DRUGI SVJETSKI RAT - 70 GODINA POSLIJE Udžbenici povijesti, mjesta na kojima se rađaju nove mržnje

U poslijeratnoj Jugoslaviji, NOB je bio tema od posebnog značaja. Ideja o zajedničkoj borbi svih jugoslavenskih naroda i narodnosti protiv okupatora i njihovih pomagača nalazila se u samim temeljima ideologije “bratstva i jedinstva” i istodobno je osiguravala legitimacijsku osnovu jugoslavenskih komunističkih vlasti. Sukladno tome, posebna važnost pridavala se i poučavanju NOB-a. Programima i udžbenicima prenosila se strogo kontrolirana verzija povijesti. NOB se počeo poučavati u školama na područjima pod partizanskom kontrolom još tijekom rata. Prvi školski priručnik o NOB-u napisan je u Hrvatskoj već potkraj 1944., a uvelike se oslanjao na brojne Titove članke nastale tijekom rata. U poslijeratnim udžbenicima se NOB detaljno obrađivao, a broj nastavnih sati namijenjenih toj temi stalno se povećavao. Bila je to pripovijest o ratnim ofenzivama, partizanskim pobjedama i herojskim djelima partizanskih boraca u kojoj je svaki narod imao svoje pozitivce i negativce. Prvi su bili partizanski borci, a potonji suradnici okupatora poput ustaša, četnika, nedićevaca, slovenskih belogardejaca, ali i vodstava građanskih stranaka, kraljevske vlade u Londonu itd.

Redukcija partizana

U devedesetima, prikazi NOB-a u udžbenicima povijesti doživjeli su opsežne i često osporavane promjene u svim državama nastalima raspadom Jugoslavije. U Hrvatskoj su te promjene u velikoj mjeri bile određene političkim potrebama vodstva HDZ-a koje je promicalo ideju nacionalnog pomirenja među nekadašnjim ratnim protivnicima (ustašama i partizanima) i njihovim potomcima. Ta je politika povijesti imala snažan utjecaj na udžbenike povijesti u devedesetima.

U njima partizanski pokret nije interpretiran u potpunosti negativno, ali je broj stranica posvećenih ratnim operacijama i partizanskim pobjedama snažno reduciran, a naglasak je stavljen na političke aspekte i stvaranje hrvatske države u okviru stvaranja jugoslavenske federacije (ZAVNOH, AVNOJ). Partizanski pokret u Hrvatskoj izdvojen je iz šireg jugoslavenskog konteksta, što je našlo odraza i u terminologiji: termini NOB i NOP zamijenjeni su u udžbenicima devedesetih izrazom “hrvatski antifašistički pokret”. Na drugom kraju spektra, došlo je do prevrednovanja ustaškog pokreta. Ustaše su rehabilitirane kao borci za nezavisnu Hrvatsku, a stvaranje NDH prikazivano kao pozitivna povijesna činjenica. Ustaški zločini - osobito oni počinjeni u Jasenovcu - su se marginalizirali, relativizirali i opravdavali kako bi se NDH prikazala u pozitivnijem svjetlu. Prioritet su dobili četnički i osobito partizanski zločini, a središnje mjesto u tom narativu imali su događaji na Bleiburgu i “križnom putu”.

Pozitivno o NDH

Kritike takvih prikaza počele su već u drugoj polovici devedesetih, a osobito nakon 2000. godine. Kao rezultat, većina udžbenika povijesti objavljenih nakon 2000. napustila je najkontroverznije dijelove narativa iz devedesetih, posebice pozitivnu ocjenu NDH. Svi današnji udžbenici posvećuju znatno više prostora ustaškim zločinima, osobito onima počinjenima protiv Srba, Židova i Roma. Partizanski pokret prikazuje se u pozitivnijem svjetlu nego prije. Npr., u opisu završnih borbi sada se koristi izraz “oslobođenje”, za razliku od udžbenika devedesetih koji su koristili termine poput “partizansko zauzimanje hrvatskih gradova”. Ipak, podijeljeno sjećanje na rat koje postoji u hrvatskom društvu odražava se i u današnjim udžbenicima. Dok su u općem odabiru događaja udžbenici slični, razlikuju se u pojedinostima i naglascima kojima oblikuju bitno drugačiju sliku. Primjerice, od dva najzastupljenija udžbenika, jedan posvećuje četiri stranice Jasenovcu, a dvije Bleiburgu, dok je u drugome upravo obrnuto. Opisujući ustaške zločine, jedan koristi termin “ustaški teror”, a drugi govori o “represivnoj politici”. Jedan udžbenik stavlja nastanak NDH u kontekst uspostavljanja satelitskih država Osovine, a drugi u kontekst “želje hrvatskog naroda za samostalnom državom”. Opisujući događaje na samom kraju rata, jedan udžbenik suprotstavlja “partizanske jedinice” na jednoj i “ustaše i domobrane” na drugoj strani; nasuprot, drugi udžbenik govori o “hrvatskoj vojsci” na jednoj strani (pritom se misli na oružane snage NDH) i “jugoslavenskoj vojsci” na drugoj.

U slovenskim udžbenicima više ne postoji isključivo apologetski prikaz partizanskog pokreta tipičan za udžbenike osamdesetih, niti isključivo negativni prikaz svih onih koji su mu se suprotstavljali. Dok je u udžbenicima devedesetih još uvijek bio opsežno prikazan širi jugoslavenski kontekst, u udžbenicima objavljenima nakon 2000. fokus je sužen na slovenski prostor. Komunisti su prikazani kao manjina među sudionicima pokreta otpora.

Teška tema

Riječima uglednog slovenskog povjesničara Petera Vodopivca, istovremeno su prikazani kao “heroji, osloboditelji, revolucionari i ubojice”. Među Hrvatima u Bosni i Hercegovini koriste se udžbenici koji u dobroj mjeri slijede obrazac hrvatskih udžbenika iz devedesetih, uključujući i prikaze Drugog svjetskog rata.

U središtu prikaza udžbenika u Republici Srpskoj stradanja su srpskog naroda. Bošnjački udžbenici fokusiraju se na ratne operacije na području BiH, kao i na problematiku njezina položaja u sastavu NDH te na obnovu bosanskohercegovačke državnosti odlukama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Prema istraživanju provedenom 2007.-2008. godine, čak 37 posto nastavnika smatralo je Drugi svjetski rat teškom temom za poučavanje.

U udžbenicima koji su bili u upotrebi u Miloševićevoj Srbiji tijekom devedesetih godina govorilo se o dva antifašistička pokreta, partizanskom i četničkom. Idealizirana slika Josipa Broza Tita i partizanskog pokreta mehanički je spojena s podjednako idealiziranom slikom Draže Mihailovića i četničkog pokreta. Puno drastičnije promjene dogodile su se u udžbenicima objavljenima nakon 2002. godine.

Idealizirana slika

Milan Nedić je prikazan kao “ugledni političar koji je spašavao biološku supstancu srpskog naroda”, a bitno je ublažena i ocjena Dimitrija Ljotića i njegovog Srpskog dobrovoljačkog korpusa. No, najveće su se promjene dogodile u prikazu četnika i partizana. Četnici su prikazani kao jedini istinski pokret protiv okupatora, kao snage građanske Srbije. Nasuprot njima, komunisti su prikazani kao oni koji su namjeravali podijeliti srpski etnički prostor, pod čim se, osim Srbije, podrazumijevala i Crna Gora, BiH, Vojvodina, Kosovo, Makedonija i veliki dijelovi Hrvatske.

U tim se udžbenicima raznim retoričkim sredstvima opravdavala i prikrivala četnička kolaboracija (osobito u pokušajima reinterpretacije bitke na Neretvi), te umanjivali četnički zločini nad civilima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Partizanska pobjeda i poraz četnika pripisani su vojnom djelovanju Crvene armije (što je istovjetno interpretaciji Staljina i Molotova u pismima upućenima CK KPJ 1948. godine!), a oslobađanje Srbije 1944. kao okupacija. Tako su tendencije u srpskim udžbenicima slične izjavama pojedinih hrvatskih političara na desnoj strani političkog spektra (zasad, nasreću, ne i u udžbenicima): negira se antifašistička tradicija, kao i postignuća partizanskog pokreta, pa se tako i Hrvatska i Srbija stavljaju na stranu poraženih u Drugom svjetskom ratu!