Doris Pack: 'Hrvati, nemate razloga za sumnju. Bez EU ni Njemačka nije ništa'

Baš uoči svečanosti u Zagrebu, Doris Pack odletjela je iz Hrvatske. Ne da ode na frizuru ili po svečanu toaletu za veliko slavlje ulaska Hrvatske u EU. Otišla je doma i nedjelju će provesti na jahanju s unučicom. Doris Pack, žena koja je 20 godina bila aktivno vezana uz Hrvatsku, nije pozvana na zabavu. Ni ona, niti Romano Prodi, bivši predsjednik Europske komisije koji je Hrvatsku gurao u članstvo, pa onda ni čitav niz europarlamentaraca koji su stvarno bili na hrvatskoj strani i bili optimisti kada su to rijetki bili. Hrvatski organizatori željeli su na svečanosti vidjeti samo Angelu Merkel . Sada im nema ni Angele niti Doris. Doći će tek državni tajnik iz njemačkog ministarstva vanjskih poslova.

Doris Pack ne da mi da se puno zadržavamo na toj temi nepozivanja. Završava svoju političku karijeru, sjedila je u Europarlamentu od 1989. godine, a trenutno je predsjednica Odbora za kulturu. Izvještavala je o onome što se događa u Hrvatskoj, bila stvarno uvijek na hrvatskoj strani, bez obzira na situaciju i vlast koja je sjedila u Banskim dvorima.

Doris Pack ima već 71 godinu, što se ne bi dalo primijetiti zbog živih boja njezine odjeće - došla je u KIC na premijeru filma i razgovor u zanimljivoj zeleno-plavoj kombinaciji s vrišteće crvenim noktima i ružem - ovu europarlamentarnu veteranku više ništa u politici ne može iznenaditi.

Naš razgovor non-stop su prekidali upadi njenih prijatelja, poznanika, ljudi koji je poznaju iz medija. Jedna gospođa kao mlada je radila u Frankfurtu, došla joj je reći, na već zaboravljenom njemačkom: “Hvala vam za sve što ste učinili za Hrvatsku”. Pa se došao javiti Anđelko Milardović, pa djevojka koja je poznaje iz Splita...

- Ja sam uvijek dobre volje. Nisu svi političari takvi, ne samo ovdje, nego i inače. To vam je kao i u svim drugim profesijama. Ako ne volite ono što radite, ako ne gorite za ono što radite, nema smisla. Ja sam uvijek gorjela za svoj posao i sretna sam što sam od svog hobija uspjela napraviti svoju profesiju.

Jedan od vaših projekata kojim ste se dugo bavili je Hrvatska i ulazak Hrvatske u EU. I evo, ulazimo za koji dan. Kako se osjećate zbog toga?

- Stvarno izvrsno. To se događa na samom kraju moje političke karijere i ponosna sam i sretna što se to konačno dogodilo.

1Nije uvijek bilo lako, vi ste barem svjedok kako je proces tekao. Sjećate li se najključnijih momenata?

- Da sjećam li se? Kako ne! Sjećam se svega, sjećam se ključnih situacija 1991. godine, pa 1992. godine, pa 1996. godine, svih tih poglavlja povijesti koje smo odradili zajedno.

Kada je bilo najteže?

- Bila sam stvarno jako nesretna kada je Europska unija prestala sa svojim izravnim utjecajem i interesima za Hrvatsku zbog Domovinskog rata. Dakle, to su devedesete.

Umjesto da Europska unija bude ovdje i da pomogne zemlji koja je bila napadnuta i okupirana, ona se povukla iz svega. Nismo bili tu za vas da vam pomognemo prevladati tu situaciju. Ostavili smo vas same. To je bio veliki problem.

Koje su kasnije bile posljedice toga?

- To što vas je Europska unija poslije, nakon rata, kažnjavala. Govorili su - niste napravilo dobro ovo, niste napravili dobro ono, tu je korupcija, loša je privatizacija, ne valja... A zašto nitko nije bio ovdje kada je trebalo? Sjećam se koliko je samo problema bilo da Hrvatska uđe u PHARE program (program pomoći ekonomske obnove) - tražila sam da se to dogodi što je prije moguće jer je trebalo pomoći zemlji. Ali se čekalo, i čekalo i na kraju - aleluja - ipak su odlučili da trebate ući u PHARE program 2002. godine i onda opet sve blokirali sljedeće tri! Eto, s takvim sam se problemima stalno susretala.

Ali zašto je to bilo tako teško?

- Zato što su vas kažnjavali zbog Domovinskog rata. Ludost! Sjećam se kad sam ih pitala, puno puta - dobro, što biste vi napravili da je trećina vaše zemlje okupirana? Što? Zar i vi ne biste napravili to što su Hrvati napravili, oslobodili svoj teritorij. Podsjetila sam ih na veljaču 1992. godine kada je bio onaj Vanceov plan prema kojemu je međnarodna zajednica obećala Hrvatima koji su morali pobjeći iz svojih domova da će se moći vratiti. I koliko ih se do hrvatske akcije vratilo? Nijedan. Nisam to nikada mogla razumjeti. Mi smo napravili tu ogromnu grešku jer smo vas napustili, plakala sam od muke jer nismo bili uz vas u vremenima kada ste itekako trebali našu pomoć, više nego ikad.

Nije to bio jedini razlog, u novom tisućljeću Hrvatska se našla pod jakim kritikama zbog korupcije, ratnih zločina počinjenih u ratu, činjenice da nije postojala vladavina prava?

- Da, to su se svi sjetili vikati drugih deset godina. Ali, opet, mi nismo bili tu da vam pomognemo. Nismo to činili ni na koji način da vam olakšamo, da bude bolje, da se stvari rješavaju. Da smo vam pustili PHARE program ranije, mogli smo sve to izbjeći, moglo je korupcije biti manje, moglo je sve biti transparentnije. No, mi smo dopustili da sve to naraste i onda smo se čudili. Zato sam bila bijesna. Užasno sam bila ljuta. Bilo mi je jasno da Hrvatska mora napraviti sve da se teritorijalno ustroji do kraja i da počne funkcionirati kako god je znala. A rekla sam i Carli Del Ponte, zaskočila sam je jednom u hodniku u Europskom parlamentu, jer ona je bila ta koja je od cijelog Domovinskog rata htjela napraviti ratni zločin. To nikada nisam mogla shvatiti. Akcija za oslobođenje bila je korektna, to je bila jedina stvar koja se mogla napraviti i ako je bilo ratnih zločina, oni moraju biti kažnjeni, naravno. Ali ne možete cijelu akciju proglasiti ratnim zločinom, a ona je to htjela.

Kada je to bilo?

- To je bilo dvijetisućitih. Srela sam je u hodniku i pitala - pa kako je moguće da se tako ponašate? Možete li zamisliti da je trećina Švicarske okupirana i da je želite osloboditi, a netko to proglasi ratnim zločinom? Ne, draga moja, rekla sam joj - to nije dobro i to nije tako. Hrvatska je tada, nakon rata, krajem devedesetih i početkom novog tisućljeća, patila gotovo i više nego tijekom samog rata jer vam nitko nije pomagao da cijelu tu traumu prevladate. A onda smo bili bijesni zato jer sve nije onako kako smo to mi zamislili.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista