DEŽULOVIĆ Beara je bio baletan, Vlaj, Srbin i najveći - ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije opraštalo

Malo se to danas zna, ali najveći Hajduk svih vremena, onaj slavni iz sedamdesetih, igrao je i podno tvrđave na Gripama, na malom igralištu osnovne škole Bruno Ivanović. Teren od tupine idealan za igru i duboke posjekotine, na istoku drvena branka napravljena od starog telefonskog stupa, na zapadu teški željezni rukometni gol, a na golu Vladimir Beara. Onim svojim poznatim dugačkim dodavanjem rukom izbacio bi Holcera, Holcer bi proslijedio Jerkoviću, Jure na lijevoj strani Šurjaku, ovaj bi ubacio pred gol, Peruzović pucao glavom, vratar bi jedva nekako obranio, a Žungul u gužvi uredno razvrstavao otpad: balun u jednu, vratar u drugu stranu.

Tako je prije četrdeset godina bilo podno tvrđave na Gripama, a tako je bilo i na Bačvicama, Firulama ili Lučcu, tako je bilo i na Manušu, Špinutu, Lovretu ili Zvončacu, i svugdje po Splitu gdje je tih sretnih sedamdesetih igrao veliki Ivićev Hajduk. Nije bilo nesporazuma u identifikaciji desetogodišnjih klinaca u bijelim majicama, nije bilo nikakve sumnje da se onaj lijevonogi brzanac zove Šurjak, a onaj vižljasti što stalno visi u ofsajdu Žungul, da se onaj što mu je kosa buntovno krenula preko uha zove Peruzović, a da je glavni u razredu Jure Jerković.

Svatko na školskom igralištu imao je prezime iz slavne Ivićeve generacije, samo je vratar iz nekog razloga uvijek bio - Beara.

Nije da Hajduk tih godina nije imao dobre golmane, naprotiv. Još smo pamtili Vučka, velikog Radomira Vukčevića, do dana današnjeg s četiri stotine utakmica najdugovječnijeg vratara u Hajdukovoj povijesti, koji je Bijele spašavao Druge lige i sedamdeset prve odveo do prve titule nakon šesnaest godina. Danas je zaboravljen njegov nasljednik, čovjek iz sjene Ante Sirković zvani Maleno, a tih je dana jugoslavenskim šesnaestercima suvereno vladao stasiti Tuzlak Rizah Mešković, za Splićane Mate, prvi naš vratar koji je odjenuo zeleni dres, i koji je Tomislava Ivića dovodio na rub sloma živaca hvatajući centaršuteve jednom rukom. Obožavali smo Matu Meškovića, ali svejedno je naš vratar uvijek bio Vladimir Beara.

Dvadeset je godina tada već bilo prošlo otkako je Beara odigrao posljednju utakmicu za Hajduk, nitko od nas nije se ni rodio kad je Veliki Vladimir napustio nogomet, nikad ga nismo vidjeli, nismo znali niti kako izgleda, pa ipak se podrazumijevalo da nesretnik, kojega bi u našoj podjeli na igralištu ispod tvrđave dopalo da stane na gol, viče - “Ja san Beara!”. Kako bi se golman, zaboga, drugačije zvao? U našoj ulici beara je tako uvijek bio Veljko Ilić Gigi, dok je u Hajduku, na primjer, Meškovića tih dana zamijenio mladi brkati beara Ivan Katalinić.

Već tada, naime, Vladimir Beara je bio veći od sebe: Beara nije bilo ime, već imenica. Na isti način na koji smo lamice za brijanje po Giletteu zvali žilet, a pastu za zube kalodont. Onako kako je, recimo, u Sarajevu pisac bio Ivo Andrić, u Splitu je pjevač bio Mišo Kovač, novinar Miljenko Smoje, glumac Boris Dvornik, a vratar - Vladimir Beara.

Samo tako, činjenicom da je u međuvremenu postao većim od sebe, bilo je uostalom objašnjivo da svaki splitski vratar od Gripa do Špinuta bude Beara, a da živ Vladimir Beara, jedini stvarni vlasnik svoga imena i biografije, u isto vrijeme bude obilježen kao najveći veleizdajnik u cjelokupnoj povijesti Hajduka.

Bilo je, znamo, još velikih i neoprostivih izdaja, odlazili su kasnije u Dinamo i Joško Jeličić i Zujo Mladinić i Mirko Hrgović i Duje Čop, eno nekidan i Franko Andrijašević, ali nijedan transfer u svih stotinu Hajdukovih godina nije Split potresao više nego onaj kad je 1955. godine, onog ljeta nakon što su Bijeli uzeli treću titulu u pet godina, Vladimir Beara na vrhuncu svoje svjetske slave - eh da, u to je vrijeme još bilo moguće da igrač Hajduka uživa svjetsku slavu - potpisao za Crvenu zvezdu.

Pola je stoljeća prošlo od tada, i nikad Veliki Vladimir nije sa sebe do kraja odlijepio tu staru, požutjelu etiketu. Džabe što je Hajduku zajedno s Bajdom Vukasom donio tri titule prvaka Jugoslavije, džabe što su ga 1950., kad je na Highburyju otjerao do ludila cijeli napad Engleske - Eddieju Bailyju je u jednom trenutku izvadio loptu iz rašlji, pa ustao i obranio mu drugi udarac, u suprotni kut - londonski novinari nazvali The Great Vlad, Veliki Vladimir.

Džabe je Velikom Vladimiru bilo što je na jednoj utakmici Dinamu obranio četiri penala: pucali su Šantek, Režek, Benko i Šikić, i sve ih je skinuo. Džabe i što je u finalu Olimpijskog turnira u Helsinkiju 1952. jedanaesterac obranio i Ferencu Puskásu - a veliki Puskás, zapamtite, do tada nikad u životu nije promašio penal! Džabe mu je bilo što je sljedeće godine, na proslavi devedesete godišnjice engleskog nogometnog saveza, na Wembleyju branio za reprezentaciju Ostatka Europe; džabe što mu je osobno Ricardo Zamora, jedan od najvećih svih vremena, priznao da je najbolji svjetski vratar; džabe što je najveći, Lav Jašin, primajući 1963. Zlatnu loptu za najboljeg svjetskog nogometaša, javno izjavio: “Ja nisam najbolji na svijetu: najbolji je Vladimir Beara”.

Džabe sve - Vladimir Beara u svom je Splitu bio tek glupi Vlaj koji je izdao Hajduk.

The Great Vlad je, naime, bio vlasnik neobično okrutne biografije. Bio je Vlaj, bio je Srbin, i bio je najveći. Ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije opraštalo. Samo još da je bio baletan, gore bi Beara najebao. Pa je onda bio i baletan.

Eno tako maloga Vlaja Vladimira Beare iz Zelova kraj Muća, četrdeset šeste, na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Tek se vratio iz Onoga rata, u koji je otišao kao petnaestogodišnjak bez izbora i bez kuće, koju su mu četrdeset prve zapalili ustaše. Kad je kao član Prištapske čete Devete divizije stigao u Split da završi gimnaziju, pod prozorom u Podgorskoj ulici bila su mu dva splitska hrama: desno Hajdukov Stari plac, lijevo zgrada Hrvatskog narodnog kazališta. Na Starom placu tako mali Vlaj iza branke najprije Broketi i Radovnikoviću dodaje balune, pa im na treningu brani penale, a navečer u teatru, za pedeset dinara po predstavi, pleše u Gotovčevom “Eri s onoga svijeta”. Do dana današnjeg valjda jedini junior u povijesti Hajduka koji je plesao balet. A plesati ga je, kaže, naučio još kao dijete, čuvajući koze u rodnom Zelovu, skačući s kamena na kamen kao onomad Vaslav Nižinski po petrogradskom Ermitažu.

Da se rodio negdje drugdje, bio bi Beara možda najbolji svjetski baletan, možda bi Rudolf Nurejev jednom rekao “nisam ja najbolji, najbolji je Beara”, ali izbor između baleta i nogometa nigdje nije lakši nego u Splitu. Ako ništa drugo, mislio je valjda mali Vlaj, na Placu neće morati skupljati tuđa govna, kao što je u teatru morao skupljati govna za jednim prekrasnim bijelim konjem što je nastupao u “Eri”.

Od baleta je tako Beari ostao nadimak Ero, i neponovljiva elegancija u paradi, kojoj će se samo tri godine kasnije diviti cijela engleska štampa, imenujući ga Velikim Vladimirom i Baletanom s čeličnim šakama.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista