DRAŽEN DALIPAGIĆ ‘Tuđman je bio moj predsjednik još 1971., ali ga se nikad nisam usudio pitati da odigramo partiju tenisa’

Mrgodno i pasje hladan beogradski četvrtak, sa snažnim pljuskovima koji neštedimice liju kao da su sručeni iz kotla na glave prolaznika. Toj se mokroj smrzlini, što se podmuklo uvlači pod kožu, jedino vesele taksisti i ulični prodavači kišobrana koji su dočekali berićetni dan jer su im ruke pune posla. Kijamet, rekli bi u Mostaru, u kome je došao na svijet moj sugovornik, slavni košarkaški as Dražen Dalipagić . Čeka me u kafiću Tron, u prostranome YU biznis centru, u Novome Beogradu, iznad kojeg stanuje sa ženom Sonjom Požeg, nekoć vrhunskom tenisačicom. U svome desetogodišnjem reprezentativnom razdoblju, slovila je za jednu od najljepših sportašica Jugoslavije. S Prajom ću ponajviše razgovarati o europskome prvenstvu u košarci u Sloveniji, na koje će pasti zastor u nedjelju navečer, kad će u Ljubljani biti podijeljene slavodobitne kolajne, i na kojem je hrvatska vrsta, poslije 16 sušnih i gladnih godina, ostvarila solidan uspjeh. Naveo sam Draženov nadimak koji je stekao u ranoj mladosti u rodnome gradu i došao u Beograd. Prije 22 proljeća D. D. se zasvagda otisnuo s obala Neretve i usidrio se u luke Dunava i Save, rijeke koje gleda sa svoga prozora. Razlika je tek u posljednjem slovu: u Mostaru je bio i ostao Prajo, a u novoj sredini zovu ga Praja. Osim nadimka, donio je i prepoznatljivi gospodstveni pjevni hercegovački govor koji nikada nije izmijenio.

Sobarice u Hyattu i Strauss-Kahn

Poslije kratkotrajnoga zanosa nakon početnih uspjeha srpskih košarkaša, kad su ih euforično ustoličili za narodne miljenike i junake, naredni porazi bacili su ih u bezdan. Mase su im nezahvalno okrenule leđa i, kao na gladijatorskim borbama, okrutno oborile palac. Ni novine ih nisu štedjele, što pokazuju dva krupna, nasumice izabrana naslova razvučena od prvoga do posljednjeg stupca: ‘Ranjeno srce orlova’ i ‘Šamar palim orlovima’. U beskonačnim kavanskim naklapanjima, sportska gunđala vratila su se daleko slabijem, ali zato daleko popularnijem nogometu, i nastavila s nakratko prekinutim žestokim objedama protiv skupo plaćenih a nejakih igrača i, u njihovim očima, najnevoljenijega dvojca, predsjednika saveza Tomislava Karadžića i njegova pulena, izbornika Sinišu Mihajlovića. Njih bi, da su im dali barem na pola sata inkvizitorske ovlasti, bez prava priziva, spalili na lomači.

Stišala se još jedna pošast koja je poput orkana munjevito protutnjala Srbijom. Čovjek vijest, a on je Dominique Strauss-Kahn, ili Monsieur DSH, najvještiji francuski novčarski mešetar i donedavni vrhovnik Međunarodnoga monetarnog fonda, iznenadio je javnost kad je na brzinu prihvatio poziv najutjecajnijega srpskog političara, dvometraša Aleksandra Vučića, da se primi posla u svojstvu vladina savjetnika i ovdašnje odavno posrnulo gospodarstvo izvede na normalni kolosijek. Iako se DSH najprije ogradio kako uza se nema čarobni štapić, prisnažio je da je ipak optimist. Novinare je, na do sada najposjećenijem skupu, više kopkalo da čuju više o nadugo i naširoko opisanim seksualnim pustolovinama dotičnoga pariskog suknjogonje, negoli o njegovim budućim poslovnim potezima. Sobarice koje su pospremale predsjednički apartman u hotelu Hyatt, u kojem je Strauss-Kahn ostvario dva noćenja, odahnule su nakon što je državnim zrakoplovom odletio iz Beograda.

Repešina kemija

Dalipagić se, prije nego što sam počeo s pitanjima, sjetno osvrnuo na jugoslavensku košarku u kojoj je stekao status superstara:

- Šest momčadi iz republika koje su činile raniju državu, sudjelovale su na europskome prvenstvu, a to je više nego četvrtina. Makedoniju, Crnu Goru i BiH nije poljubila sreća da zamalo uđu u četvrtfinale, gdje su se našle Slovenija i Srbija. A da ne govorim o Hrvatskoj, koja se sa Španjolskom, Francuskom i Litvom popela na najviši vrh.

Podsjetio sam Praju da je uspon hrvatske reprezentacije bio lupeški zaustavljen upravo u Beogradu, u četvrtfinalnome srazu prvenstva Europe 2007., sa Španjolskom, kad je sudački trojac besramno opljačkao naše momke i na zlatnome pladnju darovao nezasluženu pobjedu ‘crvenoj furiji’. Rekoh mu, da nikad prije a ni poslije toga skandaloznog suđenja, nisam vidio veće krađe u košarkaškome sportu:

- I ja sam gledao tu utakmicu - odgovara D.D. - Dopuštam da su se omakli neki sudački previdi na štetu Hrvatske, ali nisam baš siguran da su bile odlučujuće. No, od tada je proteklo mnogo vremena, daleko je to, pa se i ne sjećam svih zbivanja. Ali i suci mogu imati loš dan, je l’ da... - postavlja se prilagodljivo i otpovrne: - Život ide dalje. Ono što je je onda izmaklo vašoj momčadi, sada joj se obilno vratilo u Sloveniji.

Pitam ga kolika je, prema njegovu viđenju, zasluga izbornika Jasmina Repeše u preporodu hrvatskoga sastava.

- Repešina kemija je savršena. Na svakome mjestu pronašao je izvrsna rješenja. Postavio je izvanredno obranu, prevladao je i delikatnu poteškoću što zbog ozljede nije mogao koristiti jednoga od ključnih igrača Marka Tomasa, s kojim je uvelike računao. Jest, treneri su važni u oblikovanju sastava, iako, prema mojem mišljenju, igrači su ti koji stvaraju velike trenere, a nije, kako nam mediji uporno nameću, obratno. Ne postoji trenerski čarobnjak koji će uspjeti bez pravih igrača.

Kad ste se već dotakli igrača, koji su prema vašem mišljenju, pravi u hrvatskoj dvanaestorici?

- Dvojim oko toga koga bih napose izdvojio. No krenut ću, recimo, s Antom Tomićem koji je uvijek pouzdan. Uostalom, ne bi ga kupio najprije Real, a sada i Barcelona. Takvi velikani ne uzimaju papke. Volim kako igra moj Mostarac Bojan Bogdanović. Kad je najteže, on uzme hladnokrvno palicu u ruke i pogađa. Osobito mi je prirastao srcu Kruno Simon, koji je sa svojih 26 koševa i šest trojki bio glavni junak, najzaslužniji za pobjedu protiv Ukrajine i ulazak u polufinale. Šteta je za njega što povremeno oscilira, na njihaljki je, od utakmice do utakmice, između uspona i padova, ali mlad je i popravit će tu manjkavost. Simonu uz bok, s Ukrajincima je veliku partiju pružio i vaš Amerikanac Dontaye Draper koji je, uz to što se odvažio pucati u trenucima dok se rezultat lomio, ukrao suparnicima nekoliko bitnih lopti i time pokazao koliko je školovan, ali i lukav igrač. Čvrste karike su vam kapetan Ukić, Markota i Rudež, takve dragulje bi zbog visoke kvalitete i pozitivne drskosti poželio svaki europski trener. Raskošno nadaren je najmlađi reprezentativac Dario Šarić, već sada, u osamnaestoj, nadmašio je oca Predraga, koji je u moje vrijeme zapaženo igrao u Šibenki. Dobro što glavom bez obzira nije otišao u NBA ligu, bolje mu je da se još neko vrijeme kali u Europi, a za Ameriku će biti vremena. Kod Šarićevih su geni prešli s oca na sina. Umalo da preskočim Luku Žorića, pa da nije odličan, zar bi ga, i to za velike novce, nedavno uzeo najtrofejniji europski trener Željko Obradović, koji će od turskoga Bešiktaša zasigurno načiniti vrhunsku momčad... Evo, nabrojao sam gotovo cijeli hrvatski sastav.

Uvaženi zagrebački stručnjak Mirko Novosel usporedio je Tomića s pokojnim Krešom Ćosićem, a Bogdanovića s vama...

- Ne može biti usporedbe između Ćosića i Tomića. Krešo je bio najpametniji igrač, mislilac na terenu, s kojim sam zajedno igrao. Iako je imao točnu ruku, više je volio razigravati suigrače i dijeliti im lopte, postizanje koševa nije ga pretjerano veselilo. Nasuprot njemu, Tomić ide ravno put koša, kao da je stalno gladan pogodaka. A mislim da je prerano izjednačiti Bogdanovića sa mnom. Iako onda nije bilo trojki, postigao sam mnogo više koševa od njega; u Partizanu, u kojem sam proveo 11 sezona, prosjek mi je bio 33,7 pogodaka po utakmici. I k tome, sa 90 centimetra odskoka, slovio sam kao najviši skakač u Europi.

I kako onda cijenite košarku vašega i današnjega naraštaja?

- Vremena i uvjeti stubokom su se izmijenili. Prije nego što sam se dohvatio košarke, u drugoj polovici 60-ih, legendarni strijelac Radivoj Korać, kojega nisam gledao uživo, visok 195 centimetra, bio je, zamislite, centar, dok već dvadeset godina, i bekovi su dobrano viši od dva metra. Mi smo se prepuštali mašti, improvizaciji i vicu, igrali smo ne samo loptom nego i mozgom, a treneri nas nisu sputavali da se zabavljamo i šmekerski uživamo na parketu. I svi smo bili rasni strijelci: u paru Slavnić i Ćosić, Kićanović, pa zatim duga kolona velikana: Delibašić, Jerkov, Skroče, Plećaš, Kapičić, Simonović, Vilfan, Žižić, Varajić, Divac, Šolman, Omašić. A kakvo je tek čudo bio fenomenalni, gotovo nepogrešivi Radmilo Mišović iz čačanskoga Borca, ma ima ih najmanje bar još tri tuceta... Velika većina današnjih trenera ide ziheraški, na sigurno, i takav pristup oduzima šarm. I k tome, naša liga je bila jedna od najjačih u Europi, gdje je svatko svakoga mogao poraziti, a danas u ligama svih prošlih republika banku drže dva do tri kluba, a ostali su trube.

Na spomen Dragana Kićanovića, danas je vlada Srbije objelodanila da ga je imenovala za konzula u Trstu...

- Veselim se zbog Kiće. Ali Hrvati su davno prije nas birali diplomate iz košarkaških redova. Krešo Ćosić je radio u veleposlanstvu u Washingtonu, a moj nerazdvojni cimer iz reprezentacije Andro Knego bio je konzul u Milanu.

U nas se odavno provlači vječna tema: tko je bio najbolji košarkaš, štono riječ; svih vremena, u Jugoslaviji odnosno Hrvatskoj: Krešo Ćosić ili Dražen Petrović? Kako biste vi presudili?

- Budući da sam sentimentalan prema svojem naraštaju, ostao sam vezan za Krešu koji je za sve nas bio car. Dražen se pojavio kasnije, i prema mojem mišljenju, on je oličenje fantastičnoga rada i fanatične ambicije. Obojica, gdjegod da su došli, bili su glavni i žnjeli su silne uspjehe. Oni su ipak različiti tipovi igrača, i ne bi bilo pravedno jednoga od njih postaviti ispred drugoga. Zato nisam kadar presuditi! - obrće pilu naopako Dražen.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg