EGZODUS VIĐEN OČIMA DJETETA 'Zovem se Mustafa, nekad sam imao sve, a danas više nemam ni jednog prijatelja...'

Prije 40 dana izbjeglička balkanska ruta krenula je preko Hrvatske, nakon što su Mađari u Horgošu razvukli posljednji metar bodljikave žice na 175 kilometara dugoj granici sa Srbijom. Dan prije, pred četiri metra visokom ogradom, koja više nikada neće za njih biti otvorena, tamo se natiskalo tisuće ljudi. Urlali su, prijetili, plakali, gladovali i tugovali. Vika i žamor tamo su se toga dana izmijenili stoput. Predali su se i popadali od umora tek kada je sunce izdajnički počelo bježati za bačke šume. Valjalo je pronaći svojih dva kvadrata za noćenje na asfaltu koji je dan ranije bio autocesta Beograd - Novi Sad - Budimpešta. Opustili se s druge strane ograde i Orbanovi policajci, skinuli su kacige i više nisu bili toliko mrki. U takvom jednom smiraju začula se dječja pjesmica. Četiri kuštrave djevojčice, od kojih pet do sedam godina, uhvatile su se za ruke i zaplesale kolo, nešto kao ringe-ringe-raja. Iako ih je pržilo cijeloga dana, lica su im, vidjelo se to, bila ozarena od sreće, a ne od varljivog rujanskog sunca. Pjevale su ono što su njihovi roditelji do maloprije mahnito vikali: “Open Border”. Onako u ritmu, stupale bi nogicama, vrtjele se ukrug i pjevale: “Open Border, Open Border!”. Sve dok jednoj od njih nije bilo toliko smiješno da je namjerno pala, pa povukla sve za sobom. I svi su im se smijali.

Djeca izbjeglice drukčiji su ljudi, ma koliko bio surov, svijet oko sebe oni mogu vidjeti na jedan bolji način. Uglavnom je to tako. Dječja lica na tisućama kilometara koje smo prošli s ovim nesretnim ljudima, uvijek bi bila sretnije od onih za kojima bi kaskali svojim malim koracima.

Oboreni pogled

Mislio sam da je to tako sve do srijede u 10 sati, kada sam na slovenskom Šentilju, deset koraka do Austrije, upoznao Mustafu, jedanaestogodišnjeg dječaka najtužnijeg pogleda na svijetu.

U koloni od desetak ljudi, između oca i majke, iz slovenskog kampa koji su s crnim mitraljezima čuvali ljudi u maskirnim uniformama, žgoljavi dječarac hodao je oborena pogleda. Na sebi je imao blatnjave tenisice, traperice, crnu debelu dolčevitu, šareni vuneni pulover preko nje i crnu jaknu od samta koja je izgledala kao sako. Ništa od toga nije bilo njegovo, jer je sve i jedan komad bio barem za broj veći. Na glavu je stavio preveliku kapu izražajno plave boje, sasvim do gustih obrva koje su mu se spajale iznad nosa. Za razliku od drugih, nisu se nabili pred ogradu kroz koju se prolazilo u bolji svijet, jer se otamo čula galama Afganistanaca, koji su u pravilu najbučniji, potražili su mir na drugoj ogradi, onoj koja tu stoji otprije i sprječava životinjama da uđu na prometnicu. Skinuli su ruksake, odložili torbe, prostrli deke i sjeli, svi osim muškarca u pedesetim godinama, to je Mustafin otac Ahmed, koji se na prstima izdiže i gleda prema Austriji, ali vidi samo stotine nervoznih koji tumaraju ograđenim prostorom.

Prilazim im, predstavljam se i molim za razgovor. Ahmed pruža ruku dobrodošlice, a još dva mlađa muškarca iskazuju srdačnost. Jedan ruksak koji je do tada stajao uspravno Ahmed je polegao na mokru travu i, poput pravog domaćina, ponudio da sjednem. Da je mogao, skuhao bi i kavu, takvi su Sirijci, vrlo pristojni i gostoljubivi, uvjerio sam se u to baš svaki put kada sam razgovarao s nekime od njih. Mustafa je sjedio do majke, žene obučene u tradicionalnu muslimansku nošnju, lagano naslonjen laktom na njezino bedro. Znao je da smo novinari po fotoaparatima, nagledao ih se usput. Osim toga, otac Ahmed bio je televizijski snimatelj u Siriji, pa mu to sve skupa ne bi trebalo predstavljati neku novost. Ipak, bio je sumnjičav. Pogled mu je uglavnom bio oboren, tu i tamo bi ga pridigao samo da provjeri je li sve u redu. U tim bi se trenucima mogle vidjeti njegove tamnosmeđe, možda čak i crne oči. U sljedećih 14 minuta doznat ću zašto su tako tužne.

Glava obitelji

Desno od Mustafe sjedio je njegov 16-godišnji brat, nasuprot 20-godišnja sestra, uokolo stric, mlađi očev brat, te njegova obitelj. Na svako moje pitanje prvo će početi odgovarati Ahmed i njegov brat Samir, a uvijek će završiti Mustafina majka, koja, iako to u njihovoj kulturi i tradiciji pripada Ahmedu, nekako odaje dojam glave obitelji, ili je samo njezina majčinska briga preizražena.

- Znam da svi mislite da smo bombaši samoubojice i da smo došli sve dignuti u zrak - testirao nas je Ahmed ironično se smiješeći.

- Ali nismo. U Siriji smo imali sasvim normalan život - dodaje ozbiljno.

- Imali smo jako lijepi život - sjetno kaže njegova supruga, vraćajući nas u vrijeme kada njihovom zemljom nisu padale bombe i dok su raznesena tijela mogli vidjeti samo u televizijskim prilozima iz zemalja udaljenih od Sirija baš koliko je Sirija udaljena od naše. Damask je bio metropola, Ahmed je bio cijenjeni televizijski snimatelj, a njegova supruga bavila se ručnim radovima, vezenjima i šivanjem tradicionalne sirijske odjeće i tome je kroz tečajeve podučavala mlađe žene.

Mustafa je tada bio tri godine mlađi, imao je osam godina i imao je nevjerojatno puno prijatelja.

- Što si volio? - pitam ga i čekam dok mu roditelji prevedu pitanje, no, on ne odgovara, samo nanovo obara pogled, prstom kao da piše po deki na kojoj sjedi, i pušta njih da pričaju.

Moj konj Sabir

- Igrao je košarku u školskom timu, obožavao je voziti bicikl, triput tjedno išao je na bazen na plivanje. No, više od svega, najviše na svijetu volio je jahanje. Znate, sin od mojeg drugog brata, bio je prvak u preponskom jahanju za Siriju, Jordan i Libanon. Moj Mustafa krenuo je njegovim stopama, taman kada je i on počeo osvajati medalje, počele su padati bombe.

- Kako se zvao njegov konj? - pitamo oca.

- Pa, nije imao baš svojega konja, bilo ih je više u tim stajama - započeo je objašnjavati otac neodređeno.

- Sabir - prekinuo ga je dječak tiho.

Svi smo na trenutak utihnuli, a onda je mali ponovio glasnije: “Sabir”.

Majka je rekla da se tako zvao konj kojega je najradije jahao. Prvi i jedini put te srijede dječak se nasmijao, a nasmijao se toliko široko da su mu se zacaklili valjda svi zubi koje je imao.

Kada je počeo rat, konji su izmješteni u područje u kojem se manje pucalo, Mustafa više nikad nije vidio Sabira.

Sljedeće tri godine vožnje biciklom postale su preopasne, odlazak na bazen postao je lutrija, a otkazano je prvenstvo škola u košarci jer nastave je bilo sve rjeđe i rjeđe. Formalno, on je ipak završio peti razred i trebao je sada ići u šesti. Više nema prijatelja. Većina ih više i nije u Damasku, za jednog zna da je mrtav, a ostali su po izbjegličkim kampovima diljem Europe. S njima se igrao Spidermana i Batmana, ali dok je bio manji. “Oslobodio” se pa nam priča “preko” svoje majke.

- U posljednje vrijeme zanimao me je svemir - kaže, pa je bio zaokupljen junacima “Ratova zvijezda”. Kraj sebe nema nijednu igračku i baš nijednu uspomenu iz prošlog života.

- Sve što smo imali otišlo je u vjetar zajedno s onom bombom, a više nemamo čak ni ono što smo ponijeli. Sve što je na nama je tuđe. Pogledajte moje cipele - kaže nam otac, pokazujući broj prevelike lakirane crne špicoke koje su se po svadbama u Hrvatskoj nosile prije petnaestak godina. Njihovo putovanje do Šentilja je trajalo 10 dana. Na Mustafu je ono ostavilo veće traume nego 1000 ratnih prije toga.

Živjeli su u kući koja je raznesena, pa su izbjeglice postali zapravo nekoliko mjeseci prije nego što su se upustili u ovo daleko i opasno putovanje. Zato nisu previše razmišljali trebaju li krenuti, već samo kada i kako. Ukrcali su se na autobus za Libanon, a iz te zemlje su zrakoplovom stigli u Tursku. Većini izbjeglica ova, morska dionica, ja najtraumatičnija, bila je i Mustafi, jer je smrt gledao vlastitim očima.

- Mislili smo da ćemo svi pomrijeti. Bili smo u gumenom čamcu, onom na napuhavanje. Plovili smo šest sati, bila je noć, more je bilo valovito, a čamac premalen za sve nas. Do čovjeka koji je upravljao motorom sjedila je žena s djetetom. Nju je uhvatila panika, počela je glasno zapomagati, na trenutke i vrištati. Kormilar je postao nervozan, pokušao ju je smiriti, a onda je vikao i nekoliko ju je puta udario. Ona nije prestajala. Odjednom je sve utihnulo. Šest sati kasnije grčka policija presrela nas je svojim brodom. Kada smo se ukrcavali, vidjeli smo da te žene više nema u našem čamcu, kao ni njezina djeteta. Je li putem pala u more, ili ju je ovaj gurnuo, ne znamo, ali ona je ostala u onoj vodi, to je sigurno. Mustafa, koji je sjedio najbliže njima, isto misli da su mrtvi - priča otac.

Mokri i prestrašeni došli su do Atene, autobusom do Makedonije, pa vlakom do Srbije. Tuda su hodali tri sata kroz šumu, sve dok nismo naišli na hrvatsku policiju, oni su ih odveli u kamp Opatovac. Bilo je to vrijeme kada je Mustafa prvi puta zaplakao. Dječak nije imao zaklona od kiše i više nije vidio izlaz iz blata kojim su tumarali satima.

Neprospavane noći

Mokar, promrzao, gladan i beznadan, tako je ovaj dječak izgledao dva dana ranije. Putem ih svuda prati galama, drugih s policijom i među izbjeglicama. Na hrvatsko-slovenskoj granici naguravanje sa slovenskom policijom, pa potom dvije neprospavane noći, opet provedene na otvorenom, na livadi na kojoj su se grijali vatrom koju su samo zapalili.

- Zato smo sada tu, dalje od one ograde, jer se Mustafa boji ljudi. Doživio je traume, ne treba slušati povike niti vidjeti naguravanje da bi se bojao, dovoljno je da vidi hrpu ljudi na jednom mjestu, on se počinje tresti - priča nam majka od koje se dječak nije odvajao.

- Nešto joj je na arapskom tiho rekao na uho, a oni su mi kroz smijeh prenijeli: gladan je.

Sestra ga je uhvatila za ruku i odvela prema pedesetak koraka prema Sloveniji. Za djecu su slovenski specijalci imali razumijevanja, pa bi ih uz pratnju starijih propuštali do mjesne trgovine i restorana brze hrane. Tamo je Mustafa dobio komad pizze, a potom se vratio majci i u miru je pojeo. Dok ih nije bilo, majka me pitala postoji li ikakva šansa da u Austriju uđu nekako drugačije, a ne kroz gomilu i naguravanje, kako bi sina poštedjela nove traume. No, drugog načina nije bilo, tako se tada činilo. Ipak, potpuno neočekivano dogodilo se u minutama koje su uslijedile.

Sudbina izabranog

Afganistanci zbijeni u prvim redovima do mekog austrijskog policijskog kordona probili su njihovu liniju. Rijeka od 5000 ljudi kroz to se ušće jednostavno razmiljela brzom cestom koja je vodila do pet kilometara udaljenog Vogaua. Zahvaljujući Afganistancima, kojih se Ahmed kloni, zbog njihove naprasitosti, ušli su u Austriju jednostavnije nego su mislili.

No, prvo što su tamo vidjeli bio je grafit ispisan na asfaltu koji im poručuje da nisu dobrodošli, kao i vlasnika mjesne birtije koji je po parkiralištu paradirao sa sačmaricom u rukama. Nisu išli dalje za drugima, već su poslušali savjet austrijske vojske i ostali u improviziranom kampu s njihove strane granice i tu čekali autobus za Salzburg. Odande će put Njemačke, a ako je sve bilo u redu, danas su kod rodbine u Nizozemskoj, kamo su i krenuli iz rodnog Damaska.

Što će biti s Mustafom? U njegovoj zemlji njegovo ime značilo bi “Izabrani”. U ovom dalekom svijetu tako ga neće doživjeti. Bit će jedan od prezrenih, ili samo jedan od migranata, ili, u najboljem slučaju - samo mali izbjeglica.