DRAMATIČAN APEL 'Vrijeme je za ozbiljnu istragu: I mene su silovali po domovima!'

Ja sam Sanjin Kadrić, živim u Karlovcu, imam ženu i prekrasno dijete i živim prosječnim i normalnim životom. Nije uvijek bilo tako. U svojih 36 godina 22 sam proveo po raznim odgojnim ustanovama i zatvorima. Ovo što ću sada ispričati ne zna moja supruga s kojom sam 12 godina, ne zna moja majka niti bilo tko od ljudi iz moje blizine. Vrijeme je za istinu. Ne zbog mene, nego zbog sve djece u tom paklu i za svu djecu koja će tamo doći sutra ili za godinu ili pet. Pričat ću vam o tome kako su me silovali, o tome kako sam bio rob starijima, kako su me premlaćivali, kako sam se zbog svega u nekoliko navrata pokušao ubiti, kako sam postao kriminalac i ovisnik. Ta mjesta ne odgajaju mlade ljude, nego im uništavaju život - mirnim i odlučnim glasom priča Kadrić, s kojim se se našli u kafiću u njegovoj gradskoj četvrti Grabrik.

‘Nisam imao snage’

- Zapravo sam u nekoliko navrata pokušao reći supruzi sve ovo, ali uvijek bih zastao na pola puta. Nisam ima snage otići do kraja, pa bih sve prebacio na neku šalu. Onda sam pročitao ispovijest tog mladića prošle nedjelje. Nakon toga zaboljela me glava, počeo sam se preznojavati, tjeskoba je bila toliko neizdrživa da sam otišao na psihijatriju karlovačke bolnice potražiti pomoć, ne u lijekovima, već u razgovoru. Slike zlostavljanja i načina života s kojim sam davno raskrstio isplivale su na površinu. Shvatio sam da smo prolazili istu stvar u različito vrijeme, a gore od toga bilo je samo saznanje da se tamo ništa ne mijenja i da je isto tako i sada, da djeca pate. Sjeo sam za računalo i napisao e-mail ministrici Milanki Opačić i zamolio je da pomogne svoj toj djeci, a onda nazvao vas - priča Sanjin.

Tu su dvojbe oko njegova motiva za javni istup nestale, a sumnje u njegovu iskrenost raspršile su se u prvoj rečenici ispovijesti o silovanju koje je doživio.

- Imao sam godina koliko danas ima moj sin, deset. Inače, rođen sam u Doboju, a s majkom sam došao živjeti u Karlovac, jer je dobila posao u “Loli Ribaru”. Družila se s krivim muškarcima, alkoholičarima od kojih me htjela zaštititi, pa me ostavila u domu na nezbrinutu djecu u Nazorovoj u Karlovcu. Tu sam bio oko pet godina, bio sam boležljiv i imao sam bronhitis, pa su me preselili na Cres. Tu je krenulo po zlu. Tu me silovao Siniša Adamić, čovjek s kojim ću se kasnije naći i u Turopolju te u Lepoglavi. On je i danas tamo na izdržavanju kazne - za silovanje. S njim i još jednim dječakom pobjegao sam iz doma. U nekakvoj napuštenoj štali za ovce pronašao sam bajunetu od puške M-48. Uzeo mi ju je. Potjerao me na kat u kućici i prisilio me s tom bajunetom. Prislio je i drugog da skine gaće. Dok me siluje da ja njemu radim oralno. Bili smo isto godište, ali ja sam bio sitan, a on mi je držao bajunetu uperenu u leđa. Sjećam se svakog detalja. Tada nisam mogao znati da će mi to biti tek prvo u moru takvih odvratnih iskustava. Kome sam se mogao žaliti kad se opet na kraju moram vratiti u dom? Na Cresu sam se odao kriminalu, uglavnom sam bježao iz doma i krao. Imam s Cresa i lijepih sjećanja. Znao bih pomagati turistima pri spuštanju čamaca u more, pa tako zaraditi koju liru - sjeća se Sanjin i smješkom razbija grč koji mu je obuzeo lice.

Nakon Cresa vratili su ga u Karlovac, u banijanski Dom za odgoj djece i mladeži. Kaže da je tu bilo podnošljivo, ali je zbog straha, svoje naivnosti i povodljivosti opet brzo ogrezao u kriminal. Premješten je u Sarajevo nešto prije rata. Tamo su ih brutalno tukli odgajatelji, ali i stariji štićenici po njihovu nalogu.

Ladica s kamenjem

- Sjećam se jednog, Vlajko se zvao, imao je ladicu s kamenjem na kojoj si morao klečati na koljenima, a istovremeno je palicom udarao po glavi. Ne znaš bole li više koljena ili glava. Ali to je bila dječja igra prema onom što sam doživljavao u Turopolju, kamo sam zbog rata premješten. Bio sam tamo četiri i pol godine. Imao sam nekoliko pokušaja samoubojstava, odgajateljica iz moje grupe našla me jednom kako visim. Zvala se Tajana i hvala joj što mi je spasila život. Trideset posto odgajatelja i čuvara je u redu i svaka im čast, ali ostale boli jedna stvar za djecu. Ujutro se budimo i odmah mi prilazi netko od jačih i većih i traži da mu napravim krevet. Ako se usprotivm, odmah pokupim batine. Stoput mi se to dogodilo. Jedno vrijeme radio sam tako svoj i još pet tuđih kreveta. Morao sam im prati robu, svaki dan barem dvojici, samo ti donese kantu s vešom i kaže: Peri. Od socijale smo dobili neki novac pa uz socijalne radnice išli kupiti robu. Stoput su mi oteli sve. Jednog sam u nekoliko navrata morao oralno zadovoljavati, samo da me ne siluje ili da ne dobijem batina. Ako opet neću, onda me uhvati rukama za vrat toliko snažno da padnem u nesvijest, pa mi radi što hoće. Odeš na ručak, doručak, večeru i moliš Boga da ne bude nešto dobro, jer sam znao da će se taj komad pohanog mesa nekom svidjeti i da ću bez njega ostati. Često sam bježao iz tog pakla, ali kada bih se vratio, stražari su ubijali Boga u meni. To su bila cipelarenja nogama i pendrecima. Udarali su nam glavama u ormare, a u dežurani su ormare rušili na naše glave dok smo se izvijali na tlu. Gaze te. To su ljudi bili po sto kila, ne možeš im ništa, ubijaju te. Tražio sam jednom kruha što ga je ostalo drugima, a drot je rekao da nema. Ja sam vidio da ima i posegnuo rukom. Ispendrečio me po leđima. Jednom su me vratili u zatvoreni dio, s njih nekoliko koji su bježali. Poskidali smo metalne alkice sa zavjesa, izravnali ih na radijatorima i tako progutali. Završili smo na opercijama u Svetošimunskoj. Nas petorica ležali smo u sobi, uza sve liječničko osoblje i stražare, jedan, Tomislav Čokešić, silovao me na bolničkom krevetu. Kada je izašao iz Turopolja, ubio se. Sada ga ne osuđujem, siguran sam da je i on bio žrtva nečijeg iživljavanja - niže Sanjin šokantne slike.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg