BOŽIDAR MATIĆ

DRUGI JUGOSLAVENSKI POKUŠAJ DA DOĐE DO ATOMSKE BOMBE Jedan od posljednjih živućih svjedoka o tajnom projektu za koji su znali samo odabrani

O prvom pokušaju se ponešto i zna, ali drugi iz 1980. je jedna velika nepoznanica

Jugoslavija je bila na putu da napravi atomsku bombu, ali je to onemogućilo predratno stanje siromaštva, kaže mi akademik Božidar Matić. Večeramo u jednom sarajevskom restoranu u blizini Baščaršije, a ja sam još zbunjena od dojmova svoga prvog posjeta Sarajevu nakon rata. Stoga ih prepričavam svome sugovorniku za koga sam prvi put čula na početku svoje novinarske karijere krajem 1980-ih. Tada je Božidar Matić bio jugoslavenski ministar znanosti, odnosno predsjednik Saveznog komiteta za nauku i tehnologiju u vladi Branka Mikulića. Svi hrvatski znanstvenici tada su brujali o tzv. Matićevu fondu za tehnologijski razvoj koji je trebao dati novi zamah razvoju svih jugoslavenskih republika i pokrajina. Ubrzo je uslijedio rat i Matićevo ime prestalo se spominjati među našim znanstvenicima.

No, u mome životu ime toga sarajevskog inženjera i sveučilišnog profesora, menadžera, akademika i političara-tehnokrata ponovno je izronilo prije nekoliko mjeseci kada sam, istražujući povijest Instituta “Ruđer Bošković”, saznala da je bivša Jugoslavija u dva navrata u tajnosti razvijala atomsku bombu.

Kodno ime Sutjeska

Dok se o prvom nuklearnom programu, koji je počeo nakon Drugoga svjetskog rata, ponešto zna, za program iz 1980-ih čuli su tek malobrojni pojedinci. Spoznavši da je u drugom jugoslavenskom nuklearnom programu, navodno kodnog imena “Sutjeska”, važnu ulogu igrao sarajevski Energoinvest, došla sam na ideju da se obratim Božidaru Matiću, čija je karijera neraskidivo vezana uz tu kompaniju na čijem je čelu bio od 1989. do 1993. godine.

Nakon kraće potrage, a uz pomoć dr. Krunoslava Piska, bivšeg ravnatelja Instituta “Ruđer Bošković” i njegova dugogodišnjeg prijatelja, došla sam do akademika Matića s kojim sam najprije razgovarala telefonski. Zatim sam se uputila u Sarajevo.

Bez konkurencije

- Kad je počeo nuklearni program u Energoinvestu, nisam u to bio upućen. Saznao sam to na čudan način kad sam se 1985. vratio u Energoinvest nakon što sam četiri godine bio rektor Univerziteta u Sarajevu. Postavili su me tada za potpredsjednika za istraživanje i razvoj. Energoinvest je imao 11 istraživačkih centara, od kojih je šest bilo, prema ondašnjoj kvalifikaciji, na nivou instituta. Iako sam prije bio direktor jednog od tih instituta i surađivao s ostalima, odlučio sam obići svaki od instituta kako bih se pobliže upoznao s time što se radi. No, u jedan dio zgrade ITEN-a, Instituta za termotehniku i nuklearnu tehniku, nisu me pustili. Rekli su mi: ‘Ovdje se radi jedan projekt. Prema ugovoru, projekt ne može vidjeti nitko osim onih koji imaju dozvolu za to’ – prisjetio se akademik Matić (78) dana kada je spoznao da je najveći jugoslavenski izvoznik Energoinvest, između ostalog, bio i maska za supertajni nuklearni program.

- Kad su mi rekli da ne mogu dobiti uvid u projekt koji se radi u ITEN-u, pomislio sam da je to povezano s vojskom. Rekao sam da mi ne mogu kao potpredsjedniku Energoinvesta tajiti što se radi u institutu. Na to su mi rekli da se slažu i da će tražiti da me se stavi na popis onih koji imaju pristup projektu – nastavio je Matić. Priznao je da nije dočekao da dobije pristup tajnom projektu u ITEN-u jer ga je Branko Mikulić, tadašnji predsjednik jugoslavenske vlade, pozvao u Beograd.

- Mikulić je formirao novo Savezno izvršno vijeće (SIV) u kome se pojavio novi resor koji prije nije postojao na saveznom nivou: znanost i tehnologija. Prihvatio sam poziv, a kad smo radili program čime će se baviti novoosnovani Savezni komitet za nauku i tehnologiju, tamo nije ušla nuklearna tehnologija. Niti je tko to predlagao. Postavili smo druge ciljeve – naglasio je Matić. Ipak, kao savezni ministar za znanost postupno je saznavao o jugoslavenskom nuklearnom programu, ali, kako to kaže, iz “druge ruke”.

Jugoslavija je 1980-ih razvijala dva usporedna programa: program A bio je usmjeren prema nuklearnom oružju, a program B bio je usmjeren na civilnu uporabu nuklearne energije. Iako su ta dva programa imala različite ciljeve, njihova su administrativna tijela i izvori financiranja bili tijesno povezani. U svemu tome je važnu ulogu igrao Energoinvest.

- JNA je sve ugovarala s Energoinvestom koji je zatim sklapao ugovore s ostalim institutima, uključujući i ITEN. Sve je bilo logično podijeljeno i ništa se nije dupliralo. Nadalje, nije bilo konkurencije između instituta jer jedni nisu znali što drugi rade. Sve je to bilo u najvećoj tajnosti – pojasnio mi je Matić.

Primjerice, u Zagrebu je program A bio posebno usmjeren na razvoj neutronske komponente bombe. Skupina sastavljena od desetak fizičara, elektroinženjera i tehničara iz Instituta “Ruđer Bošković” (IRB) bila je izravno uključena u projekt, no samo su dvojica od njih znali pravu svrhu projekta na kojemu rade. U siječnju 1988. godine njemački magazin Spiegel objavio je kako je Ruđeru uz financijsku potporu sarajevskog Energoinvesta povjerena prerada nuklearnog otpada. Iako je u tome članku pogrešno navedeno što se u sklopu tajnog projekta radilo u Zagrebu, točno je navedena važna uloga Energoinvesta.

Zanimalo me zašto je JNA izabrala Energoinvest kao masku za nuklearni program.

- Energoinvest je bio odlična maska. U slučaju da nešto prodre u javnost, uvijek se moglo naći opravdanje da je riječ o istraživanjima za civilnu uporabu nuklearne energije. Treba reći da je Energoinvest na vrhuncu svoje moći bio kompanija s 44.000 zaposlenih u kojoj je postojala sinergija. Industrijski dio, koji je nosio tehnološku zastavu, pokrivao je elektroenergetiku, procesnu opremu, automatiku – pojasnio je Matić, a zatim nastavio opisivati širok spektar djelatnosti u Energoinvestu.

Svjetska kompanija

- No, imali smo i obojene materijale, bavili se uvozom sirove nafte, a zatim je prerađivali i distribuirali. Uvijek kažem da je Energoinvest bio kompanija s dna druge europske lige. Naša je ukupna godišnja prodaja bila dvije milijarde dolara dok je Siemens imao 136 milijardi dolara. No, prema kvaliteti svojih proizvoda Energoinvest je bio svjetska kompanija. Primjerice, prve aluminijske felge za Mercedes je napravila Energoinvestova tvornica u Jajcu – prisjetio se Matić zlatnih vremena kad je Bosna i Hercegovina bila industrijalizirana zemlja. - Danas je to ‘banana-republika’ – sjetno je dodao.

Zatim je govorio o važnom sastanku u saveznoj vladi 1988. godine.

- Sad počinje najčudnija stvar. Jednoga dana zove mene Branko Mikulić i kaže: ‘Daj, molim te, dođi na jedan delikatan sastanak, ukinut ćemo nuklearni program. Znaš li što o tome?’ Kažem ja: ‘A nešto sam načuo’. Na to će meni Branko: Ne može to Jugoslavija raditi, mi moramo ići u privrednu reformu, nuklearni program je fantazija iz nekih drugih vremena. A ja to moram reći Generalštabu’ – prisjetio se Matić, dodavši da je otišao na famozni sastanak.

Mirni generali JNA

- Kad sam došao, već su tamo bili svi na čelu s Veljkom Kadijevićem. Mene je jako iznenadio njihov civilizirani pristup kad im je Branko rekao da Jugoslavija odustaje od nuklearne bombe. Nisu se bunili. Kadijević je čak i rekao da mi naše probleme ne možemo riješiti bombom. Kasnije mi je palo na pamet da nije bilo na sastanku generala Zvonka Čanadija, jedinog hrvatskog generala u operativnom dijelu, čovjeka broj jedan ili dva nakon Kadijevića. No, možda nije niti znao za projekt nuklearne bombe – rekao je Božidar Matić. Naglasio je kako se na tome sastanku onda raspravljalo o praktičnim problemima napuštanja tajnog nuklearnog programa.

- Postavljalo se pitanje što s postignutim rezultatima, kako zatvoriti projekte i obeštetiti institute koji su dimenzionirani za povećani obujam posla. Ako im naglo zaustavimo sredstva, oni će propasti. Generali su tada pokazali jedan vrlo civiliziran pristup. Postavljalo se pitanje čija su prava nad rezultatima, a doneseni su dobri zaključci. Otprilike, zaključak je bio da se čista vojna komponenta preda JNA koja će to negdje pohraniti. Dogovoreno je i da one rezultate koji su upotrebljivi u nuklearnoj energetici mogu koristiti instituti i republičke elektroprivrede. Ja se nisam petljao u to – ispričao je Matić.

Ipak, kao savezni ministar znanosti i tehnologije, Božidar Matić je profitirao jer su preostala sredstva od nuklearnog programa prebačena u tzv. Matićev fond.

- Gašenje nuklearnog programa imalo je pozitivan impakt na realizaciju Strategije tehnološkog razvoja Jugoslavije. Oko 1,5 posto tadašnjeg jugoslavenskog BDP-a je išlo u istraživanje i razvoj: 0,5 posto kroz SIZ-ove, 0,5 posto kroz poduzeća, a 0,5 posto kroz tzv. Matićev fond. To je i danas san niza europskih zemalja. Jednom prilikom mi je tadašnji ministar financija Svetozar Rikanović rekao: ‘Dobro ste vi ono Armiji ugasili jer mi ne bismo tebi mogli osigurati 0,5 posto BDP-a Jugoslavije za realizaciju Strategije’ – prisjetio se Matić.

Osvrnuo se i na lik pokojnoga Branka Mikulića, političara u povijesti upamćenoga kao jednoga od glavnih organizatora Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine koje je simbolizirala maskota Vučko.

- Branko je imao dva života. Dok nije postao predsjednik SIV-a, bio je tipični komunistički diktator. Onda se taj čovjek potpuno okrenuo, postao je jedan od najboljih demokrata koje sam ikad upoznao. On je uistinu doživio transformaciju u demokratičnog čovjeka i zastupao je demokratičnost. Zato je i došao u sukob s Miloševićem. Kao predsjednik SIV-a bio je maestralan i zalagao se za reformu privrede i ukidanje samoupravljanja. Reforme s kojima je krenuo Ante Marković imale su uporište u reformama koje je pokrenuo Branko Mikulić - ispričao mi je tijekom ugodne sarajevske večeri Božidar Matić.

Naš smo razgovor nastavili drugog jutra u zgradi Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBIH) na čijem je čelu Matić bio od 1999. do 2014. godine. Ta zgrada, u ratu teško oštećena, obnovljena je izvana i iznutra. Sjedimo u kabinetu akademika Matića u kojemu poneki detalj podsjeća i na njegovu prošlost uspješnog inženjera elektrotehnike koji je diplomu stekao na Sveučilištu u Zagrebu, odnosno Fakultetu elektrotehnike i računarstva.

Potraga za raketom

Kažem akademiku Matiću kako mnogi misle da je jugoslavenski nuklearni program bio samo blef te da zemlja poput Jugoslavije nije mogla napraviti nuklearnu bombu.

- Kako se samo varaju! To je potpuno pogrešno. Nije to bio blef, nego ozbiljan program razvoja nuklearne bombe - uzviknuo je Matić. - Prvo, bili su uključeni svi znanstveni kapaciteti ‘Vinče’, ‘Ruđera’, ‘Josefa Štefana’, ali i nekih drugih, poput Instituta za nuklearne sirovine u Srbiji. Treba voditi računa i da su napravljeni sporazumi s Irakom i Libijom za izradu rakete. Što će vam bomba ako nemate raketu koja je nosi? Prvo je potpisan ugovor s Irakom o raketi dosega 100 kilometara koja je napravljena. I ona se može smatrati operativnim oružjem – kazao je Matić. Njegova priča polako je nalikovala na scenarij za triler.

- Bila je zamišljena i projektirana i raketa dometa 300 kilometara, ali je rat onemogućio njenu realizaciju. Za eksperimentiranje tom raketom bio je određen teren od Širokog Brijega do Herceg Novog. Taj slabo naseljeni potez je nekakvim urbanističkim planovima bio rezerviran za eksperimentiranje raketom i tamo se nije smjelo ništa graditi. Kada je priprema za tu raketu bila u tijeku, Jugoslavija je poslala čovjeka da vidi kako idu pripreme u Iraku. Tada je nastao prvi nesporazum. Projekt je u Iraku vodio Sadamov zet, inače čovjek visokog obrazovanja stečenog na Zapadu. A mi smo poslali našeg doktora znanosti sa Stanforda. Bio je to susret dva jaka ega. Kad se naš čovjek vratio, napisao je negativan izvještaj jer je njegov ego bio pogođen – ispričao je Matić.

Osvrnuo se i na Energoinvestov institut ITEN koji je imao važnu ulogu u nuklearnom programu.

- ITEN je među više zadataka dobio i jedan da napravi kompleksno postrojenje za tešku vodu. To se radilo nekoliko godina i završeno je godinu dana prije rata kada su počeli i prvi eksperimenti. Projekt je vodio i završio Vlado Sivjakov, genijalan inženjer koji je, nažalost, umro prošle godine. Bili su gotovi još neki detalji. ITEN se nalazio na Ilidži kao i svi Energoinvestovi instituti. Kad je počeo rat, četnici su prvo uništili ITEN. No, zauzeli su i ostale institute pa nismo mogli doći do njih, čak ni do arhive. Meni je tako cijela arhiva uništena – kazao je Božidar Matić.

Jesu li četnici znali što se nalazi u ITEN-u, upitala sam.

- Mislim da su znali. Moj je dojam da vodstvo JNA nije iskreno ugasilo nuklearni program, nego je nuklearni materijal sačuvan. Dakle, mislim da je vodstvo JNA reklo Mikuliću da će ugasiti nuklearni program, a u tajnosti nastavilo raditi prljavu bombu, dakle klasičnu bombu punu nuklearnog materijala koja kod eksplozije zagadi sve okolo. Tu sam informaciju dobio s nekoliko strana. Dokle se došlo, ne znam. No, nije Karadžić bez veze prijetio da će prljavom bombom gađati Beč i Rim. Otkud mu to? – propituje Božidar Matić. Uvjeren je da Josip Broz Tito nije bio dobro upućen u drugi nuklearni program.

Globalna pitanja

Iako nisu poznati detalji, jugoslavenski je vođa odustao od prvog programa razvoja bombe 1960-ih kada je postao jedan od lidera Pokreta nesvrstanih. Prema jednoj anegdoti, kada je 1974. godine eksplodirala indijska atomska bomba, Tito je pozvao poznatoga beogradskog nuklearnog znanstvenika Pavla Savića i pitao: ‘Bi li naši dečki to mogli napraviti?’ Navodno je Savić odgovorio potvrdno. Ipak, sredstva za drugi program razvoja atomske bombe izdvojena su tek 1981. ili 1982. godine kad je Tito već bio mrtav.

- Mislim da Tito nije bio dobro upućen u drugi nuklearni program i da mu to nije bio prioritet. Bio je star i bavio se globalnim pitanjima. Pola godine prije smrti vodio je summit Nesvrstanih u Havani i ne vjerujem da se mogao puno baviti nuklearnim programom – ustvrdio je Božo Matić koji, pak, smatra da pravu istinu o jugoslavenskom nuklearnom programu 1980-ih možda nikad nećemo saznati.

- Taj je program bio tajni i zatvoreni, a danas su živi tek malobrojni ljudi koji su nešto o njemu znali. Naša je arhiva na Ilidži uništena i teško je reći postoje li još negdje zapisi o tome. Možda u nekim tajnim arhivima JNA – zaključio je akademik Božidar Matić.

‘Sve je palo u vodu’

Božidar Matić osvrnuo se i na projekte tehnološkog razvoja iz tzv. Matićeva fonda koji su vrlo slični konzorcijima u sklopu današnjeg programa “Obzor 2020” (“Horizon 2020”).

- Bilo je pravilo da instituti moraju naći bilo kakvog partnera u drugoj republici, bilo znanstvenog bilo industrijskog, te imati konzorcij s njim. To je poput sadašnjih europskih konzorcija. Minimum dva člana konzorcija iz dvije republike i moglo se dobiti novac za projekte. Najbrži su bili Slovenci. Inače trom, Institut ‘Ruđer Bošković’ vrlo je brzo našao partnere i povukao dobra sredstva. ‘Ruđer’ je imao nekoliko zanimljivih projekata. No, sjećam se projekta u sklopu kojega smo planirali ekspediciju na Antarktiku u čijim vodama živi račić kril. On je vrijedan jer je bogat proteinima, a godišnje se smije izloviti najviše 600.000 tona, o čemu govori rezolucija UN-a. Ideja je bila razviti tehnologiju s pet-šest brodica za lov i matični brod koji je tvornica za preradu. To je čisti protein koji se šalje s Antarktike. Htio sam da ‘Ruđer’ napravi malu eksperimentalnu flotu, da to financiramo kao mali istraživački projekt i da se to poslije komercijalizira. No, došao je rat i sve je palo u vodu – zaključio je Božidar Matić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 13:24