nosi’ par stotina ili par tisuća bogatih obitelji, ovisno o veličini i broju stanovnika. To je tako. Da imamo još 50 Todorića, bili bismo fantastična zemlja.

Napravili ste, do sada, zavidno uspješnu karijeru. Bez afera i skandala?

- Pokušali su me optužiti da sam plaćenik MOL-a, radi onih Bijelih noći, a to je projekt na koji sam naročito ponosan. To je daleko najbolji potez u povijesti Ine: kupovina tog bogatog naftnog polja u Rusiji.

To polje više nije u vlasništvu Hrvatske...

- Nije. Prodano je 2003. godine, kao ‘neperspektivno’. To polje danas proizvodi četiri puta više nafte nego što je proizvodi cijela Hrvatska.

Kad je Ina kupila Bijele noći, vi ste joj bili na čelu?

- Jesam. Tada, 1998., nafta je koštala samo 13 dolara po barelu. Sjajno kupljeno. Loše prodano. Sada je barel nafte pao na 50 dolara s donedavnih 140.

Zagonetna cijena nafte

Što se zapravo događa s cijenom nafte? Tko određuje cijenu?

- To je koloplet raznih okolnosti. Politički - to je Amerika protiv Rusije. Slično onome što se događalo 1986., ‘87. i ‘88. godine. Tada je Reagan rušio cijenu nafte, pa je to, praktički, dovelo do pada Sovjetskog Saveza. Sa smanjenim prihodima od nafte i plina, Sovjetski Savez nije više mogao alimentirati Angolu, Kubu, istočnu Europu. Nije bilo novca. Zato se i raspao. Sovjetski Savez je srušen Reaganovim ekonomskim potezima. To isto sada radi Obama Putinu, jer mu se ne sviđa njegov odnos prema Ukrajini, a ni jačanje nacionalističkih tendencija u Rusiji.

Nafta je efikasno sredstvo političke borbe...

- Da, je. Sada se to poklapa s američkom povećanom proizvodnjom nafte: metodama specifične proizvodnje iz naftnih škriljevaca, kao što smo mi radili u Rusiji upravo na polju Bijele noći, ali u manjem obimu i pod manjim pritiskom. Upotrijebi se propant - to je kiselina koja razbija slojeve. To bih usporedio s čišćenjem vodovodnih cijevi: kad vam se doma zaštopa cijev, u nju ulijete tekućinu Mr. Muscolo’ pa se ona pročisti. Nafta, kada teče, zatvara pore, gusta je. Zato se u posustalu bušotinu uđe s kemijskim tvarima, uglavnom kiselinama, pa se bušotina očisti i nafta ponovo teče u velikim količinama. Takva nafta je jeftinija jer ne treba bušiti nove, nego se koriste stare bušotine. U tome je cijela igra. To znanje ima i Ina.

Gdje su točno Bijele noći?

- Na kraju zapadnog Sibira, 1800 kilometara sjeverno od Moskve. Glavni grad tog područja se zove Radužni. Raduga na ruskom znači duga.

Cijena nafte me zanima. Određuje ju dogovor ili samo najjači igrač?

- Cijena je proizvod špekulacija. To su odluke brokera na burzi. Stvori se psihoza. Evo, sad je umro kralj Saudijske Arabije. Došao je novi kralj. Možda se on neće složiti sa stajalištem starog kralja o OPEC-u i smanjivanju ili povećanju proizvodnje. U očekivanju toga nafta je jučer porasla u Americi na 3 dolara, pa je ovdje došla na 49 po barelu. Cijena nafte je neopravdana isto kao što je cijena švicarskog franka neopravdana. Kao što je i vrijednost naše kune neopravdana. Kuna je precijenjena u odnosu na količinu rada koji stoji iza nje.

Euro bi trebao stajati oko 9 ili 10 kuna?

- Ekonomist Kuliš kaže da bi 1 euro trebao koštati 14 kuna. To je pretjerano. Ali, 9 do 10 kuna bila bi realna opcija. Tada bi nam krenulo i u turizmu, i u proizvodnji, i u izvozu, i u supstituciji uvoza.

Uz takav tečaj kune, narod bi živio bolje ili lošije?

- Oni koji imaju kredite živjeli bi malo teže, a i država koja je suviše zadužena u devizama. Međutim, da nismo ušli u Europsku uniju te da i dalje imamo monetarnu slobodu tiskanja kuna - riješili bismo preko noći cijeli problem švicarskih franaka, a i sve ostalo.

Strah od inflacije

No, to bi dovelo do inflacije...

- Pa, što? Bila je inflacija i ‘93., ‘94., ‘95. Mi znamo živjeti s inflacijom. Inflacija nije dobra kad nije kontrolirana. Kontrolirana je inflacija, s ciljem stvaranja ravnoteže, u redu. Normalni instrumenti monetarne politike su inflacija, deprecijacija i devalvacija. Ako se to stručno radi, sve se može dovesti u ravnotežu.

Guverner HNB-a Boris Vujčić je pametan i sposoban...

- Da, on je jako pametan, ali ima ograničene mogućnosti. Ima malo prostora za manevar. Danas je naš vanjski dug 56 milijardi eura. Ako bi kuna devalvirala, dugovali bismo puno više. Prema tome, Vujčić to neće napraviti. Grčka je dužna 380 milijardi eura pa kaže Uniji: ‘Mi nećemo vraćati kredite, a vi se fućkajte’...

Veliki problem je u našem radu, odnosno - neradu i nedisciplini u Hrvatskoj.

- To je ostatak socijalizma koji se u našim glavama nije promijenio. Živjeli smo tako 40, 50 godina. Varali smo vlastitu državu, a ništa nam se loše nije dogodilo. A ni ovima danas - koji glumeći da rade uzimaju novac, a ne rade ni kvalitetno ni brzo - ne događa se ništa loše. To je zapravo krađa. Plaću treba zaslužiti. Našu državu koče birokracija i penzioneri. Ja, na primjer, imam sve uvjete za mirovinu i otišao sam u penziju. Ali i dalje svakodnevno radim. Rad je čast. Potrebno je raditi.

Politika vas očito zanima... Ministar ste bili... možda gradonačelnik Zagreba...

- Ne, ne. Gradonačelnik Zagreba ne. Bandića tada nitko nije mogao pobijediti. Zagreb je prevelik, sve važno je u Zagrebu. To izaziva animozitet i nezadovoljstvo ostalih gradova. Tu su i korijeni sukoba BBB-a i Torcide... To sve nije dobro. A jedan Štern sam ne bi mogao promijeniti Zagreb. Iz Zagreba bi trebalo dislocirati nekoliko institucija i većih korporacija. Treba razvijati i druge naše gradove.

Izlazak iz stranke

Zašto ste otišli iz Moskve?

- Moskva je prenapučena, promet je strašan, oni široki ‘prospekti’, avenije, prepuni su automobila. Ne možeš prijeći na drugu stranu ulice... Jedanput sam stajao u koloni u gradu šest sati! Kad čovjek ima određen broj godina, pa računaš koliko ti je sati života ostalo...

O čemu govorite? U sjajnoj ste formi.

- Jesam. Ali, već sam imao karcinom, meningitis, tko zna što me još čeka? Moram razmišljati i o tome. Jedemo nezdravo, kvaliteta zraka je sve lošija, udišemo otrove...

Vidim da mobilni telefon ne držite na uhu. Stavljate slušalicu...

- Naravno. Zračenja su jaka. Telefoni su male radiostanice koje emitiraju. Opasno je.

U HDZ-u ste bili od 1994, u HSLS-u od 2006. Jeste li sada u kojoj stranci?

- Ne. Izašao sam iz obje. Nisam u nijednoj stranci.

Slobodni ste poduzetnik, političar, a i mislilac? Tako mi se čini...

- Danas nitko na svijetu tko se bavi biznisom i politikom nije potpuno slobodan.

Recite, nafte će zaista - nestati?

- Nafte neće nestati. Ima je sve više. Nafta je rezultat stalnih kemijskih procesa koji se i sada događaju u Zemljinoj jezgri, pa nafta i plin svako toliko izlaze na površinu ili stoje na određenoj dubini. Tko na to naleti, postaje bogat. Dio planeta je istražen, ali oceani još gotovo da nisu ni dirnuti. Nafta je obnovljivi izvor energije.

Malo Dalmatinac

Ima li u Jadranu nafte?

- Nadam se da nema. Nadam se da ima plina, a da nema nafte. Kad bi se dogodila havarija s naftom, posljedice bi bile vrlo opasne i dalekosežne. Hrvatska bi imala nesagledive štete, posebno u turizmu i marikulturi.

Poliglot ste. Govorite i ivrit, hebrejski jezik?

- Naravno. Govorim i pišem. Završio sam osnovnu školu u Izraelu. Ivrit mi je drugi materinji jezik.

Osjećate li se, po mami, i Dalmatincem?

- Malo. Ja sam Zagrepčanin. Burger.

Kako ste se zvali u školi u Izraelu?

- David Stern.