EKSKLUZIVNO: 'VRAĆAM SE!' Intimni pogled u svijet boksačkogšampiona Željka Mavrovića

Željka Mavrovića poznajem gotovo 20 godina. Opisivao sam i gledao najvažnije trenutke njegove boksačke karijere, dolazio u njegov dom i upoznao njegovu obitelj.

S vremenom sam ga prestao percipirati kao sportaša i na svoje osobno zadovoljstvo prešao prema njemu onu distancu koju svaki novinar mora održavati kako bi ostao objektivan. Postali smo bliski, možda ne baš prijatelji, ali odlični poznanici svakako. Zato mu se u ovom razgovoru i obraćam kao prijatelju.

I ja sam odavno prestao vjerovati da će se, baš kao i gotovo svaki istinski boksački šampion u posljednjih stotinjak godina, jednoga dana vratiti u ring. Viđali smo se relativno često, ali Željko je godinama vodio neke sasvim drukčije bitke. Mislio sam da je ekološka poljoprivreda njegova jedina životna preokupacija sve dok jedne subote prijepodne u zagrebačkom BK Leonardo nisam nazočio Željkovu sparingu s 23 godine mlađim teškašem Filipom Hrgovićem.

Vjekoslav Skledar/CROPIX

Mavrović je nakon oproštaja 1998. godine ponekad sparirao po zagrebačkim klubovima. Navukao bi rukavice i boksao par rundi protiv bilo koga. Radio je to za svoju dušu, da udovolji zovu ringa, skrivenom negdje duboko u njemu. Međutim, ovo je bilo nešto sasvim drukčije. Bio je to fight do krvi, bez imalo zadrške. Svima koji su se toga dana zatekli u dvorani bilo je jasno - Mavrović se u 44. godini vraća boksu.

Nekoliko mjeseci poslije stigla je i konačna potvrda. Željko bi se 27. travnja u Hamburgu trebao boriti protiv Sandžaklije Enada Ličine. Od posljednjeg meča za svjetski naslov protiv Lennoxa Lewisa prošlo je gotovo 15 godina.

Koliko si dugo skrivao ili potiskivao svoju namjeru da se vratiš?

- Želja za povratkom u ring javljala se povremeno, u bljeskovima, obično dok bih pratio neki dvoboj. U tim trenucima padalo bi mi na pamet kako bih ja bolje ili drukčije riješio neku situaciju iz borbe. Moje čvrste i konkretne odluke o povratku u ring zapravo i nije bilo.

Zašto se u veteranskim godinama vraćaš u ring?

- U dvoranu sam se vratio iz nasušne potrebe da posložim svoj život. Nakon prve boksačke priče gotovo 15 godina bavio sam se poduzetništvom koje na tihi način također zaokuplja čovjeka 24 sata dnevno. Pogotovo kad si kreator i voditelj poslovnog projekta pa još imaš i viziju koja se ne temelji isključivo na zaradi, nego u toj viziji postoji odgovornost prema suradnicima i društvu u cjelini. U takvim situacijama dolazi do niza manjih ili većih pritisaka koji iz godine u godinu umaraju.

Ispada da si se iz biznisa povukao nakon prvog poraza, baš kao i iz boksa?

- Navikao sam već na takvu percepciju. Zar se svi moji uspjesi u boksu, recimo naslov europskog prvaka, brišu porazom od Lewisa? Kad čovjek svim bićem uđe u neku priču, kad se sasvim prožme nekom idejom i vizijom, ona mora biti barem dijelom uspješna. Ja sam uvijek gurao stvari do krajnjih granica, sve dok se ne potrošim. To se dogodilo u meču protiv Lewisa. Potrošio sam se i poželio baviti drugim stvarima i ponovno dati cijeloga sebe.

Što je bilo problematično u meču za svjetski naslov protiv Lennoxa Lewisa?

- Možda je i meč protiv Lewisa otišao u krivom smjeru zato što sam već mjesecima prije počeo živjeti neku drugu priču, upravo onu koja je trebala doći nakon pobjede. Počele su me zanimati ekologija, makrobiotika i zdrava prehrana, neke teme koje nemaju veze sa sportom postale su mi važnije od boksa. Gubio sam fokus, i to je bilo pogrešno. Trebao sam prvo postati prvak svijeta, a onda razmišljati o novim izazovima. Bilo mi je tada 28 godina i mislio sam da sve znam i sve mogu i da sam muškarčina, a zapravo sam bio neiskusno i balavo dijete.

Što bi se dogodilo da si se odlučio vratiti godinu ili dvije nakon meča protiv Lewisa?

- Osvojio bih svjetski naslov istog trenutka. Tu nema nikakve dvojbe. Sa sportske strane to bi bilo logično, ali s ljudske strane imao sam neke druge interese. Porivi su me vukli na drugu stranu, u ekologiju i zdravu prehranu. Nije mi žao što sam otišao iz ringa sa 29 godina i nije mi žao što sam 15 godina bio izvan sporta i uložio toliko novca i truda u poduzetništvo. Mogao sam kudikamo ugodnije i lakše živjeti posljednjih 15 godina, a ovako sam se svakodnevno sudarao s problemima, sumnjama i pitanjima o zaradi i koristi. Nikome nije padalo na pamet da sam mnoge svoje potrebe zadovoljio kroz boks i da kroz ekološku poljoprivredu želim društvu pružiti najbolje od sebe, a ne uzeti.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg