Moj sastanak s nepoznatim strancem započeo je nesporazumom, no to je nekako u skladu s očekivanjima prema njegovu zanatu. Radio je na visokim položajima u izraelskim tajnim službama (Shin Bet i Mossad).
Trebali smo se sresti u utorak u 18.30 sati u hotelu Sheraton, na ćošku Draškovićeve i Hatzove. Ali, prije nego što sam pozvao taksi, da odem onamo, javio se moj urednik. Sastanak se, iznenada, prebacuje u hotel Panorama, u 19 sati. Tako se održavaju sastanci s agentima u filmovima, primijetio sam; no ovdje se radi samo o prvobitnom kapitalizmu. Bivši hotel Panorama, pokraj Doma sportova, dobio je, naime, novo ime. Zove se Four Points Sheraton, što me podsjetilo na istoimeni hotel u kome sam noćio u Jeruzalemu.
Nikome na putu
Pred hotelom je stajao plavi ZET-ov autobus, a u predvorju je vladala živost. Razlog tome otkrit ću na jednom TV ekranu - ovdje su smješteni atletičari koji sudjeluju na tekućem Hanžekovu memorijalu. Tamo, u kutu prostorije, “nikome na putu”, sjedilo je malo društvo. U njem sam prepoznao pisca i izdavača Slavka Goldsteina. Pored njega sjedio je moj sugovornik Rafi Eitan (r. 1926.), koga sam prepoznao prema slici s interneta . Prekinuo sam njihov razgovor, pozdravio ih i otišao van, na terasu, pričekati da ga završe.
Čim je gipkim hodom došao do moga stola, Eitan mi je postavio naoko logično pitanje: “Koga bih ja mogao zanimati u Hrvatskoj?” Potom mi je pružio posjetnicu, koju istog časa nisam, a morao sam pročitati. Na njoj je zapisano: Nacionalno vijeće za židovsku restituciju doslovce, odnosno: Nacionalno vijeće za restituciju židovske imovine; ispod toga njegovo ime i prezime, titula: Predsjednik, i adresa ureda u Tel Avivu. Tu, plavo-na-bijelom nije bilo nikakvog traga o čovjeku koji je sudjelovao u barem tri obavještajne operacije koje su promijenile globalno selo.
Pokušao sam mu odgovoriti posredno pa sam se vratio svome djetinjstvu. Upitao sam ga smijem li biti - vulgaran. Mi, djeca 60-ih prošlog stoljeća puno smo kleli, što su vjerojatno ostala dječja posla. Jedna od omiljenih kletvi bila nam je: Je'o ti Eichmann mater. U njoj se zrcalio jedan od najvećih događaja toga desetljeća. (Tek će ga ubojstvo Kennedyja zasjeniti.) Zar to nije dovoljan razlog mog, i našeg, zanimanja za Eitana, za čovjeka koji je ratnog zločinca Adolfa Eichmanna uhvatio u Buenos Airesu, davne 1960.
Diskretan osmijeh
On se diskretno nasmiješio, pa smo počeli razgovarati. Nisam ni slutio da ću ove večeri, ovdje i sada, promijeniti jedno staro mišljenje. Mislio sam, naime, da su malobrojni premijeri, predsjednici, diplomati i slični, s kojima sam vodio novinske razgovore, majstori dijaloga, da oni strogo kontroliraju svoje izjave, i odmjeravaju to što će izreći. Među njima bio je 1999. Shimon Peres, Eitanov zemljak, i kao zapovjednik glavnog stožera Izraelskih obrambenih snaga 50-ih, ili vojske, njegov nadređeni. Ali, nisam ni trebao pomišljati da bi Eitan komentirao Peresa (danas predsjednik Izraela), ili bilo koga drugoga.
Visokopozicionirani globalni obavještajci, ako je suditi po Eitanu, imaju veću brzinu rada mozga od političara, i unaprijed znaju što smiju reći. Njihov je posao, jednostavno, bio i ostao - tajna. Ne znam kako izgledaju ugovori koji ih dosmrtno obvezuju na šutnju, ako su uopće potrebni. Eitan mi je, odgovarajući na neka pitanja, otvoreno rekao da neće lagati, ali niti da će išta progovoriti o nekim akcijama Mossada.
Konkretno, to se odnosi na pokušaje da ponešto doznam o dva uspješna slučaja izraelskih tajnih službi u vrijeme Eitanove najveće aktivnosti. Jedan je bio krađa obogaćenog urana u SAD-u i njegovo prebacivanje u Izrael 1968., tzv. slučaj Apollo. A drugi krađa američkih vojnih i drugih tajni u korist Izraela iz 80-ih godina prošlog stoljeća, tzv. slučaj Jonathana Pollarda, koji je još u američkoj tamnici, gdje ga je 2002. posjetio Benjamin Netanyahu, između svoja dva premijerska mandata.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....