DRAGICA VIDNJEVIĆ

DRAGA PILIĆARKA 'Djeci govore da sam pištolj nosila u grudnjaku i ubijala, a ja bila mrtva pijana'

Dragica Vidnjević (66) u odsutnosti je osuđena na 14 godina zatvora zbog dvostrukog ubojstva
 Robert Fajt/CROPIX

Osim babarogama, mrakom i čudovištima iz ormara, u Karlovcu se djeca plaše i Dragom Pilićarkom. Za razliku od cijele plejade izmišljenih likova i pojava kojima se, doduše nepedagoškim mjerama, nastoji obuzdati nestašluk živahne dječice, Draga Pilićarka - postoji. Nažalost, zbog toga nije nimalo manje strašna i, nažalost, to nije samo priča nastala na legendi o Dragi Pilićarki, nego je to prije nekoliko dana potvrdio i Županijski sud u Karlovcu. Sudac Ante Ujević je tu 66-godišnjakinju, pravim imenom Dragica Vidnjević, osudio na 14 godina zatvora zbog ubojstva bračnog para Šepac, Evice i Josipa, prvoga dana 1994. godine u Knez Gorici. Osuđena je u odsutnosti jer je već 20 godina u bijegu pred pravdom.

Ta ratna vremena bila su teška za Karlovčane jer je crta razgraničenja s pobunjenim Srbima prolazila rijekom Koranom. Teže je moglo biti samo Hrvatima koji su tijekom okupacije ostali na području kojim je upravljala srpska strana. Bračni par Šepac bio je među njima, kao i njihov brojni susjedi u Knez Gorici jer su u svim domaćinstvima živjeli Hrvati. Dragica i njezin muž Nikola bili su prijatelji s Evicom i Josipom, a ipak su ih izrešetali, i to toliko hladnokrvno da su zgrozili kako milicajce tadašnje tzv. SAO Krajine koji su ih uhitili tako i tužitelja koji je 20 godina kasnije na sudu u Karlovcu u završnoj riječi napomenuo da je u svojem postupku Dragica postigla stupanj nemilosrdnosti koji graniči s bezobzirnošću. Bračni par Vidnjević nikada nije odgovarao za ubojstvo svojih prijatelja. Nikola niti neće jer je prije pet godina preminuo, a dva desetljeća potrage hrvatskog pravosuđa za Dragicom još nije dala rezultata. No, reporteri Nedjeljnog locirali su je za pola sata, obavili smo telefonski razgovor s njom, a već sljedeći dan bili smo u Željezničkoj 121, u mjestu Lačarak, sedam kilometara od Srijemske Mitrovice gdje Draga Pilićarka živi s novim životnim partnerom Dejanom. Njega smo prvog ugledali iza tipične srijemske kapije skromnog kućerka, kako hoda po dvorištu u kojemu nema ničega. Od kiše ga štiti samo kapa na kojoj piše Deutschland. Malo je nagluh pa nam je trebalo vremena da mu objasnimo da trebamo Dragicu. Bio je sretan kad je vidio da im netko dolazi u goste, ali i sumnjičav pa nam je rekao da će pitati Dragicu može li nas pustiti u kuću. Nakon nekoliko trenutaka otvorila su se opet vrata. Nismo očekivali ženu za dvije glave višu i barem dvostruko težu od bojažljivog Dejana, ali izašla je baš takva gospođa.

Grubi muški glas

- Tko vam je dopustio da ulazite i slikavate? - upitala je grubim, gotovo muškim glasom, ne skidajući prijeteći pogled s nas, prijekorno držeći snažne ruke na bokovima. Rekli smo da smo iz Karlovca i da smo došli razgovarati s njom. Pogledala je prema našem automobilu, vidjela karlovačke registarske oznake, hladno se nasmijala pa rekla: - Da je i mačka, ako je iz Karlovca, pustila bih je u kuću, pa ću i vas.

Ušli smo prvi, iza nas ona, a onda nam se za stolom u pretoploj kuhinji pridružio i Dejan.

- Dejane, idi kupi sok od naranče. Ne, kupi onaj finiji, od breskve. Ajd, smiješ si kupiti i pivo - obratila se prvo Dejanu onim muškim glasom, bacajući mu na stol 200 srbijanskih dinara iz snopa zgužvanih novčanica koje je potom ugurala natrag u džep. Ona nema primanja, zapravo je to Dejanova mirovina. Pomažu joj djeca koja žive po Njemačkoj i Kanadi, zato je unutrašnjost prilično dobro uređena, što se ne bi dalo zaključiti po vanjskom pročelju kuće. U središnjem dijelu je okrugli stol, na jednom zidu peć na drva, na drugom kuhinja, a nasuprot regalić s glazbenom linijom. Svira glazba s radija, a istodobno je upaljen i televizor iz kojega frcaju meci. Na RTS-u su upravo prikazivali “Bitku na Neretvi”.

- Viču mi ovdje da sam izdajnik, a tamo da sam četnik. Nigdje nisam dobro prolazila, a svima sam pomagala - počela je Dragica. Uslijedila je njezina ispovijest o događaju koji je u Karlovcu imao desetke verzija, ali nijednu dosad nitko nije čuo iz prve ruke. Pričala nam je Dragica o tome kako je nekada imala dvije kuće na Turnju i jednu u Trebinji, farmu pilića koje je prodavala na tržnici pa ju je zato cijeli Karlovac poznavao. Otud joj, kaže, i nadimak. Govorila je da bi u sezoni zarađivala 10.000 maraka i svake bi godine išla na more s djecom. Onda je došao rat. Njezini su je Srbi, kaže, postavili za predsjednicu Mjesne zajednice Knez Gorica, kako bi štitila Hrvate, zbog čega su je oni jako voljeli jer im je puno pomagala. Njeno je nabrajanje prekinuo Dejan stavljajući na stol naručeni sok. Ipak je kupio od naranče, a sebi novosadsko MB pivo.

- Dejane, idi mi kupi cigare, jedan klasik - obratila mu se opet muškim glasom Dragica, bacajući mu na stol stotku koju je ovaj uzeo i pokupio se iz kuće, usput nategnuvši jedan gutljaj tek otvorenog piva. Nismo je prekidali, čekali smo da sama dođe do tog hladnog i snježnog siječnja 1994. godine.

- Jako smo se ponapijali tada, a sljedeći dan je bila Slava pa sam opet morala častiti. Što smo pili? Ma, lizali smo sve redom, od vina do rakije. Onda mi je došao Šilo i rekao: ‘U roku od 20 minuta mala ti mora biti bačena u bunar, a sve je organizirao Šepac. Moje najmlađe dijete. Ja na to bila zaboravila, nastavila dalje pjevati, kad odjednom ustade moj Nikola i kaže: ‘Majku mu ustašku. Ustaše mi pobile u Drugom ratu svu rodbinu, više nikoga nemam, a oće mi u ovom još i dijete. E, neće, nikada više, gotov je’... Znate, Josipov otac je bio ustaša i u ratu je ubio 482 žene i djece u Božića jarku - objašnjava Draga tražeći opravdanje za svoga Nikolu.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 11:55