DRAŽA MIHAILOVIĆ Ratni zločinac kojeg se uporno želi pretvoriti u gorljivog antifašista

Ne dogodi li se pravosudno čudo, Srbija će 14. svibnja izgubiti svog najpoznatijeg ratnog zločinca i dobiti “antifašista” i “prvog gerilca Europe”. Idućeg se tjedna, naime, očekuje odluka Višeg suda u Beogradu o rehabilitaciji Dragoljuba Draže Mihailovića, komandanta “Jugoslavenske kraljevske vojske u otadžbini” i “ministra vojnog” u emigrantskim jugoslavenskim vladama 1941. - 1944. Proces rehabilitacije, koji je 2006. pokrenuo Dražin unuk Vojislav Mihailović, podrazumijeva ukidanje sudske presude od 15. srpnja 1946., kojom je četnički vođa proglašen krivim za kolaboraciju s njemačkim i talijanskih okupatorom i niz ratnih zločina. Kazna je bila smrt strijeljanjem, koja je izvršena dva dana kasnije, ali je lokacija pokopa do danas ostala nepoznata kako bi se spriječilo da to bude mjesto okupljanja njegovih ideoloških sljedbenika.

Zastrašujuće brojke

Razlog pokretanja procesa rehabilitacije nije se zasnivao na pobijanju činjenica na kojima je komunistički sud prije 69 godina donio najtežu presudu, već na njihovu drugačijem interpretiranju, kao i nekim formalnim razlozima.

Formalni razlozi teško bi mu mogli biti od pomoći. Sudeći, barem, prema težini optužnice, koju je kasnije sastavio visoki srbijanski komunistički dužnosnik Miloš Minić. Brojke koje su pratile opise masovnih četničkih zločina, zapravo pokušaj genocida nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, bile su zastrašujuće, a tadašnji je režim istu kaznu drakonski određivao i za puno manja kaznena djela.

U kojoj su se mjeri političke okolnosti u Srbiji promijenile od pokretanja rehabilitacijskog procesa, ponajbolje pokazuje podatak da tu, isprva obiteljsku inicijativu podržava nekoliko desno orijentiranih srbijanskih stranaka, ponajprije radikali Vojislava Šešelja i liberali Koste Čavoškog, kao i razne pročetničke organizacije i protukomunističke udruge, te poznati pojedinci, poput pravnog eksperta Smilje Avramov.

Ono što ne daje puno nade za prevagu antifašističke opcije u “slučaju Mihailović” svakako je činjenica da je opunomoćenik predlagača Oliver Antić. Taj je ugledni profesor beogradskog Pravnog fakulteta ujedno i savjetnik predsjednika Tomislava Nikolića, čija stranka i autoritativno upravlja Srbijom. Iza rehabilitacije, dakle, stoji državna vlast, kojoj je Dražina zločinačka “karizma” manje važna od činjenice da nakon gotovo sedam desetljeća pobjeđuju Titovo komunističko naslijeđe, koje smatraju odgovornim za rascjep i slabljenje poratnog srpstva, s “egzodusom” krajinskih Srba i gubitkom Kosova kao krajnjim posljedicama.

Postupke Draže Mihailovića tijekom Drugog svjetskog rata moguće je shvatiti samo u kontekstu zbivanja u monarhističkoj Jugoslaviji. Velikosrpski su krugovi ubrzo nakon njezina stvaranja zaključili da je to bila krupna pogreška, što je u avnojevskoj federaciji bila i opsesija beogradskih akademika okupljenih oko Dobrice Ćosića s obzirom na to da država nije bila nacionalno homogena. Zato su se ubrzo po nesrpskim dijelovima zemlje počela formirati četnička udruženja. U Hrvatskoj, ali i drugim dijelovima zemlje, bilo ih je u gotovo svakom kotaru, jer su u njih, uz lokalne Srbe, bili uključivani i integralistički usmjereni Hrvati iz državnih službi.

Komadanje srpstva

Velikosrpsko udruženje Srpski kulturni klub, gdje su bili okupljeni poznati beogradski intelektualci, smatralo je formiranje Banovine Hrvatske činom veleizdaje zbog “komadanja srpstva”. Ono je četničkom pokretu dalo i ideološku osnovu za djelovanje nakon okupacije Jugoslavije i formiranja NDH. Četnički je pokret tako dobio zadatak postati vojna snaga za stvaranje nove jugoslavenske države, ali u kojoj bi srpski teritoriji bili “etnički očišćeni”. U lipnju 1941. u tu se svrhu pojavio i nacrt banjalučkog odvjetnika Stevana Moljevića “Homogena Srbija”, koji je te genocidne namjere konkretizirao. Buduća srpska jedinica, po tom dokumentu, više ne bi imala nesrpskog stanovništva. Metoda je bila jednostavna: sve manjine pobiti ili raseliti.

Tu se u priču uključuje pukovnik jugoslavenske vojske Draža Mihailović. Rođen 1893. u Ivanjici, Mihailović se školovao na nižoj Vojnoj akademiji i kao mladi pitomac sudjelovao je u oba balkanska rata, gdje je dobio i medalju za hrabrost.

Dodatna izobrazba

Nastavio je školovanje i kao potporučnik sudjelovao u Cerskoj i Kolubarskoj bitki, a kraj Prvog svjetskog rata dočekao je na Solunskoj fronti. U međuratnom je razdoblju uglavnom kao vojni ataše službovao u nekoliko zemalja, a 1930. je u činu potpukovnika imao i dodatnu izobrazbu u Parizu, gdje je navodno upoznao i budućeg francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea.

Uspio je izbjeći zarobljavanje u šestotravanjskom ratu i grupom od samo sedam časnika i 24 vojnika probiti se početkom svibnja 1941. na srbijansku Ravnu goru, gdje su se 14. lipnja proglasili Četničkim odredima Jugoslavenske vojske. Time je argumentirana i teza o prvom “gerilcu” okupirane Europe. No, Draža, koji je dobio i nadimak Čiča, mjesecima je tu samo okupljao četničke dobrovoljce i nabavljao oružje, ne sudjelujući ni u kakvim akcijama protiv okupatorskih snaga. Bitno je pripomenuti da je nakon okupacije Srbije djelovao i četnički pokret Koste Pećanca, koji je bio i međuratni vođa četničke organizacije, no on se odmah javno stavio na stranu Nijemaca. Time je otežavao stvaranje privida antifašističkog pokreta pa ga je Mihailović u svibnju 1944. likvidirao.

Mihailović je u tom početnom razdoblju uspostavio vezu s jugoslavenskom izbjegličkom vladom Dušana Simovića u Londonu, ali je istodobno imao i kontakte, kasnije i intenzivnu vojnu suradnju, sa srbijanskim kvislinškim režimima Milana Aćimovića i generala Milana Nedića.

Tezu o tome kako je izbjeglička vlada vjerovala da je Draža bio okrenut borbi protiv Nijemaca i Talijana opovrgnula je njegova depeša iz rujna 1941., u kojoj je jasno rekao što su ciljevi ravnogorskog četničkog pokreta. Iz tog je dokumenta, čija vjerodostojnost nikada nije osporena, bilo uočljivo da se Mihailović namjerava baviti jedino nacionalnim “preslagivanjima”, uz korištenje najbrutalnijih vojnih metoda. Tu je, naime, naveo da želi “omeđiti” “de facto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj”. Još konkretnije, kao “naročito težak problem” smatrao je “pitanje muslimana” i zato je smatrao da ga treba “po mogućnosti rešiti u ovoj fazi”.

Strašni pokolji

Ako je i postojala bilo kakva nejasnoća, onda je ona nestala “Instrukcijom” koju je 20. prosinca 1941. odaslao svojim podređenim komandantima i u kojoj otvoreno govori o stvaranju buduće na zločinima zasnovane velikonacionalne tvorevine. Zadržao bi državni okvir, Veliku Jugoslaviju, u kojoj bi bila Velika Srbija, etnički čista i “u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke”. Srpska bi jedinica u tome imala “neposredne zajedničke granice” sa Slovenijom i prostorom sebi integrirane Crne Gore.

To je značilo da bi se od hrvatskog i muslimanskog stanovništva “očistio” cjelovito prostor Bosne i Hercegovine, uključujući i hrvatski Kordun i Baniju, zacijelo i sjevernu Dalmaciju, kao i područje Sandžaka. Tijekom rata baš su se tu događali i najveći četnički zločini.

Prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića, četnici su minimalno pobili, mahom klanjem, 33.000 muslimana i 32.000 Hrvata. Bosansko-hercegovački istraživači tvrde, međutim, da su Dražini sljedbenici likvidirali oko 100.000 muslimanskih civila, uglavnom žene, djece i staraca, od čega je za polovicu moguće utvrditi i imena. Činjenica je da su neki od tih pokolja, poput onih u Foči, Goraždu, Vlasenici, Rogatici, Višegradu, Pljevljima s tisućama ubijenih, koji većinom nisu ni pružali otpor, pripadali u najstrašnije epizode jugoslavenske ratne povijesti. Hrvati su, pak, najteže stradavali u istočnoj Hercegovini i zapadnoj Bosni, kao i područjima između Srba i Drvara, gdje je 27. srpnja 1941. izbio “ustanak”, a zapravo četnici tu još nisu bili razdvojeni od partizana. Mihailović je o svemu tome, što je također nesporno, dobio izvještaje s terena i nikad to nije pokušavao spriječiti, nego je pohvaljivao svoje “najrevnije” vojvode.

Sačuvana je i njegova poruka da se nikad neće otvoreno sukobljavati s Nijemcima s obzirom na to da je svjestan odnosa snaga. Hitler mu ipak nikad nije vjerovao, svjestan da bi se četnici u slučaju savezničkog iskrcavanja odmah okrenuli protiv njega. Bio je to razlog što su njemačke jedinice u nekoliko slučajeva razoružavale Dražine sljedbenike, neke i privremeno držale zatočenima. Talijani su ih opet naoružavali, jer su na području NDH trebali pouzdanog saveznika. U dva je navrata je za Dražom raspisana i nagrada. Na jednoj je od tih tjeralica bio i s Titom. Glave su im vrijedile po 100.000 rajhsmaraka.

Promocija u generala

Izbjeglička je vlada Dražu u studenome 1941. promovirala u generala, a 11. siječnja 1942. kralj Petar II. Karađorđević imenovao ga je ministrom vojske, mornarice i zrakoplovstva, dok su njegove jedinice proglašene Jugoslavenskom vojskom u otadžbini. Britanci su cijelo vrijeme bili upoznati sa zbivanjima u četničkom stožeru jer je tu bio njihov izaslanik, inače časnik SOE, Bill Hudson. Sudeći prema njegovim izvještajima, znali su da se Mihailović uglavnom ne bori protiv okupatora, nego da ratuje protiv partizana i da masakrira nesrpsko stanovništvo. U situaciji, međutim, kad su se komunisti predvođeni Titom prometnuli u predvodnike antifašističke borbe, bio im je potreban politički balans, pa su Draži dugo tolerirali pasivnost, čak i kolaboraciju.

Prekretnica su bile velike osovinske operacije protiv partizanskih jedinica, poznatije kao bitke na Neretvi i Sutjesci, gdje su se britanske vojne misije uvjerile u pravu bit četničkog pokreta. Zbog toga Mihailović na Teheranskoj konferenciji krajem te godine gubi savezničku potporu i vojnu pomoć, koja je otad preusmjerena na partizane. Kralj Petar bio je sredinom 1944. prisiljen razriješiti svog vojnog ministra i postaviti za novog premijera Ivana Šubašića, koji je ubrzo sklopio sporazum s Titom o budućoj jugoslavenskoj vladi. Dražin je očajnički pokušaj političkog odgovora početkom 1944. bio organiziranje četničkog kongresa u selu Ba. Na njemu je koncept velikosrpskog etničkog čišćenja zamijenio federacijom u kojoj bi teritorijalne jedinice imali Srbi, Hrvati i Slovenci. Kongres, dakako, nije imao nikakvog odjeka.

Iako je Draža bio u potpunosti kompromitiran, Amerikanci su ga i dalje, zbog sve snažnijeg upliva Moskve na jugoslavenska zbivanja, smatrali svojevrsnom rezervnom opcijom, pravdajući to time što su četnici spasili određeni broj pilota iz srušenih zrakoplova koji su tada često prelijetali jugoslavenski teritorij. Amerikanci su o njemu 1943. snimili i propagandni film “Četnici: borbena gerila”, makar su znali da se scenarij svjesno falsificira, a Mihailović se našao i na naslovnici časopisa Time. Posljedica je toga bila da je američki predsjednik Harry Truman 1948., na vrhuncu hladnoratovskih tenzija, posthumno odlikovao Mihailovića najvišim ordenom, Legijom za zasluge. Kako se Tito, međutim, ubrzo sukobio sa Staljinom, postajući im poželjan partner, do dodjele nekom od članova obitelji ili sljedbenika nije došlo. Orden je u beogradskom veleposlanstvu predan tek 2005. Dražinoj kćeri Gordani, godinu dana nakon što su četnici u srbijanskoj skupštini zbog “antifašističkog djelovanja” zakonski izjednačeni s partizanima. Sve je to, uz nekoliko prijašnjih Dražinih spomenika u Srbiji, zapravo bio i povod da obitelj krene u postupak poništenja procesa.

Odnos s Titom

Zanimljiv je i odnos Mihailovića s Titom. Vođe dvaju suparničkih pokreta susreli su se prvi put 19. rujna 1941. u selu Struganik kod Valjeva, kad je Draža zbog kajkavskog naglaska mislio da je Tito ruski časnik. Pokušali su se, kao i mjesec dana kasnije u Brajićima, dogovoriti o suradnji u obrani partizanske Užičke republike, no četnici su ubrzo napali Titove snage, pomažući njemačku protuofenzivu. Bio je to i stvarni početak jugoslavenskog građanskog rata.

Mihailović je u studenome 1941. ušao i u otvorenu kolaboraciju s Nijemcima. Partizani su na Neretvi nanijeli i ključni poraz četnicima, nakon čega su se oni morali povlačiti prema Srbiji. Kad su partizani s Crvenom armijom oslobađali Srbiju, otuda su mahom bježali u istočnu Bosnu, a definitivno su poraženi u zoni Sutjeske početkom svibnja 1945., kad su partizani u svojem osvetničkom žaru 7000 njih i pobili. Grupice, među kojima je bila Mihailovićeva, održavale su se na terenu još godinu dana.

Tada je srbijanska Ozna, predvođena Aleksandrom Rankovićem i Slobodanom Penezićem Krcunom, prevarila Dražu i prebacila ga u Beograd. Mihailović je, gledano s povijesnim otklonom, slojevitija ličnost nego što se to ratnih godina činilo. On je bio logičan izdanak međuratne srpske dvorsko-vojničko-intelektualne kamarile koja je jedino političko rješenje nalazila u velikosrpskom projektu, vjerujući da taj strateški cilj opravdava svaku cijenu. Nikad nije ni pomislio da nesrpski narodi imaju svoja prava i interese, što ga je i odvelo u zastrašujući niz zločina. Kolaboraciju je olako pravdao štićenjem “supstance” srpskog naroda. Njegova pravna rehabilitacija dodatno će uznemiriti i radikalizirati bivše jugoslavenske prostore, dokazujući da je zajednička država bila političko neodrživi i emocionalno neprihvatljivi projekt.