Sredovječni čovjek u seljačkoj nošnji došao je u domobranski stožer. Ime mu je Grga Krmpotić i raspituje se za svoga sina. Zabrinut je, jer je čuo da su ga poslali u Njemačku. Časnik koji ga je primio ljubazno ga upozori: Nijemci su vrhunska vojna sila i obučit će ratovanju naše mladiće bolje nego bilo tko drugi! Tko li je Grgu Krmpotića uvjerio da se njegovom sinu u stranom svijetu sprema nešto loše? Nitko posebno, u pitanju su glasine koje širi neprijateljska propaganda, Radio Moskva i Radio London, a spremno preuzimaju domaći izdajice. Njihova žrtva postala je i Grgina žena, koja je poslala muža da se raspita što se događa s njihovim sinom.
Logor za obuku
U ured ulazi autoritativni potpukovnik. To je nitko drugi nego poznati dirigent Lovro plemeniti Matačić. Eto, on upravo ide u Stockerau, gdje je Grgin sin na vojnoj obuci, jer će netom zatim imati koncert u Beču za naše momke, i spreman je povesti sa sobom usplahirenog oca, kako bi mu pokazao da ne treba vjerovati glasinama.
Ispostavlja se da je Stockerau vojni raj. Novaci vježbaju na najmodernijem naoružanju, spavaonice su im čiste i uredne, hrana izvrsna, a tijekom vikenda mogu u obližnji Beč, gdje je većina njih već našla cure. Te nedjelje Matačić dirigira izvedbom “Licitarskog srca” Krešimira Baranovića, pa se nakon tog izleta Grga Krmpotić vraća kući da umiri svoju ženu, a nakon svršetka obuke, evo i njihova sina koji se sada može uključiti - kako naglašava poglavnik Ante Pavelić - u borbu protiv unutarnjeg neprijatelja.
To je otprilike radnja dvadesetominutnog propagandnog filma “Borci za Hrvatsku”, koji je nastao negdje tijekom 1943. u produkciji Hrvatskog slikopisnog zavoda, glavnog državnog filmskog poduzeća u NDH. Glasine koje film pokušava razobličiti nisu bile isključivo “neprijateljske”. Mnogi studenti koji su tih godine unovačeni u vojsku bez prethodne su najave poslani u Stockerau, gradić tridesetak kilometara udaljen od Beča, gdje se nalazio logor za obuku.
Borci za Hrvatsku
Stockerau je, dakako, bio u Austriji, a ne u Njemačkoj, no Hitler je još 1938. izbrisao granice između te dvije države. Razumljivo, obitelji vojnika koji su na taj način poslani na prisilnu obuku bile su uznemirene i odatle potreba da se suzbiju “glasine”. “Borci za Hrvatsku” nisu nastali kao puka reklama za Stockerau!
Također, momci koji su se tamo obučavali nisu se uvijek vraćali u Hrvatsku da se bore protiv partizana i četnika. Neke od njih poslali su i na bliže zadatke, pa se tako dvadesetak mladića iz Zagreba zateklo na Dušni dan 1943. u rovovima pokraj Wiener Neustadta. Svi su izginuli od eksplozija savezničkih bombi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....