EKSKLUZIVNO Salman Rushdie: Kakav je osjećaj doznati da vas je Homeini upravo osudio na smrt

Da su “Sotonski stihovi” objavljeni samo šest mjeseci kasnije, ništa se ne bi dogodilo, znao je govoriti Salman Rushdie kad bi ga pitali za fetvu i dodavao: “Nakon ratnog debakla Homeini je želio pred kraj života učiniti nešto veliko. Imao sam tu nesreću da mu se nađem na putu”.

Nije bila toliko stvar u romanu i njegovoj navodnoj blasfemiji, Rushdie je, naime, imao tu nesreću da ajatolahu Homeiniju netko pročita dio o ludom imamu u egzilu, što je ostarjelog teokratskog vođu razbjesnilo do te mjere da je posegnuo za “najekstremnijim oblikom književne kritike” objavivši fetvu kojom je pozvao na ubojstvo Salmana Rushdieja i svih povezanih s romanom “Sotonski stihovi”.

Poljubac smrti

Poljubac smrti piscu uputio je prije točno 25 godina čestitavši mu Valentinovo 1989. godine. Vrijedi napomenuti da je u to vrijeme knjiga već bila zabranjena u Indiji, a u Velikoj Britaniji održavane su demonstracije koje su okupljale manji broj istomišljenika. No, tog 14. veljače 1989. počeo je pakao.

Rushdiejev život je prekinut, povukao se u izolaciju u kojoj je proveo deset godina. Ubijen je japanski prevoditelj, a teško su ozlijeđeni talijanski i norveški. U bombaškom je, pak, pokušaju likvidacije turskoga izdavača ubijeno čak 37 ljudi. Nasilni protesti odnijeli su živote i drugdje - u Pakistanu, Indiji, Egiptu... Razbijani su izlozi knjižara, prijetnje izdavačima kontinuirano su stizale, Iran i Velika Britanija prekinuli su diplomatske odnose.

Novčana nagrada za glavu pisca s vremenom se povećavala, 1997. je udvostručena na dva milijuna dolara. Tek se krajem devedesetih službeni Teheran distancirao navodeći da se fetva ne može povući, ali da se ništa neće učiniti za njezinu provedbu. Rushdie je tad i izašao iz izolacije, ali prijetnja nije nestala. Uostalom, 2011. godine vjerska organizacija iz Irana objavila je da je nagrada povećana na 3,3 milijuna dolara jer fetvu, kako su pojasnili, može povući samo onaj tko ju je objavio, odnosno Homeini, a on je, kako je poznato, mrtav.

Rushdie danas figurira kao vjerojatno najveća književna zvijezda našeg doba, osoba o kojoj svi sve znaju i svi imaju neko mišljenje o njoj, ali i kao simbol jedne od najpoznatijih borbi za slobodu govora. No, detalji njegove intimne priče, naličje te borbe svijet je doznao prije dvije godine kad je objavio svoju opsežnu memoarsku prozu pisanu u trećem licu i naslovljenu “Joseph Anton” - prema pseudonimu kojim je koristio tijekom godina skrivanja nastalom spajanjem imena njegovih omiljenih pisaca Conrada i Čehova - a koja početkom travnja izlazi u izdanju Izvora i prijevodu Lie Paić.

Ispravite svoje kičme

“Joseph Anton” priča je o putu koji je pisac prošao od depresivne žrtve koju su čuvari pratili u stopu do “vještog političkog glumca koji od zapadnih vođa zahtijeva da isprave svoje kičme”. Priča o lomovima koje je doživio, o detaljima skrivanja, o “špijunima visokog ranga, nisci oportunista, neodlučnih izdavača, sumnjičavih premijera, galeriji religioznih manijaka, tri propala braka uz pregršt književnih tračeva”, kako je napisao kritičar Globe and Maila dodajući da “‘Joseph Anton’ ‘reci sve’ žanru daje sasvim novu dimenziju”.

Rushdie se u toj knjizi otkriva sa svim svojim vrlinama i manama: izvanserijski nadaren pisac golemog ega, duhovit i iritantan, velikodušan i sitničav. Otkriva se osoba koja ne prašta i itekako dobro pamti svaki dobar i loš potez onih s kojima mu se život isprepleo, nerijetko najpoznatijim piscima svijeta, političarima i drugim moćnicima. Smiješni trenuci o “taktilnoj” Margaret Thatcher, Danilu Kišu koji mu radi karikaturu, tajnoj večeri s Thomasom Pynchonom, podivljaloj Susan Sontag, njegovim ljubomornim ispadima ili navučenosti na videoigrice izmjenjuju se s onim duboko potresnim, opsesivnim gledanjem snimki demonstracija diljem svijeta, demonstracija na kojima razbješnjela gomila pali njegove slike, reakcijama na vijesti o tome da raste broj ranjavanja i smrti i broj zemalja u kojima je njegova knjiga zabranjena.

Slike najpoznatijih intelektualaca svijeta, kako zapadnih tako muslimanskih i arapskih, koji mu daju bezrezervnu podršku izmjenjuju se sa slikama jednako poznatih pisaca i kolega koji poručuju da je za sve sam kriv. Slike taštog i ponosnog Rushdieja izmjenjuju se, pak, sa slikama Rushdieja kao oca koji izbezumljen od panike mahnito pokušava dobiti svog devetogodišnjeg sina i njegovu majku, a svoju prvu suprugu i zamišlja: “Vidio je tijela izvaljena na stepenicama u prednjem predvorju. Vidio je sjajno osvijetljena krpena tijela svog sina i prve žene, natopljena krvlju. Život je završio. On je pobjegao i sakrio se poput uplašenog zeca, a njegovi voljeni platili su cijenu”. Njegovi mu čuvari pokušavaju objasniti: “Ta stvar s razmjenom talaca, to se događa samo u filmovima. U stvarnom životu, žao mi je što ću vam to reći, ako je to neprijateljska intervencija, onda su oni oboje vjerojatno već mrtvi”. Srećom, bila je to lažna uzbuna.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista