EKSKLUZIVNO U JUTARNJEM: NIKAD VIĐENE FOTOGRAFIJE Ivan otkriva nepoznatog Ivicu Račana

Moji su se roditelji, tata Ivica i majka Agata, rastali kada sam imao 12 godina. To je bio svojevrstan smak svijeta u dječjim očima, kraj obitelji ili života kakvog smo do tada znali - prisjeća se Ivan Račan (42) jednog od najpotresnijih životnih događaja.

- No, vrlo brzo smo mama, tata i moj mlađi brat Zoran sve prihvatili i zapravo imali bolji život u promijenjenim okolnostima. Kada sam nakon razvoda rekao mami da želim živjeti s tatom, ona je rekla da se dogovorim s njim. To je bila izvrsna životna lekcija jer mi ništa nije branila ili me pokušala odgovoriti, već mi je kao djetetu dala priliku da se sam sudarim sa svojim željama i očekivanjima. Tata je moju želju saslušao, ali mi i objasnio da jednostavno nema uvjeta da se preselim kod njega.

Izuzetno vezan za oca

Život je krenuo dalje, a protokom godina otac i njegov stariji sin sve su bili bliži i njihov se odnos pretvarao u prijateljstvo. Da je živ, jedan od najznačajnijih hrvatskih političara Ivica Račan ovih bi dana proslavio 71. rođendan.

O njegovoj je političkoj karijeri uglavnom sve poznato, do kraja života kada je 2007. godine umro od teške bolesti bio je na čelu trenutačno vladajuće hrvatske političke stranke SDP-a, a hrvatski premijer bio je od 2000. do 2003. godine.

Sin Ivan je, družeći se s ocem i ravnopravno raspravljajući s njim o politici, i sam postao političar. Danas je saborski zastupnik i jedan od ključnih ljudi SDP-a čija se uloga u mnogim previranjima unutar vladajuće stranke često preuveličava, što nam je Ivan i priznao.

- Prezime Račan mi je u politici pomoglo jer je poznato i samo rijetki ljudi misle nešto loše o mom ocu, a s druge strane, to zna biti i veliki uteg - kaže Ivan.

- Jasno vam je da sam izuzetno bio vezan za svoga oca. Zadnjih desetak godina njegova života intenzivno smo se družili. Pokupio sam mnoge njegove navike, družeći se s njim i ljudima iz politike. Nazočio sam mnogim razgovorima koji su ponekad bili ključni po našu državu, a imao sam privilegij da ocu u četiri oka kažem ono što mislim, posebno u trenucima kada se s nečim ne bih slagao. Ipak je to moj otac koji je znao slušati mnoga mišljenja i tek nakon svih argumenata donositi važne odluke. Iako me politika zanimala, nekako više na bazi mladenačkog aktivizma, nisam mislio da ću ući duboko u politiku. No, nakon očeve smrti stvari su se polako počele mijenjati.

‘Bratu sam dao otkaz’

Ivan je bio na čelu tvrtke Maksima komunikacije koja se bavila odnosima s javnošću i marketingom. Prije pet godina, kada se odlučio aktivno baviti politikom, napustio je tvrtku koju je i osnovao, a kako je nastupila kriza, bio je prisiljen podijeliti nekoliko otkaza, među kojima i svome rođenom bratu Zoranu.

- Zoki nije u politici i danas radi u tvrtki koja prati medije - objašnjava Ivan.

- Nekada je radio kod mene i točno je da sam mu dao otkaz, kao nažalost i drugima. Kriza je još 2009. godine dramatično smanjila obim posla, on je to znao i nije mi zamjerio.

Ivica Račan se nakon razvoda od Agate, Ivanove i Zoranove majke, ženio još dvaput. Tri je godine bio u braku s knjižničarkom Jelenom Nenadić koju je upoznao u doba dok je bio na čelu političke škole u Kumrovcu, a 1993. godine se oženio s Dijanom Pleštinom, profesoricom sociologije na sveučilištu Ohio. Ivan naglašava da je i danas u vrlo dobrim odnosima s očevim bivšim suprugama. S pomalo sjete u glasu prisjeća se i dana djetinjstva i odrastanja uz oca kojih, zbog prirode Račanova posla, nije nikada bilo dovoljno, koliko su željeli njegovi sinovi.

- Pamtim oca po ljudima, druženjima i dugim razgovorima o krizama i problemima u bivšoj državi. Bilo je svega. Najdraže mi je sjećanje na druženje s ocem naš prvi odlazak na Triglav. Imao sam sedam ili osam godina i tri dana smo tata i ja bili sami u Julijskim Alpama. Na Triglav se možete popeti u jednom danu ako ste dovoljno spremni, no mi smo išli polako. Nekoliko puta smo se sreli sa slovenskim alpinistima koji su se pripremali za put na Himalaju i dio treninga im je bio da svakoga dana s Bohinja krenu na Triglav i vrate se. Bilo im je drago da neki Hrvat hoda po Alpama sa sinom, a meni je bilo drago kad su rekli da sam najmlađe dijete za koje znaju da se samo popelo na Triglav.

Iako je do kraja života Ivica Račan ostao u politici, bilo je dana kada se ozbiljno želio sasvim povući i svoje mjesto u SDP-u prepustiti drugima. Njegovim dilemama svjedočio je njegov stariji sin.

- Tata je povremeno pričao o povlačenju iz politike i ranije, ali je svojim najbližim suradnicima i meni kao svome sinu 1993. godine objavio da je odlučio da konačno i zaista odlazi iz politike. Nismo ga shvatili ozbiljno. Paradoks je bio da je on stvarno odlučio da ode jer je smatrao da će biti bolje za SDP da ga dalje vodi netko tko nije opterećen članstvom u bivšem Savezu komunista.

Mudrost i oprez

Međutim, tada na domaću političku scenu stupa ideja o sveopćoj udruženoj ljevici u Hrvatskoj i očekivanje da se i SDP priključi. Moj otac je bio uvjeren da je to pogrešno i cijelu sljedeću godinu proveo je boreći se za svoj koncept udruživanja SDP-a i SDH nasuprot udruženoj ljevici. Poslije toga više nije bilo priče o povlačenju iz politike. On je svoju političku mirovinu definirao ulaskom Hrvatske u EU i smatrao je da je to njegova misija te se poslije toga namjeravao povući. Nažalost, to nije doživio. U razgovorima o uzorima uvijek smo se slagali oko dva suvremena imena, dva dugovječna političara koji su znali kada se treba povući, kada je njihov posao gotov i kada treba omogućiti drugima da nastave. To su bili Nelson Mandela koji je ujedinio Južnu Afriku i Deng Xiaoping koji je reformirao kineski komunizam.

Ovih je dana bila aktualna inauguracija predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i odluka bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića da se ne vraća u SDP. Mnogi su to nazvali drugom Josipovićevom izdajom jer je, navodno, 1994. godine na sličan način napustio SDP, na čelu s Ivicom Račanom.

- Maloprije sam vam iz prve ruke ispričao što se događalo s hrvatskom ljevicom 1994. godine - kaže Ivan.

- To su bila različita politička mišljenja moga oca i Ive Josipovića, što je demokratski i potpuno razumljivo. Inače, dobio sam poziv za inuaguraciju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, ali nisam bio na Markovu trgu. Čestitam joj na pobjedi i želim joj puno sreće u radu. A kada me već pitate za ovu odluku bivšeg predsjednika, mogu reći da pozdravljam sve što može pomoći stvaranju bolje politike, otvaranju rasprave i traženju rješenja, ali nastup Ive Josipovića mi se čini previše opterećen brigom za samog sebe s premalo pogleda na sve što je oko njega.

Od svoga oca Ivan je naslijedio i političku mudrost i oprez te elegantno zaobilazi pitanje o svojoj ulozi o predlaganju dr. Josipovića kao kandidata SDP-a za hrvatskog predsjednika. Samo potvrđuje da je bio jedan od prvih ljudi koji mu je dao podršku za kandidaturu i bio član njegova najužeg tima u njegovoj prvoj predsjedničkoj kampanji. Malo je rječitiji bio kada smo ga upitali za, unatoč mnogim demantijima opovrgnutu priču koja se ponavlja s vremena na vrijeme, teoriju da je njegov otac Ivica Račan za svoga nasljednika imenovao današnjeg čelnika SDP-a i hrvatskoga premijera Zorana Milanovića.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG...