EKSKLUZIVNO: Prvi put cijela istina o pljački Fine, nikad objavljena svjedočanstva

ZAGREB - Zovu ga dječak ratnik. Sjedi u ćeliji, glave pune šavova, podbočene na lijevu šaku, i zuri u zid. Čeka. Dan se vuče sporo, sparan je i oblačan. Glavobolja je skoro nepodnošljiva. Svaki od 17 stupnjeva Celzijevih poput čekića mu udara po sljepoočnicama. Osvrne se na sat obješen na zidu hodnika. Kazaljka neumorno radi krugove. Sa 15 godina je otišao u rat, vratio se unakažena lica, pa postao trostruki ubojica. Prošao je put od Jajca do Floride, a zatvor je postao njegov način života. Sve je isplanirano za najveću akciju, veliko finale njegova djelovanja, i sada samo mora čekati.

Nervozan je, ne zna kako se stvari odvijaju. Po prozorskoj dasci lijeno šeće žohar.

U trenutku kad je Ivan Boršić, poznat kao dječak ratnik, u Kaznionici u Lipovici ponovno pogledao na sat, kazaljka se zaustavila točno na 14 sati, 48 minuta i 56 sekundi.

U Zvonimirovoj ulici u Zagrebu, udaljenom 63,2 kilometra, počeo je pakao.

Plavi Passat karavan koči ispred poslovnice Fine. U njoj je 18 djelatnika, dva zaštitara i šest stranaka, raspodijeljenih u šest prostorija. U stražnjoj sobi u platnenim vrećama s novcem spakirano je točno 1,8 milijuna kuna. Datum: 5. rujna 2005. godine.

U starom automobilu sjede tri muškarca. Ivan Tucman je za volanom. U džepu jakne ima plinski pištolj. Sedam je puta hapšen zbog dilanja droge. Na stražnjem sjedalu sjede Dubravko Žugelj, narkoman, i Ivica Štrk, dvostruki ubojica. Muškarci su znojni. Sjede u debelim jaknama ispod kojih su pancirni prsluci. Žugelj u rukama drži Kalašnjikov, a Štrk Češku zbrojevku od devet milimetara. Navlače maske za lice izrezane od vunenih rukava. Ukupno 11 nadzornih kamera sada će snimiti njihov pohod smrti i terora.

Žugelj repetira pušku.

- Krećemo.

Kazaljka sata u Boršićevu zatvoru pomakne se za sekundu. Muškarci izlijeću iz auta. Na rukama su im bijele parafinske rukavice. Znaju što rade.

Nova sekunda.

Žugelj prvi ulijeće u poslovnicu. Zna gdje mora okrenuti cijev puške, u lijevu stranu hodnika ispaljuje prvi rafal. Hici završavaju u tijelu zaštitara Dragutina Renara, 56-godišnjeg zaposlenika Sokol Marića. On u šoku pada na pod gdje ostaje u sjedećem položaju. Drugi zaštitar, 43-godišnji Stipo Mušan, uzvraća paljbu. Igla njegova pištolja udarila je tri puta prije nego što je i on pogođen. Hici mu završavaju u zidu i stropu.

Kazaljka se opet pomakne.

14 je sati, 48 minuta i 59 sekundi. Poslovnica Fine je puna bijelog dima. Boršić u zatvoru grize nokte. Niz vrat mu se cijedi znoj.

Treći razbojnik, vozač Tucman, izlazi iz auta i kreće prema poslovnici u kojoj Žugelj sije smrt. Jedan od metaka iz predvorja kroz dvostruko staklo izleti na ulicu, tik pred Tucmanovim nosom. Dok leti, dum dum hitac proizvodi pištavi metalni zvuk. Da mu je završio u tijelu, odmah pri dodiru s kožom bi se proširio i rasprsnuo razarajući sve unutarnje organe na koje bi naišao. Odnio bi ga s nogu. Baš kao zaštitara Renara koji umire sjedeći na podu. Dok iz njega odlazi život, prazni pogled zauvijek mu se zaustavlja na maskiranom ubojici. Drugi ranjeni zaštitar, Mušan, krajnjim naporom, pri zalasku svijesti, stiže pritisnuti gumb dojavnog centra koji se nalazi ispod njegova stola. To će se poslije pokazati ključnim.

Nakon toga utonuo je u mrak iz kojeg više nije izašao. Iz kome se nije budio. Preminuo je u bolnici. Drugi maskirani muškarac, Štrk, šutke gleda Žugelja dok ubija zaštitare. Vadi svoj pištolj i nehajno ispaljuje tri hica u krvava tijela. Kreće prema šalterima.

Za to vrijeme Boršić u ćeliji u sebi broji sekunde. Pita se kako ide njegovim dečkima. Ni ne zna da je čitava stvar nešto kasnila, da su morali prijeći na plan B.

14 je sati, 48 minuta, 59 sekundi.

Nadzorna kamera broj dva u tom trenutku bilježi sveopću paniku. Šest stranaka okreće se prema zvuku pucnjave, svaki od njih sa svojim scenarijem terora u glavi, i instinktivno se bacaju na pod. Bježe prema kutu prostorije daleko od grmljavine Kalašnjikova. Jedan se u očaju pokušava sakriti ispod drvene klupe između radijatora. Zaposlenica koja nije odmah shvatila da su kroz vrata ušli žeteoci smrti, skamenjeno sjedi u stolici. Njezin panični pogled govori više od stotinu riječi. Nitko od mušterija nije se podigao s poda do kraja pljačke.

Vrijeme protječe vrtoglavom brzinom. Sekundarnik Boršićeva sata leti poput munje.

Jedna službenica pokušava se zatvoriti u prostoriju s novcem. Osamnaest sekundi kasnije Štrk se probija unutra i grabi vreće s novcem. U brzini zaboravlja tri snopa novčanica koje ostavlja netaknute na stolu. Žugelj stoji na vratima i maše puškom. Nervozan je. Tucman čisti kase na šalterima. Bijeli dim, nastao od užarenog Kalašnjikova, nije se prorijedio.

U 14 sati, 50 minuta i 3 sekunde Tucman izlijeće iz zgrade i pali plavog Passata. Za petama mu je Štrk. Žugelj zastaje kod tijela zaštitara i uzima nešto s poda. Osvrne se pa produži van u mutno sunčan dan.

Tamo ga dvije sekunde poslije dočekuje Passat koji s partnerima lagano klizi Zvonimirovom. Uskače unutra. Kreću prema istoku. Oružje stavljaju u vreće s novcem i skidaju fantomke. Šute cijelim putem.

Fina je najveća hrvatska financijska agencija sa 164 poslovnice i ukupno 4362 zaposlenih. Građani u njima obavljaju i do 500 tisuća transakcija dnevno.

No samo 18 zaposlenih i šest građana zna koliko su strašne bile te 73 sekunde sparnog i oblačnog rujanskog dana 2005. godine u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu. Opaki trojac zapisao je te 73 sekunde kao najkrvaviju pljačku u hrvatskoj povijesti. Ispaljeno je 57 metaka.

Ivan Boršić konačno je ustao s prljavog kreveta i nalaktio se na rešetke. Zvao je čuvara. Sada kada je sve gotovo, a nadao se da do sada jest, valjda i on, organizator pljačke, može nešto pojesti.

Tog je ponedjeljka 5. rujna 2005. godine zaštitar Stipo Mušan umalo zakasnio na posao. Čekao je svoju nevjenčanu suprugu Josipu Biondić da se konačno spremi i da zajedno krenu prema gradu. Nervozno je cupkao i pušio cigaretu. U Sokol Mariću radio je dvije i pol godine, a dobro se sjećao vremena kada je imao novca samo za cigarete i benzin. Iako ljevač po zanimanju, kada je upoznao Josipu, radio je nešto sasvim deseto. U jednom restoranu ona je kuhala hranu, a on popravljao stvari. Podstanarski stan, puno posla, ne previše para. Živjelo se.

Poljubio ju je pri rastanku pa se brzim korakom preko zelenog parka zaputio na svoje radno mjesto. Tamo ga je čekao njegov kolega Renar. Danas će biti važan dan na poslu, znaju to obojica. Ne znaju da će im biti posljednji.

Kasnije predvečer, dok Josipa čuva tek rođenu unučicu, zvoni joj telefon.

- Josipa, nema više našeg Stipe - plače rođakinja. Nastavlja nepovezano govoriti o nekakvoj pljački, ali Josipa više ne sluša. U potpunom je šoku. Život joj je nestao jednim pritiskom Žugeljeva obarača. Javlja Stipinom sinu Josipu da iz Knina odmah krene za Zagreb...

Do danas je Josipa dvaput pokušala progutati šaku tableta i završiti agoniju. Dvaput ju je spasila vlastita kći. Misli na unuku, nemoj, govorila bi joj.

Lidija Renar, supruga drugog zaštitara, istog dana proživljava svoju dramu. Njezin suprug nije stigao izvući pištolj i braniti se.

Renar i Mušan taj su dan znali da moraju biti na oprezu. Naime, točno u 14 sati i 40 minuta u Finu je trebao stići blindirani furgon Sokol Marića. Za taj furgon bile su pripremljene vreće s velikom količinom novca u stražnjoj prostoriji, iste one koje je Štrk uzeo i odnio u auto. Teorija Zlatka Marića, vlasnika zaštitarske tvrtke Sokol Marić, bila je da su pljačkaši planirali napasti kombi. Poslovnica je bila dio plana B.

SPECIJALINI IZVJEŠTAJ U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA