DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Šveđani prave fatalnu grešku kao i svi zapadnjaci: vjeruju kako društvo uvijek može nadjačati prirodu

Oslanjam se u ovome dnevničarenju na velebnu studiju Oswalda Spenglera “Propast Zapada” kao na pouzdana vodiča.

Njemački je mislilac prije više dakle od stotinu godina detektirao osobinu zapadnoga čovjeka da svijet promatra mehanički. Toj ukorijenjenoj predodžbi suprotstavlja historiju svijeta kao “sliku vječnog oblikovanja i preobražavanja, čudesnog postajanja i nestajanja organskih oblika”.

Zapadno je društvo sazdano tako da neprestano misli kako je kadro nadjačati prirodu i da stoji iznad nje. Posrijedi je taština zapadnjaka, uvjerena isključivo u vječiti hod k daljem i boljem.

Zato se taj zapadnjak, taj viking, taj faustovski duh, priklanja optičkoj varci zvanoj kronološki poredana historija, koju potom rascjepkava u nekakva povijesna razdoblja, posve arbitrarno, gdje njemu, zapadnom čovjeku, neprestano, iz stoljeća u stoljeće, uza sve nevolje, ide najbolje. I to njegovo društvo mora biti uzor i model za cijelo čovječanstvo.

Kako djetinjasto od nas, mogli bismo dodati. Švedska upravo uzorno slijedi tu fatamorganu nadmoći. Prvo se ondje u javnosti otvoreno pisalo da koronavirus neće biti opasan za njih koliko za, primjerice, Kineze, a danas tvrde da je njihov kulturni, društveni, državni okvir takav da će onemogućiti virusu svaki značajan probitak. Kulturom će oni nadvladati prirodu. Kako naivno! Kako glupo!

Ljudi umiru, isprva starci, potom medicinsko osoblje, na koncu kovidaši svake dobi, cijeli će taj proces Švedska proći i nikad priznati neće ni vlast ni građani da su pogriješili ili će priznati kad to više ne bude važno.

Cijela Europa, sa svojim visokim standardom, sa svojom skupom tehnikom i brojnim bolnicama opremljenim raznim čudima od aparata iz perspektive afričke djeluje poput svemirskog broda. A na tom svemirskom brodu ljudi umiru kao muhe, zdravstveni se sustavi raspadaju, leševi se pronalaze grupno, u napuštenim hospicijima, tisuće staraca i teško bolesnih prepušteni su smrti unaprijed, jer se, u ime napretka, u ime racionalnosti, njih liječiti – ne isplati.

Kao da smo svi mehanički zbroj a ne eto tijela i bića, povezana i ranjiva, zamagljena i isprepletena, među kojima se ne da izračunati što “više”, a što “manje” vrijedi.

U ime napretka, u ime racionalnosti, svi mi ovih dana navijamo za to da se što prije vratimo na staro, na dobro uhodan put napretka i razvoja, na vrijeme poslije virusa, koji smo svladali pa ćemo likovati i još više automobila napraviti, još više turista prihvatiti, još više lijekova izumiti.

Šveđani, oni će u toj trci svakako prednjačiti, kao avangarda, a mi ćemo zaostajati, srećom, kao začelje zapadno.