EKSKLUZIVNO

DEL BOY U NEDJELJNOM ‘Lik Dereka Trottera stvorio sam prema građevinaru koji mi je davao poslove dok sam bio električar’

Nedjeljni Jutarnji dobio je ekskluzivno pravo objaviti najzanimljivije izvatke iz autobiografske knjige britanskoga glumca ‘David Jason: Moj život’, koja uskoro izlazi u izdanju Profila. Zvijezda popularne TV serije ‘Mućke’ opisuje svoje siromašno djetinjstvo, kako je protiv svoje volje postao glumac te u čemu je razmišljao kad mu je britanska kraljica dodijelila titulu Sir
 Getty images

U izdanju “Profila” uskoro će se u knjižarama naći vrlo zabavna autobiografija britanskoga glumca Davida Jasona, koji se proslavio u brojnim britanskim humorističkim serijama, posebno kao Del Boy u kod nas vrlo popularnim “Mućkama”. Riječ je u vrlo duhovitom štivu u kojem on opisuje svoje siromašno, ali sretno djetinjstvo u sjevernom Londonu za vrijeme rata, kako je igrom slučaja protiv svoje volje postao glumac, što mu se sve događalo tijekom godina na pozornicama malih provincijskih kazališta, kako je postao velika TV zvijezda te o čemu je razmišljao kad mu je britanska kraljica dodijelila titulu Sir. David Jason pokazuje da je majstor tipičnog engleskog humora i kao pisac, duhovit, samoironičan, optimističan u svim situacijama, čak i u onima kada je - kako tvrdi - gledao smrti u oči. Jasonova autobiografija bila je tjednima na vrhu liste britanskih bestselera.

Kuverta koja mi je promijenila život

Jednog jutra, tijekom proba za seriju “Open All Hours” u the Acton Hiltonu, vozio sam se liftom sa Sydom Lotterbyjem, kad mi je on rekao “Želim da nešto pogledaš”. Dao mi je kuvertu. “Nemoj to nikom pokazivati”, rekao je. “Odnesi to kući, pogledaj i sutra mi reci što misliš.”

Bio sam zaintrigiran. Odnio sam kuvertu kući i otvorio je. Unutra je bio scenarij za prvu epizodu nove humoristične serije. Sjeo sam i počeo čitati, te shvatio da je to ona vrsta serije koja te, već nakon prve stranice, potpuno obuzme. U seriji se radilo o dva brata i njihovom starom djedu, koji žive na visokom katu stambenog kompleksa u jugoistočnom Londonu i rade kao trgovci, očito veoma neuspješno. Imala je jake likove, zgodne izjave, toplinu - sve potrebne sastojke. Jedan od likova mi se posebno sviđao: stariji brat, nezaustavljiv, nesuđeni poduzetnik. Pomislio sam si “Znam ovog čovjeka”.

Dok sam čitao u svom stanu, prisjetio sam se vremena dok sam radio kao električar u našoj tvrtci B. W. Installationsa, kad smo vlasnici Bob Bevil i ja odlazili do skladišta građevinaca i doslovno kucali od vrata do vrata u potrazi za električarskim poslom. U East Endu naletjeli smo na izvođača radova koji se zvao Derek Hockley. Bio je to pravi momak iz East Enda s kaputom od devine dlake, besprijekorno zalizanom kosom i otmjenom odjećom. Imao je tako grub cockney naglasak da ste njime mogli nekoga pretući, te naviku da gornju usnu povlači prema gore te savija vrat kao da pokušava spustiti kragnu svoje košulje. (Meni i Bobu sredio je gomilu poslova da povlačimo kabele u pubovima lanca Ind Coope, Bog ga blagoslovio na tome.) Mogao sam čuti glas Dereka Hockleyja i vidjeti njegovu mimiku kristalno jasnu u liku na stroju ispisanim stranicama koje sam čitao.

Razlog Sydove tajanstvenosti bio je taj što smo bili usred pripremanja serije “Open All Hours” te ne bi bilo najbolje primljeno od ostatka glumaca i režisera da je jedan od glumaca došao na probu i brbljao o nekom novom projektu. Idućeg dana, u miru sam Sydu vratio kuvertu i rekao: “Ovo je briljantno. Doista dobro.”

Syd je rekao: “Da ti igraš u tome, što misliš koji bio lik glumio?”

Bez imalo oklijevanja ja sam odgovorio: “Dereka Trottera.”

Syd je izgledao malo potišteno. “Znači, ne djeda?”

Ja sam rekao: “Ne, ne, definitivno Dela.”

Syd je slegnuo ramenama i rekao: “Pa, dobro onda. Hvala.” To je bio kraj toga razgovora.

Tada nisam znao da je Syd pokušavao pomoći svome prijatelju i kolegi Rayu Buttu. Ray je bio Sydov prvi asistent na početku snimanja “Open All Hours” i uznapredovao je na BBC-ju do položaja režisera i producenta. Stvorio je veoma uspješnu humorističnu seriju “Citizen Smith”, s Robertom Lindsayjem, i sad je pokušavao pokrenuti novu seriju s istim scenaristom, Johnom Sullivanom iz Balhama u južnom Londonu. Radni naslov nove serije bio je “Mućke”, iako su mislili da bi to možda morali promijeniti jer je zvučalo pomalo nejasno. Syd je pomagao Rayu smišljajući tko bi mogao glumiti u seriji - a među ostalim je spomenuo mene kao mogućeg najstarijeg člana trojca u ovoj komediji. Predomislio se nakon moje reakcije.

Syd je ponovno otišao do Raya Butta i rekao: “A David Jason kao Derek Trotter?” Ray mi je kasnije sam priznao da je o ovom jako ozbiljno razmišljao barem sekundu i pol i onda rekao “Ne, ne - nije on dobar za tu ulogu.”No Syd, blagoslovljen bio, bio je uporan. Rekao je Rayu da se prisjeti unatrag nekoliko godina kad smo snimali onu nesretnu seriju “Only Me, Whoever I Am”. “Zar se ne sjećaš”, pitao je Syd, “kako se sprdao s tvojim cockney naglaskom dok smo igrali biljar u hotelu?”

Neka dođe na audiciju

Ray je odgovorio: “Zaboravio sam na to.” Ray je bolje promislio. Nije imao što izgubiti time da se nađe sa mnom. Na kraju je rekao: “U redu, ako misliš da se isplati vidjeti ga, neka dođe na audiciju.”

Došao sam na audiciju, sam, u ured Raya Butta u BBC Television Centre. Pisac serije John Sullivan isto je bio u Buttovom uredu - i oštro se protivio tome da ja glumim u seriji. John je stekao dojam da ja u TV serijama redovito glumim samo gubitnike. Ako se pogleda popis likova koje sam dotad glumio, moguće je da je bio u pravu. John je smatrao da je Derek Trotter nešto sasvim suprotno, optimistični lik - dobitnik. Nije da je Del Boy ikad doista nešto dobio: uglavnom se uvijek ispostavilo da je dobio stvari koje je ustvari izgubio. Ali po mentalitetu je bio dobitnik, a John me nije mogao zamisliti u toj ulozi.

John i ja nikad se prije nismo upoznali, i prvi dojam koji sam stekao o njemu bio je “Zar je on doista ovo napisao?”. Bio je veoma tih, i isprva mi se činilo, pomalo zlovoljan - posve suprotno od scenarija, koji je bio vedar i pun života. Ali John uopće nije bio zlovoljan, shvatio sam kasnije. Tih, ali ne zlovoljan. Mislim da je u tom trenutku naprosto bio zabrinut. Već je bezuspješno isprobao nekoliko glumaca za Dela - čini mi se da je Enn Reitel, škotski imitator i glumac, bio među njima.

I tako sam im čitao iz scenarija, s Derekom Hockleyjem na umu, koristeći naglasak kojim sam zabavljao Raya oko biljarskog stola u Doncasteru. Rayu se to sviđalo, no teško je prosuditi što oni doista misle u takvim situacijama. Obično u takvim prilikama u prostoriji vlada hinjena pristojnost i dobro raspoloženje. Činilo mi se da John ni nakon mog čitanja još nije bio uvjeren da odgovaram za tu ulogu. Zahvalio sam im i otišao.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 23:29